U Podbiloj ispečen vol u čast gradnje nove kuće i svega drugoga

U Podbiloj nema mnogo žitelja, ali uvijek ima zanimljivosti u tome selu u kanjonu Ričine.

Piše: don Ilija Drmić

Kroz ovo granično selo vijuga asfaltna cesta prolazeći pokraj bivše škole koja je sada obnovljena i preinačena u Dom Mjesne zajednice pod vodstvom Milana Budimira Rođe, te kraj groblja i crkve u čast sv. Petru, čije zvono redovito zvoni: ujutro, u podne, navečer, o blagdanima, nedjeljom i kada netko premine bilo gdje ga je “sestrica smrt“ zatekla. Kuće su s jedne i s druge strane prometnice, neke se ispinju na uzvisinu, a one ispod ceste idu što više u dubinu. Neke su nove, vile (villa rustica), a neke stare i raspale jer se u njih slabo navraćaju bivši stanari. Uz pojedine ima voćnjaka, vinograda, obrađenih njiva, a pokraj nekih izraslo žbunje, ne može se do njih ni doći ni u njih ući. U cjelini kada se gleda ovaj kraj nasuprot Ričicama koje su dolje u nizini, a opet u visini s umjetnim jezerom u njedrima u odnosu na one nastambe i kuće u Prološću i uokrušce njega. Podbila i Ričice jesu dva sela s istom dušom. Neprestance se gledaju, jedino kad nahrupi gusta magla, onda se ne vide, ali se osjećaju u svojoj tihoj i ustrajnoj postojanosti. Oba su ova sela u mnogim srcima diljem brdovite, šumovite zelene Bosne i kamenite, krševite Hercegovine i Zahumlja, te onih po cijeloj Hrvatskoj i svijetu raseljenih njihovih stanovnika, što su ovdje ugledali nebo i sunce, osjetili tvrdo uzbrdito, nizbrdito tlo i kamen, naučili jezik kojim se samo oni međusobno mogu sporazumijevati, jezik na kojem sanjaju svoje podnebesje iznad Podbile i Ričica, ponad onih brda i planina što tvore prelijepi kanjon.

Jedna od obitelji koja je često u Podbiloj jest obitelj pok. Marijana Budimira s nadimkom Personić. Njezini živi članovi su: majka Marija r. Parlov, zatim sinovi Mirko sa suprugom i djecom, Niko sa ženom i djecom, te Ante sa suprugom Sanjom r. Gavran; valja spomenuti i dvije sestre, Rosu udatu Đuzel i Bebu udatu Čović. Nije mi cilj pisati u detalje o ovoj obitelji, o tome se može čitati i u knjizi o Budimirima, koju smo prošle godine predstavili u njihovu selu, nego reći da se jedan od njezinih članova Ante uvukao u veliki pothvat temeljite izgradnje kuće na temeljima prijašnje, zapravo vile uz onu podbilsku prometnicu. On sa svojom suprugom neprestano gradi uz pomoć drugih i majstora. Odmah se na početku vidjelo da će to biti prostrana i lijepa kuća okrenuta suncu i Ričicama, Hrvatskoj. U njoj i oko nje moći će se sastajati gosti u raznim prigodama, kao i kod onih drugih velikih kuća u Budimirima ispod brda koje se penju prema visinama s pogledom u sunce, kao i u onima dolje niže odakle se također vidi dio Ričica i putujuće sunce prema zapadu. Sve je to izgradila ljubav prema ovome čistom mjestu i kraju gdje zagađenost nije stigla, gdje će se čistoća i očuvati, pa će nagrnuti u ovaj kanjon mnogi sa Zapada gdje već dobrano ekološka i ostala zagađenost vladaju. Danas nam je ovdje komotno, a tada će nam biti tijesno, kao i nekoć kada se odavle moralo seliti ipak zbog zarade i boljitka.

Prva zgoda za veće okupljanje u povodu nicanja nove kuće bijaše u subotu 12. rujna 2015. Tada se ispred ove kuće pekao vol od 500 kg, kupljen od gospodarstvenika Ante Šišovića iz Rakitna, gdje on ima svoju životinjsku farmu.

Vola ne zna svatko peći, pa su za ovu zgodu pozvani Bajići iz Prološca koji su bili strpljivi i pomni sve dok sabrani gosti i mještani, njih preko dvije stotine, nisu polagano i slasno pojeli dva puta pečeno volunsko meso; prvi put se pekao cijeli vol na ražnju, a onda se meso reže u slojevima i na komadiće, te se ponovno dinsta pekući u velikim tepsijama s vrelom masti da bude sve više slasti za nepce uzvanika. Ovu slast ovako zgotovljene voletine okusili su i ovi svećenici: don Mladen Parlov, don Mladen Ivišić, don Petar Đonlić, don Branimir Projić (vojni kapelan pri zapovjedništvu HRM-a u Splitu) i mjesni župnik don Ilija Drmić. Tko nije mogao doći, poslao je pozdrave. Jedan od njih jest Petar Bilobrk korijenski iz Vinice, a nastanjen u Splitu, koji je, kao predsjednik Zavičajnoga društva Zavelim sa sjedištem u Splitu, napisao poruku u ime mnogih. Pila se najprije rakija i voda, zatim pili su se raznovrsni žuti, sivi, crni, bijeli sokovi, pilo se čisto crno i bijelo vino, purum vinum, i s vodom, pilo se polagano i jelo se slasno, a pričalo veoma glasno i osjećajno, kako i ne bi kad se čovjek nađe u ovakvoj Božjoj ljepoti i čistini zraka i svježini mraka s malo lampiona nakon onih žestokih ljetnih vrućina i znojidbe. I k tome na svome plemenitom, tj. kod svoje kuće!

Tko bi mogao ispripovijedati što se sve žamorilo te večeri uoči nedjelje? Nema toga Krleže koji bi ovu šumu glasova i govora, uglavnom sa smijehom, u svemu opisao. Ne bi to uspjeli ni suvremeni novinari s kamerama i raznim snimačima. Oni bi dobro sve to dočarali. Neki su ostali do 20 sati (da ipak malo smanjimo do 8 sati navečer), a neki do 24 sati (bolje zvuči do 12 sati u ponoć), a bilo je i onih koji su ostali do jedan, dva, tri, četiri sata, što brojke zvuče dobro, ali kad se kaže da su dočekali zoru i novi dan, onda vam je sve jasno o koliko se sati tu radi.

Uspio sam u to svoje vrijeme boravka pozdraviti neke svećenike, neke poznate osobe, Antu Personića koji uz ovu svečanost gradnje kuće slavi i 50. rođendan, zatim njegovu suprugu Sanju, braću njegovu i svoje drage prijatelje, majku njihovu dobru i da ne nabrajam koga sam sve susreo i kratko pozdravio, jer tada bi trebalo ispisati imena svih nazočnih gostiju i to bi bilo najbolje, a pozdravljam ih sve ovim opisom toga događaja u kojem se miješaju mnogi i moji osjećaji vezani za ovu Podbilu i one Ričice, po broju žitelja dva mala sela, koja su ovoga ljeta Gospodnjega dala Crkvi po jednoga svećenika: Podbila don Andreja Lažetu (slavio Mladu Misu u Prihovi, Slovenija, 12. srpnja), a Ričice p. Nikolu Tandaru (slavio Mladu Misu 9. kolovoza). Da je samo to, zaista je veoma veliko, ali nije samo to, ima tu i mnogo drugoga dobroga vezano za ova oba sela, o čemu ćemo pisati drugi put, jer ne smije se sve izreći odjednom i onda za drugi put nemamo ništa. Valja zasvirati i za pas djenuti! Oni su zasvirali u ovoj ljetnoj fešti, u ovoj seoskoj turističkoj odrednici, a onda su za pas djenuli, pa tako i ja. Sada zbrajamo dojmove i zovemo sve drage ljude iz ovoga sela da nam dođu u pohode i da nas obogate svojom prisutnošću, a nećemo ni mi ostati dužni.

zavelim.hr