Biskup Perić: Nesuvisli zaključci Vlatka Kraljevića

Reagirajući na stavove bivšeg veleposlanika BiH u Italiji i Vatikanu Vlatka Kraljevića iznesene povodom dolaska pape Franje u Sarajevo, reagirao je i mostarski biskup mons. Ratko Perić. Podsjećamo, Kraljević je u intervjuu za Dnevnik.ba izjavio kako pitanje zašto papa ne dolazi u Hercegovinu ”najbolje tražiti od onih koji su postavili golemi križ na Humu ili izgradili stometarski zvonik franjevačke crkve”. Sarajevski mediji su iskoristili ovakve stavove u svoje partikularne svrhe.

Reakciju biskupa Perića u nastavku prenosimo u cijelosti.

Piše: Ratko Perić, biskup

Jednoga svibanjskog dana 2011. najavio se, a drugoga dana došao na razgovor u Mostar prof. Vlatko Kraljević, bivši veleposlanik Bosne i Hercegovine pri Svetoj Stolici (1998.-2002.). Vjerojatno – pomislih u sebi – želi uzvratiti onaj posjet nas biskupa njemu kao veleposlaniku pri Svetoj Stolici 13. siječnja 1999. kada smo bili u Pohodu ad limina. Ali nije. Nego nešto sasvim deveto. Iz toga svibanjskog razgovora iznesen je isječak u Crkvi na kamenu (8-9/2011., str. 31-32) pod naslovom: „Suvremeno suđenje križu na Humu”. Prenosimo ovdje mali dio toga razgovora:

„I onda smo prešli na pravu temu radi koje se subesjednik i najavio za razgovor. Vidim da se čovjek razumije i u ‘međunarodnu zajednicu’ i da nije daleko od njezina ‘kraljevstva’.

– Biskupe, što ćemo s križem?

Kojim križem?

– Onim na Humu.

Jubilarnim! Kako, što ćemo? – prepadoh se ja misleći da ga netko nije srušio.

– Vidite li da to smeta nekima u gradu?

Čudim Vam se da tako govorite. Vi katolik! Možda nekima smeta u gradu što ima 40 munara, pa nitko ne postavlja pitanje ni da se munare visinski skrate ni da se brojčano smanje. Evo ovdje džamije na Balinovcu: kažu da se ne vidi da itko u nju ulazi, niti da iz nje izlazi, a svaki dan izvija se po nekoliko puta glas iz kutije da sve ječi ovim dijelom grada. Ne pada mi na pamet kazivati komu da to nekomu smeta. Što biste to Vi s križem?

– Skratiti ga za trećinu.

Čuj, za trećinu? Mislite da nikomu ne bi smetao ako bi se skratio za trećinu?

– Sigurno ne bi.

Skratiti ga za trećinu od postolja ili s vrha? Onima kojima smeta, smeta im i onaj mali križić koji je ondje podignut 1994. godine. A uznemiruje li Vas to što bi to skraćivanje smetalo katolicima koji su većina u ovome gradu i koji su se već navikli na Križ tako da ulazi u identitet grada? Kao Stari most.

– Biskupe, trebali biste imati više osjećaja prema ‘pozitivnoj diskriminaciji’.

Moram priznati da mi ta sintagma nije baš osobito poznata: pozitivna diskriminacija! Diskriminacija je nejednako postupanje prema osnovnim pravima osoba ili skupina ili naroda na temelju socijalnih, vjerskih ili drugih razlika. I to je nešto negativno. A kako može diskriminacija biti pozitivna?

– Ona se sastoji u tome da se čuje glas manjine, moj će sugovornik.

Zakon suvremene demokracije koji je preplavio svu kuglu zemaljsku upravo govori o većini: o većinskim glasovima na općinskim ili parlamentarnim izborima, na referendumima… A ovdje bi se, znači, trebalo povoditi za manjinom. Ovdje bi trebala pobijediti ona agnostička obitelj u Italiji koja se sama digla protiv križeva u svim razredima na Apeninskom poluotoku. Nju bi trebalo slušati i s njom bi šezdeset milijuna katoličkih Talijana trebalo uskladiti suživot! O tome smo govorili na Humu ove godine [2011.] na Veliki petak (www.cbismo.com).

Križ je na Humu postavljen Jubilarne 2000. godine. Visok je 33 metra. Postavljen je na pravo mjesto: odakle god pristupate Mostaru: od Bijeloga Polja, s Kvanja, s Bune, s Kruševa, od Širokoga Brijega, vidiš da je na mjestu. I razmjeran Humu. I dosta uočljiv. I noću sjajan kao onaj ognjeni oblak na izlasku iz Egipta. Odatle su neprijatelji gađali Mostar, crkve, džamije, dvorove, bolničke odjele, samostane, dispanzere. Na tom je mjestu pobijen križ kao simbol mira, pomirenja, oprosta, i ne ponovilo se više nijedno granatiranje ni s čije strane.

– Zašto to ne protumačite narodu? – sugovornik će meni.

Tumačili smo sve do dana današnjega do iznemoglosti. Od 2000. godine objašnjavali smo i objavljivali članke i propovijedi više puta i na više načina. Da navedem samo neke odgovore javnosti: u mostarskim Motrištima, 12 – 2000., str. 5-6; u sarajevskom Oslobođenju u kolovozu 2001. odgovarajući na uvrjedljiv napis u istom dnevniku od 6. srpnja 2001.; u Crkvi na kamenu, 10/2001., str. 3-4; u istom Cnaku, 5/2001., str. 20-21; u istom mjesečniku, 3/2006., str. 30-32; u Katoličkom tjedniku, 7/2006., str. 6-8; u Službenom vjesniku, 2/2007., str. 5-6. Da ne nabrajamo dalje. Međunarodna se sila u nas osobito bila osilila 2006. godine kada se spremala na rušenje križa u Stocu. Te je naime godine strasburški sud presudio da se uklone križevi iz školskih razreda u Italiji, ali se potom digla cijela Italija i poništena je ta odluka novom višom odlukom da mogu ostati križevi. Ali vidimo da još neki hrvu da se križ ukloni ili barem skrati. Pa i Vas angažirali u orkestraciju. I Vi mene nagovarate da skraćujem Križ? U čije ime nastupate? […]

Humski je križ naša religiozna antena koja povezuje nebo sa zemljom, a ljudsko s božanskim. Križ je antena naših osjećaja, misli, riječi i djela. On je, s jedne strane, naš prijamnik koji nam prenosi vijesti i milosti od Boga, a, s druge strane, naš odašiljač koji naše molbe i zazive prenosi svemogućemu Bogu – Presvetomu Trojstvu.

Jubilarni križ ne kanimo skraćivati. A još manje uklanjati. Mi ćemo mu se duboko klanjati! U duhu i istini. Mogu ga samo nasilnici ovoga svijeta rušiti. U ime protuslovna pojma ‘pozitivne diskriminacije’.”

Tako razgovarasmo i tako bi objavljeno prije četiri godine, ne spominjući imena prof. Vlatka Kraljevića.

Međutim ovih dana on se sam javio i otkrio. Dnevnik.ba od 10. veljače 2015. donosi razgovor s njim, između ostaloga:

Pitanje: „Pokojni, sada već sveti, papa Ivan Pavao II. dva puta je bio u Bosni (1997. u Sarajevu, a 2003. u Banjaluci), a Hercegovinu i Mostar nije posjetio, makar najveći dio bh. katolika živi na ovom prostoru. Zašto?”

Kraljević: „Mislim da je odgovor na ovo pitanje najbolje tražiti od onih koji su postavili golemi križ na Humu […].”

Iz toga neki mediji, koji misle kao i V. Kraljević, zaključuju da se ni papa Ivan Pavao II. dva puta, ni papa Franjo treći put ne svraćaju u Hercegovinu jer ne podnose križa, onoga na Humu. Nisam nikada prije čuo takva tumačenja. I to od jednoga veleposlanika koji je četiri godine predstavljao Bosnu i Hercegovinu u Vatikanu u vrijeme kada je podignut Jubilarni križ 2000. godine.

Nisam to čuo ni u službenom pohodu Svetoj Stolici „Ad limina”: ni od Benedikta XVI. 2006. godine, ni od jednoga dikasterija Apostolske Stolice. Nisam to čuo ni od Apostolskih nuncija u Sarajevu: nadbiskup? G. Leanze: 1999.-2003., ni S. Abrila: 2003.-2005., ni A. D’Errica: 2005.-2012., ni L. Pezzuta: 2012.-, koji su posjećivali Mostar. Nisam to čuo ni od visokih vatikanskih službenika koji su pohodili Mostar: ni od Tajnika Svete Stolice za odnose s državama nadbiskupa J.-L. Taurana, 2000., ni od njegova nasljednika nadbiskupa D. Mambertija, 2008., ni od Državnoga tajnika Njegove Svetosti kardinala T. Bertonea, 2010.

Nikada, ni od koga. Samo sada od bivšega ambasadora Vlatka Kraljevića. Tko će onda vjerovati njegovim nesuvislim zaključcima!?