17 godina od smrti predsjednika Herceg-Bosne magistra Mate Bobana
Ljeta nam cure i nestaju. Primijetimo njihov nestanak tek kad se događaja minulih prisjetimo, i u duši nas zazebe, a uzdah se otme srcu: zar je već toliko vremena prošlo. Ili, kad djecu svoju ponekad ozbiljnije zagledamo, oćutimo da smo mnoga ljeta iza sebe ostavili. Jubileji nas i obljetnice zaokupe, bar u tom svom trenutku, i na čas. Vrate nas događaju i danu, godini i vremenu, vrate nas osobi i djelu. U dan nas vrate kad je pukla ova ili ona vijest, kad se ovaj ili onaj rodio, ovaj ili onaj umro, kad se dogodilo nešto drago ili pak tako teško.
Ovaj nas dan, dan sedmi u mjesecu sedmom, u godinu Gospodnju 1997. vraća, u onu zoru kad je Herceg Bosnom odjeknula tužna i teška vijest. Ustala je Herceg-Bosna na noge i stajala nijema. Riječ progovorila nije, samo se na ukop spremala. Jedino vila Svetigorka šutjela nije: na svom je izvoru pletenice svojih kosa u znak tuge rasplela, sjetila se gore Petrove i slomljenog Svačićeva koplja, uzela štit Hrvata i u desnicu mač iz klonule ruke, i Jelene se majke Kraljevstva sjetila i s Katarinom Petrovo oproštajno pismo sricala, i Katarina joj Kosača na vilinsko rame desnicu spusti i do nje sjede da tužnu pjesmu zori i izvoru poju.
I poteče vrijeme od časa onog kad su Mostar i Neretva za Žovnicom tužno gledali, kad su tužnim zvonom zvona zvonila, a bojovnici u vrstu stali k’o red slova iz neke stare knjige hrvatske i sricali riječi oproštaja i prisege.
Zemlja se svojim njedrima rastvorila da Ti pokoj dadne. Ona ista s kojom si toliko razgovarao, svađao se, do bijesa je slao, i pred njom klečao, kleo joj se i tepao joj, milovao je k’o dijete rođeno, i znao svaku njenu bol. Čekala Te puna suza i ponosa noseć Ti vječnost u svom naručju.
Nizašto Te prekorila nije. Uzglavlje Ti namjestila i do njeg sjela s rukom pod glavom mislima iskrižanom. I tihu Ti uspavanku zapjevala. Onu istu koju je ponavljala na tisuću puta, tisućama i mirijadama svoje djece koja su poput Tebe s njom «na Ti» bili.
Sad s nebesa vječnih iz nebeskih dvora svojim zvijezdama toj istoj Zemlji put kazujete. I onda kad vas tmine i oblaci, nevere i nesreće zbrisati žele. Prođu oluje poput oblaka koji su ih donijeli, za trag im se više ne zna, a svod nebeski vječan u plavetnilu ostaje. Vi na njem svijetlite i ponavljate: Zašto se oluja bojite, zašto pred oblacima klečite, zašto se munji i vihoru molite i priklanjate? Zna se dobro tko je Gospodar svega i pred Njim klečite, molite mu se, Njega se bojte.
Klekosmo evo, u jubileju Tvoje smrti pred Tvoju Vilu. Da opet ponovimo, da opet podvučemo, da prošlošću blagoslovljenom i krvlju poškropljenom posvetimo i blagoslovimo ovo naše danas. Da klecavo koljeno, spremno pred svakim pokleknuti, ukrijepimo i vječnosti usmjerimo korak njegov, da riječ koja se u grlu osuši i nikad ne rekne što misli i hoće reći ispečemo, te bez straha i ucjene i izgovorimo.
I evo nas opet na Vilinom izvoru s vjedrima svojih dana i potreba. Da ih natočimo bistrinom i krepkošću, na ramena dignemo i krenemo u svoje danas, svoje sutra. S pjesmom Tvoje Vile na usnama. Da sročimo opet, da će nam zorit’ zore i zbrajat’ dane u vrimena i vičnost besmrtnosti hrvatske zemlje Herceg-Bosne. Da vječnosti Tvojoj poglede usmjerimo, i u duši sročimo onako iz dubine njene: Počivaj u miru, Predsjedniče!
U spomen na predsjednika Herceg Bosne magistra Matu Bobana
Fra Ante Marić
