Komemoracija u povodu 73. godišnjice bleiburške tragedije
Svetom misom koju je predvodio zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić na Bleiburškom polju u Austriji počela je komemoracija kojom se obilježava 73. obljetnica bleiburške tragedije i križnih puteva.
Ovdje se molimo za mir i pokoj duša tisuća ubijenih na stratištima i zakopanih, bez imena i groba, u masovnim grobnicama, rekao je msgr. Želimir Puljić na početku mise.
Nazočne je na početku komemoracije pozdravio ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu Tomislav Markić te rekao da je Bleiburško polje bremenito poviješću i ispunjeno spomenom na nebrojene žrtve koje su se ovdje nadale spasu, a umjesto toga započele teški križni put koji je mnoge od njih odnio u smrt.
Pozvao je nazočne da dostojno daju počast svim ratnim i poratnim žrtvama, osobito onima koji su bez suda ubijeni po završetku Drugog svjetskog rata te su njihovi zemni ostaci zatrpani i skriveni po poznatim i nepoznatim grobištima i jamama.
Pozivam vas da to učinimo dostojanstveno, katolički, sabrano moleći božje milosrđe kako za žrtve, tako i za počinitelje tih strašnih zločina, ali i za one koji i danas pronalaze izgovore za njih ili pak žele žrtve zloupotrijebiti u neke svoje sebične svrhe, ne bi li se i jedni i drugi obratili i pokajali, rekao je.
Mislimo ovdje, dodao je, misli oprosta i pomirenja, misli koje nas otvaraju budućnosti, u svjetlu istine i pravednosti.
Molitvu za žrtve islamske vjeroispovijesti predvodio je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice iz Gunje Idriz Bešić.
Nakon mise okupljenima su se obratili predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH Dragan Čović, glasnogovornik Počasnog bleiburškog voda Ante Kutleša.
Okupili smo se da se poklonimo žrtvama strašnih zločina i članovima njihovih obitelji, da im izrazimo naše suosjećanje i razumijevanje njihovih patnji jer na Bleiburškom polju i u kolonama smrti, na križnim putevima dogodila su se bešćutna, dugo godina prešućivana stradanja bez da su počinitelji zločina ikada bili izvedeni pred sud pravde, rekao je predsjednik Hrvatskog sabora. Danas na ovom mjestu odajemo poštovanje žrtvama, civilima i razoružanim vojnicima, svim izgubljenim životima, ali i preživjelima i njihovim obiteljima čija se svjedočenja nikada ne smiju zaboraviti. Prisjećamo se i jednog od teških poglavlja Hrvatske povijesti, koje sa svojim žrtvama predstavlja slom čovječnosti i humanizma, razdoblje u kojem je nestao čovjek, njegovo ljudsko dostojanstvo i sloboda, ali i racionalnost ljudskog djelovanja, rekao je.
Nakon govora uz Spomenik na Bleiburškom polju položeni su vijenci i zapaljene svijeće.
Suorganizatori komemoracije u liturgijskom dijelu su Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i Hrvatska katolička misija u Klagenfurtu, a komemoracija se održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora te supokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine. Nazočit će joj predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH, član Predsjedništva BiH Dragan Čović, izaslanik predsjednice Republike bit će ministar državne imovine Goran Marić, a predsjednika Vlade RH ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.
Na komemoraciji sudjelovali su i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, predsjednik saborskog Odbora za ratne veterane Josip Đakić, zastupnici Ante Babić, Ivan Šipić, Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović te tajnik Hrvatskoga sabora Davor Orlović.
Ovogodišnja komemoracija održana je uz znatniji angažman austrijskog redarstva kojem je pomagao i određeni broj pripadnika hrvatske policije, kao i redari Počasnog bleiburškog voda, a nazočili su i djelatnici austrijskog državnog Ureda za strance da bi se spriječila bilo kakva ustaška ili nacistička ikonografija kakve je bilo prijašnjih godina, a mjere kojima se prema takvima najavljuje “nulta tolerancija” u utorak je predstavio i PBV.
Pojačane mjere osjetile su se već na ulazu u Austriju. Putnici u autobusima i vozilima na putu za Bleiburg pomno su kontrolirani na granici tako da se čekalo pedesetak minuta.
U samom Bleiburgu, koji se nalazi oko pet kilometara od mjesta komemoracije, održan je prosvjed protiv komemoracije. Došlo je oko 100-tinjak prosvjednika, anitifašista iz Austrije, Slovenije, Italije i Hrvatske. Radi se o predstavnicima 23 većinom nevladinih organizacija, udruga, a ima i predstavnika nekih političkih stranaka.
Svi tvrde da nemaju ništa protiv toga da se u Bleiburgu oda počast žrtvama koje su tu ubijene, ali im smeta politička konotacija koju ta komemoracija ima. Şmatraju da ljudi ovamo dolaze uglavnom kako bi veličali ustaški režim i NDH. Komemoraciju na Bleiburgu vide kao najveći skup fašista i neonacista u Europi u ovom trenutku. Traže potpunu zabranu komemoracije i za to prikupljaju potpise za peticiju.
Blajburški gradonačelnik Stefan Visotschnig rekao je prošlog tjedna za Hinu da mještani nemaju problema s ljudima koji dolaze odati počast žrtvama i da Bleiburg gaji dobre odnose s Hrvatskom, no smatraju problematičnim političku dimenziju skupa i to što odasvud privlači simpatizere ustaškog režima.
Na takve je ocjene na konferenciji za novinare PBV-a reagirao predsjednik njegovog Nazornog odbora Vladimir Šeks koji ističe da poduzetim mjerama žele spriječiti bezumnike i provokatore i tako izbiti sve adute onima koji pod egidom da se zlouporabljuju crkveni zakoni i da je to zadnji skup neonacista u Europi nastoje da se zabrani održavanje komemoracije na Bleiburškom polju.
To nije zadnji skup neonacista u Europi. To je skup domoljuba, hrvatskih patriota koji žele njegovati trajnu uspomenu na hrvatske žrtve križnih puteva i Bleiburga, poručio je Šeks.
Na Bleiburgu se odaje počast stradanju više desetaka tisuća hrvatskih civila i vojnika poražene NDH koji su se u svibnju 1945. u Austriji htjeli predati savezničkim snagama, ali ih je britanska vojska izručila Jugoslavenskoj vojsci.
Hrt.hr
Evo što se zbilo na Bleiburgu
Pitanja oko događaja na Bleiburgu prije 73 godine i komemoracije koja se održava u subotu iznova dovode do podjela u hrvatskom društvu, osobito ona o tome zašto se u Hrvatskoj ne komemoriraju žrtve, već ideologije. Tportal donosi prikaz zbivanja iz svibnja 1945. što su postala simbolom i metaforom svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika.
U subotu na Blajburškom polju u Austriji održava se središnja komemoracija povodom 73. godišnjice blajburške tragedije. Pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, dok je u liturgijskom dijelu suorganizator zajedničko Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Početak ove tragedije zbio se 15. svibnja 1945. godine, kada su se pripadnici Hrvatske vojske, točnije vojne snage Nezavisne države Hrvatske nastale 1944. spajanjem domobranstva i Ustaške vojnice s civilima počeli povlačiti prema britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili im da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji.
Desetak tisuća zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu, no i oni su poslije predani Jugoslavenskoj armiji i gotovo svi pobijeni. Ovim događajima prethodili su mnogobrojni pozivi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije pripadnicima kvislinških formacija s kraja 1944. i 1945. godine da ustanu protiv okupatora i prijeđu u njezine redove. Dio je doista prešao u partizanske redove, dok je drugi ostao u prvobitnim postrojbama vjernima nacističkoj Njemačkoj.
Osnažene partizanske postrojbe s gotovo 800.000 pripadnika raspodijeljenih u pet armija gonile su ostatke poraženih snaga sve do Koruške, a sudbini 170.000 pripadnika vojske NDH nije pomogao ni potez ustaškog poglavnika Ante Pavelića koji je nakon proboja Srijemskog fronta poslao specijalnog izaslanika Vjekoslava Vrančića savezničkom zapovjedništvu u Italiji te je zatražio pomoć.
Pavelićeve molbe bile su uzaludne jer se britanski feldmaršal Harold Alexander ravnao odlukama Teheranske konferencije, prema kojima se poslije rata nije dopustio opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koju su uspostavile sile Osovine, pa je odbio primiti Pavelićeve emisare te ih je poslao u zarobljenički logor, a ‘Memorandum Vlade NDH’ neotvoren je poslao Titu u Beograd.
Prema izvješću štaba 12. divizije Jugoslavenske armije, sačinjenim odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 pripadnika poražene vojske NDH. Partizanske snage koje se od ožujka 1945. nazivaju Jugoslavenska armija zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle su dublje na područje pod svojom kontrolom te su velik broj tih ljudi pobile u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, u Maceljskoj šumi i na mnogim drugim manjim stratištima, dok na samom Bleiburgu nisu zabilježeni pokolji zarobljenika.
Sudeći prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iz redova Hrvata iznosi oko 50 tisuća. Zato se imenom Blajburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima sljedećih mjeseci, a ti su se događaji u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazivali križni putovi i zapravo su bili marševi smrti.
Valja napomenuti kako su tih dana na području Koruške uglavnom izručene oružane snage NDH, ali i slovenski domobrani, četnici, ljotićevci, nedićevci te velik broj zarobljenih ruskih kvislinga koji su izručeni tadašnjem Sovjetskom Savezu. Većina pak četničkih snaga uglavnom je izbjegla izručenje jer su početkom svibnja prešle u Italiju i predale se američkim snagama. Amerikanci su smjestili četnike u logor kod Palma Nove, nakon čega su emigrirali u zemlje zapadne Europe i Sjedinjene Države.
Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima kako bi izbjegli pokolj koji je kasnije doista izvršila pobjednička strana. Međutim britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju ustaškog generala Ive Herenčića, već je izričito zahtijevao da se poražene snage moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik na terenu bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.
Nakon predaje vojnici i civili su vraćeni na područje Jugoslavije, da bi potom idućih mjeseci uslijedili pokolji koji su se događali prilikom provođenja zarobljenika kroz čitavu Jugoslaviju, u nekim slučajevima sve do južnih granica današnje Makedonije. Zarobljenici su tijekom tog križnog puta smještani u usputne logore, s tim da je samo manji broj ustaša i dužnosnika NDH izveden pred prijeke sudove, dok je većina žrtava pobijena bez ikakvog suda.
O tome tko će biti izdvojen iz zarobljeničke kolone odlučivali su samovoljni pojedinci partizani. Jedni su strijeljani zato što su imali činove, drugi zbog boje odora, ostali zbog vremena stupanja u vojsku, određenog zavičajnog podrijetla ili zato što su prepoznati kao zločinci. Oni koji su preživjeli križni put u sabirnim su logorima proveli do godine dana, nakon čega su, uz amnestiju, pušteni kućama.
Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim su detaljima najinformiraniji sudionici odlučili trajno šutjeti, dok je dokumentacija o događajima iz svibnja 1945. poprilično manjkava.
Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je ‘Ministar i pokolji’, izdana 1986. godine. Objavljivanje knjige podiglo je veliku prašinu u Velikoj Britaniji, čije su je vlasti vrlo brzo zabranile i povukle iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Njezin autor, grof Nikolaj Tolstoj, optužen je za klevetu te je u sudskom procesu zatvorenim za javnost osuđen na iznimno visoku novčanu kaznu u iznosu od milijun i pol funti, a k tome je još milijun funti platio na ime sudskih troškova. Bila je to najveća ikad izrečena novčana sankcija u Britaniji.
Tolstoj je, naime, u knjizi problematizirao ulogu Harolda MacMillana, opunomoćenog ministra pri glavnom stožeru savezničkih snaga, koji je kasnije za svoje zasluge promoviran u lorda Stocktona, da bi 1957. postao britanskim premijerom. Autor u knjizi upućuje na dvije ‘kobne pogreške’ Britanaca koje smatra odgovornima za događaje što su uslijedili nakon što su izručili Kozake i ostale ruske kolaboracioniste Crvenoj armiji, a kvislinge, kolaboracioniste i civile iz Jugoslavije partizanima koji su u razdoblju poslijeratnih zločina pokazali iznimnu okrutnost i osvetoljubivost prema poraženima, ostavljajući tamnu mrlju na inače svijetloj borbi protiv fašizma i nacizma.
Jabuka.tb
