9. siječnja 1994. Buhine kuće (Vitez) – zločini Armije BiH nad Hrvatima nižu se jedan za drugim…

Višestruko brojnije snage Armije BiH potpuno napuštaju bojišnicu spram Srba, u tajnom dogovoru sklopljenom sa srpskim agresorom, i sav svoj potencijal uključuju na savladavanje HVO-a u Srednoj Bosni i dolini Neretve.

U selu Šantići, zaselak Buhine Kuće, postrojbe Armije BiH ubile su 25 osoba među kojima su bile četiri žene.

Postrojbe Armije BiH u napadu na hrvatsko selo Šantići 9. siječnja 1994. godine, ponovno su počinile stravičan ratni zločin nakon obližnjeg Križančeva sela. Ubijane su mlade žene, dijete od dvije godine, duševna bolesnica, Marka Buhića su izrezali motornom pilom… taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez – Busovača, a opstanak Hrvata Srednje Bosne ostao je visjeti o niti. Spremalo se konačno cijepkanje hrvatskih enklava (već u okruženju) na male džepove, opći napad Armije BiH i Lašvanska dolina trebala je postati velika klaonica Hrvata i mjesto u kojem oni neće živjeti

Pod okriljem noći, 9. siječnja 1994. specijalne postrojbe muslimanske vojske probile su crtu obrane Prve bojne Viteške brigade HVO, upale u naselje Buhine kuće nadomak Viteza i među vojnicima i civilima napravile pravi pokolj.

Muslimani su se dugo pripremali za operacije kod Viteza. Mjesec dana prije negoli su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prelaze bojišnicu. Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo. Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su stradali u eksplozijama mina.

Iskazi neposrednih sudionika govore i o prljavoj ulozi britanskog bataljuna UNPROFOR-a koji je bio smješten u pogonu za obradu drveta Impregnacija, udaljen stotinjak metara od prvih Buhinih kuća. Navodno je glavnina muslimanskih specijalaca stigla u bijelim oklopnjacima koji su se nesmetano kretali. To, i gusta magla karakteristična za Vitez u to doba godine, pogodovali su da u vrlo kratkom vremenu oko pet sati ujutro muslimanski diverzanti krenu u svoj krvavi pir nakon kojeg su ostale desetine masakriranih žena, staraca i djece. Zapaljeno je desetak kuća i više gospodarskih objekata.

U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline. Taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez – Busovača. Krajnji cilj muslimanske vojske bio je spojiti se sa svojim snagama u Vraniskoj, udaljenoj manje od tisuću metara i tako Lašvansku dolinu presječe na dva dijela i potpuno ugroziti i onako tešku obranu hrvatskog puka na tom području. Da bi u tome i uspjeli, istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza i Lašvanske doline, a posebno žestok napad bio je s južne strane općine Vitez, od naselja Sofa. Zauzimanjem Sofe muslimanskoj bi vojsci bio potpuno otvoren put središtu grada Viteza. Na području Sofe višesatno se vodila žestoka borba, a zaustavljanje neprijatelja, odigralo se samo na 500-600 metara od središta grada.

Postrojbe ABiH su u napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine kuće, 9. siječnja 1994. godine, počinile stravičan ratni zločin. O tome postoje brojni iskazi i prikupljeni materijalni dokazi koji su dati kako domaćim tako i međunarodnim institucijama koje se bave ovom problematikom. Na žalost do danas za ove događaje ne samo da nitko nije odgovarao nego se ne zna da li se uopće vode bilo kakve istrage.

Mladu ženu Ankicu Grbavac, rođenu 6.7. 1971. godine, djevojački Jurešić, su pripadnici ABiH ubili na kućnom pragu rafalnom paljbom iz automatske puške. Prije toga ubacili su bombu u kuću. Njenog sina Danijela, koji nije dočekao drugi rođendan koji se približavao (rođen 16.2.1992.)., su ubili u naručju svjedoka koji je samo pukom srećom ostao živ bježeći sa djetetom prema Vitezu.

Dragici Petrović, inače duševnoj bolesnici, vrlo lijepoj, rođenoj 1958. godine, nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana tukli ciglalma i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana.

Njen rođak Draženko Petrović, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.

Tijelo Marka Buhića, rođenog 4.1.1957. godine u Zenici, su pripadnici Civilna zaštite pokopali tako što su prvo pronašli gornji dio trupa, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. Tijelo je prerezano motornom pilom.

Stjepana Ramljaka, rođenog 30.3.1941. godine, našli su u sjedećem položaju. Na vratu mu bili smrtni tragovi noža.

Toga dana likvidirane su dvije kompletne hrvatske obitelji: obitelj Vidović sa 3 članova i obitelj Jurić sa 5 članova o kojima nikada nije ništa doznato jer su kao zarobljenici odvedeni prema Zenici i ubijeni na nepoznatom mjestu.

U Ankicu Vidović, rođenu 15.9.1952. godine, djevojački Barešić je pripadnik ABiH, s crvenom beretkom i žutom trakom na ramenu, s udaljenosti od oko 2 m ispalio jedan ili dva metka usmrtivši je. Njenu djecu – Marijanu, staru 12 godina i Branislava, starog oko sedam godina, poslali su muslimanski vojnici prema cesti kroz šumu metaka, ne pruživši im prvu pomoć. Djevojčica Marijana, iako ranjena u rame, vukla je 7-godišnjeg brata Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do zaseoka Šafradini, nekih 300 do 500 metara. Završili su u bolnici u Splitu. Ubijen je i njihov otac, Ankičin muž Dragan Vidović, rođen 13.8.1950. godine. Uhvaćen je i odveden kao civil a potom brutalno likvidiran. Tragedija ove obitelji je stravična.

U Buhinim kućama su ubijeni i Mirko Vidović, zvani Pitalo, brat Draganov, rođen 26.1.1952. Ubijen je i njegov sin Dražen, rođen 3.5.1975. godine. Po iskazima svjedoka svi su iz svojih kuća, bježeći pred ubačenim bombama, istrčali kao civili. Selo Šantići, zaselak Buhine kuće, postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine vratile pod svoj nadzor u dobro pripremljenoj akciji. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji izvučena su i tijela devetorice pripadnika postrojbe za specijalne namjene Munje, formirane od travničke mladosti nakon pada ovog grada u muslimanske ruke. Bili su ovdje na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Noć prije pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put. Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Devet momaka nije imalo nikakvu šansu. Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari.

Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima je morao trčati prije nego su ga ubili.

U ovih 24 godine skupljeni su brojni iskazi i materijalni dokazi koji nedvojbeno potvrđuju da su u bitkama za Vitez muslimanske snage načinile brojne, nezamislive ratne zločine. Kako su u samom ratu za središnju Bosnu međunarodni promatrači imali dvostruke kriterije, jedne za agresiju Armije BiH na hrvatske ljude i njihova dobra, a sasvim drugačije za one koji su bili primorani braniti se, tako su i u miru, neprincipijelno su jezičac na vagi naginjali na bošnjačku strani. Zbog toga do danas nije baš ništa napravljeno, niti u BiH niti u Haagu, da se ti zločini nad Hrvatima rasvijetle, a njihovi nalogodavci i izvršitelji izvedu pred lice pravde.

Izvor: narod.hr/kamenjar.com