Turistima prodaju špiljski zrak u bocama: Sve su razgrabili
Prvo je izgledalo kao prvotravanjska šala, mislim kako na šalu ne bi nalikovalo kada netko kaže kako uspješno prodaje špiljski zrak. Ali travnju je već odavno odzvonilo.
Druga nam je ideja bila da je to neka dobra zafrkancija. Ali vijest je došla iz vrha jedne vrlo ozbiljne ustanove, velebitskog Pećinskog parka “Grabovača”, jedinog takve vrste u Europi. Onda smo rekli, hajdemo doznati, pa nitko od pitanja još umro nije.
Pa smo zavrtjeli njihov broj, kako bismo otkrili je li stvarno gostima kao suvenir prodaju špiljski zrak? Onaj iz špilje Samograd, koja se prostire duboko pod zemljom, s ulazom na 675 metara nadmorske visine?, piše Slosodne Dalmacija.
I na poziv se javio muškarac, i kada je čuo pitanje od srca se nasmijao. A onda je u filmskom zaokretu potvrdio kako su ove godine, prve od kada špiljski zrak kao suvenir prodaju turistima, u opticaj stavili 250 bočica. I da ih je sa srpnjem već ostalo jako malo. Ljudi pokupovali, i traže još, ali kako je zraku u špilji količina ograničena, oni su odlučili limitirati broj bočica.
– Ma čekajte, pa to stvarno ide? Znači nije šala – mi i dalje sumnjičavi.
– Ma nije šala ljudi. Pa kažem vam, ostalo nam je još samo nešto malo bočica u prodaji. Pazimo mi da ga ne potrošimo, treba ostati i nešto u špilji. Nema takvog zraka nigdje, to je čisto kao suza, bez alergena, smoga, to je zdravlje – kaže čovjek s druge stare žice, kasnije su saznali da je Tomislav Špehar, nadzornik, jedan od glavnih ljudi Parka.
Nema nam druge nego paliti motore, pa direktno nekih 230 kilometara u Liku, u Perušić, u blizinu rodnog mjesta Nikole Tesle. Ima očito nešto u tom zraku, kada se tu takvi inovatori rađaju. No kako se domaćinima ipak praznih ruku u goste ne ide, promislili smo kako im nešto za dar donijeti moramo. I eureka, imamo caku. Zrak. Naš splitski. Domaći. Pun smoga od gradskog prometa, sada još žešći kada su nam turisti navalili. S malo primjesa od užeglih kontejnera za smeće, i cesta puno psećeg dreka. Aj, aj dobro dobro i sunca, mora, soli. Imaju sreće, Karepovac je saniran, da im je toga zraka bilo uloviti i donijeti im u čistu Liku, lansirali bi nas direktno odakle smo i došli.
– Ali kako taj naš zrak ulovit, kako spakirati – rojila su nam se pitanja po glavi.
Pa smo u bočicu, jedno 15-ak centimetara dužine, ipak cicije nismo, oprali, sterilizirali u pećici. I onda je napunili splitskim stanjem okoliša. E onda smo se sjetili kako smo u nju uveli sve osim bitne stavke, našeg Marjana. Kakav god bio da bio. Pa smo bocu otvorili, i u nju stavili malo iglica i grančica čistokrvnog zelenog marjanskog bora. Onog što je preživio napad potkornjaka i kataklizmu sječe. Na boci smo napisali Split plavom bojom i dali joj mornarski plavi konop kao šal oko vrata. Ipak smo mi grad koji vodi računa o figuri, stylingu. Voala, i krenuli na put, piše Slobodna Dalmacija.
Na 13-om kilometru od Gospića, na vrhu jednog od brda iznad Perušića, s pogledom na moćni Velebit, dočekao nas je onaj s druge strane žice, Tomislav Špehar. I odmah nam na razmatranje donio lički corpus delikti, prozirne bočice koje bi bile sasvim obične da u njima nije nevidljivo špiljsko blago. Za tim drvenim stolom visoko na promatračnici s koje puca pogled na Liku, mi smo onda iz torbe svečano izvukli Pino Silvestre by Split, kako smo od milja prozvali našu perjanicu.
– Ovo je naš špiljski zrak iz srca špilje Samograd, s njene najdublje točke od 70 metara. Neka ide Dalmaciji na dar. Da ga ponesete doma, da podzemljem Like namirišete obalu. Očistite sve loše – kaže Tomislav.
– Ovo je naš Pino Silvestre by Split, da ga pustite u špilju, da se orodi s vašim zrakom, napravi mu dite, rekupera ono što vam fali. Da vam donese malo splitskog ludila da vas razveseli. Ako ga prihvaćate – kažemo mi njima, sve očekujući kako će iz drvene kućice iskočiti lula mira.
A umjesto nje stiglo nam je sjeme razdora, i to u liku Marka Danilovića, koji je u tom idiličnom raznježenju uputio sudbinsko razmatranje o možda kakvom potkornjaku koji se skrio u bazi grančice. Jer, Bože dragi, splitska se sramota daleko čula. Došla je ona i do ličkih čuvara prirode kojima naš mili i dragi kućni ljubimac, koji smo godinama čuvali i gojili na marjanskim borovima, definitivno ne bi na dobro legao.
Na sreću, našla se tu i glava razuma, u vidu Marka Kasumovića, koji je domaćinima mudro pojasnio kako u brdovitoj ličkoj domaji splitski potkornjak ne bi preživio bez dobrog, zaštitnog toplog odijela. Može on živjeti dolje u Dalmaciji utoplo, kao bubreg u loju, dugo ničim proganjan. Ali ovdje bi se smrznuo, da prostite, kao neka stvar. Zna čovjek sve o potkornjacima, brat znanstvenik mu je o tome stručne radove pisao. Pa je sve sumnje u tren raspršio.
– Nadobro nam onda splitsko stanje uma došlo, ako je ludo, neka je, još i bolje. Ima toga i kod nas. I znate šta, da ovo ne ispadne tek običan biletaralni susret, idemo mi Pina spustit u špilju. A bočicu ćemo sačuvati – kaže Tomislav.
A onda, paf, u tren doletjela je ona, ideja, kolosalna, genijalna, o Muzeju zraka, koji je ovog srpnja Gospodnje 2019. godine u zajebantskoj atmosferi objeručke prihvaćena. A sekundu poslije, i pretočena u djelo, što bi značilo da je nakon sudara zrakova sa sjevera i juga, uz kumstvo Slobodne Dalmacije i PP “Grabovača” i službeno s radom počeo jedinstveni hrvatski, možda i svjetski Muzej zraka. Za sada eksponata ima broj dva, pa svima na znanje, školama, vrtićima, gostima, posjetiteljima: kada u PP “Grabovača” dođete, sa sobom u bočici donesite i malo svoga zraka.
– Mislimo skroz ozbiljno, napravit ćemo policu i početi ih skupljati. Na kraju krajeva, ako može biti Muzej traktora, glazbala, žaba, meda, svega, može u Perušiću biti i Muzej zraka – reče Tomislav, uz bučno odobravanje okupljenih.
I tako se iz zafrkancije rodila jedna skroz dobra ideja, zapravo slijed koji je izniknuo iz odličnog marketinškog čina. Uprava PP “Grabovača”, na čelu s ravnateljicom Jelenom Milković, naime, razmatrala je što posjetiteljima, a lani ih je bilo 6,5 tisuća, ponuditi kao suvenir. A kako je već sve više-manje izmišljeno, i magneti i sapuni i rakije, i delikatese utopljene u staklenke, ravnateljici Jeleni je na pamet pala ideja o prodaji špiljskog zraka.
Ekipa je to prihvatila s oduševljenjem i ne reci dvaput, staklene bočice su lani, sa zimom, tijekom koje se špilja otvara samo po prethodnoj najavi, otčepljene i stavljene na zimski san. Na jedan visoki stalagmit fascinantnog samogradskog prostora. Punile su se one tu tim prekrasnim, svježim, zdravim zrakom pet mjeseci, da bi ih s krajem ožujka domaćini začepili. I pretvorili ih u originalan suvenir koji je zbog svoje neuobičajene ideje i priče koje nosi sa sobom, postao nešto o čemu se nadaleko priča.
– Što se nas tiče, mi smo odmah, u sekundu, ocijenili da imamo hit. A što se drugih tiče, bilo je svakojakih reakcija. Neki su rekli da šta to izmišljamo, da kakav je to špiljski zrak, neki su se sprdali, neki su se čudili. A bilo je i onih što su kazali da je to genijalan potez. Najbitnije je to da smo izazvali reakciju, da se priča o nama proširila, da ljudi već traže špiljski zrak kao suvenir da ponesu doma. I da smo napravili odličnu reklamu. A svi znamo kako je svaka reklama, pa i ona loša, dobra. Jer kada ljudi znaju za vas, onda i dolaze u posjet. A kada se na stranu makne šala, onda ostajemo mi, profesionalci koji ćemo naše goste educirati o prirodi, špiljama, ponašanju u špiljama, zaštiti prirode – veli Tomislav, piše SD.
A priroda je ovdje spektakularna. Bujna, zelena, puna proplanaka, uređenih staza. S ekološkim igralištima, čistim okolišem, poučnim stazama do špilje Samograd, vidikovcima, piknik zonama. Čak i sa zmijama, kao recimo jednom riđovkom, kojoj smo se u hodu slučajno približi na pola metra udaljenosti.
Područje parka ima devet speleoloških objekata, površine je 600 hektara. A kada se bude po planu proširio, tada će se protezati na šest tisuća hektara. I u svom će sastavu imati 38 do 40 speleoloških objekata.
Jedan od posebnih je špilja Samograd, duga 354 metra, s najdubljom točkom na 70 metara, visinom svoda od 30 metara, i 40 metarskim slojem koji se kao brdo uzdiže nad njom. Diše na temperaturi od sedam do deset stupnjeva, a taj zrak, onaj koji je ušao u bočice je poseban, svjež, rosan, čist, kristalan.
– Idealan je za alergičare, nema nikakvih štetnih primjesa, vidite kako se u špiljama i drugačije diše. Razlog je i to što su tu tlakovi drukčiji – naveo je 22-godišnji Luka Kolak, student Sigurnosti i zaštite, vodič u špilji Samograd.
Na pomno odabranoj poziciji, između stalaktita i stalagmita, pokraj stalaktita, među svjetlucavim kamenjem, Pino Silvestre je pušten na slobodu. A čast da to napravi dobio je Luka. Čep je skinuo polako, kako bi dobro pomirisao ono što je se u bočici skrilo. Malo je pričekao, koncentrirao se. A onda je prozborio:
– Miris, osjećam ga. Ovo je bor. Bor najviše. I neki miris zraka, drugačiji je. Kao da ima mora. Znam, ovo je miris Splita. Split u boci, to je to – prokomentirao je Luka, puštajući nešto naše u nešto njihovo, u duboko kameno ličko srce.
vecernji.ba
