60. obljetnica smrti Tina Ujevića

Na Krležinu ‘Pozdrav pijani pjesniče’ iz prolaza je dobacio ‘Pozdrav zastavo svih boja’. Zavezanih očiju pogađao je sva vina, jedino je na okus vode ostao zatečen i rekao da ovo nije nikada probao. Prijatelj mu je rekao da će mu platiti piće ako ga slaže u sekundi, ovaj je rekao ‘Reko’ si dva.’ U Sarajevu mu nisu dali hotelsku sobu, a on je rekao: Svakako ću dobiti svoju ulicu, nema veze.’ I dobio je ulicu sa svojim imenom.

Na današnji dan prije 60 godina otišao je jedan običan pjesnik, kojem mnogi nisu prognozirali nikakvu slavu ni bogatstvo. Ali njegova najveća bogatstvo je to da skoro svako dijete danas zna za njega, jer nema te čitanke gdje se njegovo ime ne spomene.

Tin Augustin Ujević 5.7.1891. -12.11.1955.

Svakidašnja jadikovka

 

Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star, a biti mlad!

 

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.

 

I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.

 

Bez sjaja zvijezde udesa

što sijaše nad kolijevkom

sa dugama i varkama.

 

–O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih

što si ih meni zadao.

 

O Bože, Bože, sjeti se

i ljubavi, i pobjede

i lovora i darova.

 

I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,

 

Od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.

 

I kosti su mu umorne,

i duša mu je žalosna,

i on je sam i zapušten.

 

I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.

 

I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu

i plamena na rukama.

 

I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,

 

i komu da se potuži?

Ta njega nitko ne sluša,

ni braća koja lutaju.

 

O Bože, žeže tvoja riječ

i tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.

 

Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti,

ili ću glavnjom planuti.

 

Pa nek sam krijes na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova!

 

O Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje

pod svodom koji ne čuje.

 

Jer meni treba moćna riječ,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.

 

Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,

ja vapim žarki ilinštak.

 

Jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam

(kada bih mogao biti jak,

 

kada bih mogao biti drag),

no mučno je, najmučnije

biti već star, a tako mlad!

Posušje.net/Nikola Vranjković