Blaženi Stepinac – progonjen zbog pravednosti
U petak, 10. veljače 2017., slavi se spomendan blaženog Alojzja Stepinca. Ovdje donosimo predavanje koje je održao naš biskup mons. Ratko Perić. Predavanje je održano na Tribini u Posušju 3. listopada 2016.
Kratak životopis. Rođen u Krašiću 8. svibnja 1898. Za svećenika zaređen u Rimu 26. listopada 1930. Za biskupa posvećen u Zagrebu 24. lipnja 1934. Kao nadbiskup ordinarij preuzeo upravu Zagrebačke nadbiskupije u prosincu 1937. Osuđen na 16 godina robije 11. listopada 1946. U Lepoglavi u zatvoru do 5. prosinca 1951. a zatim u Krašiću u zatočeništvu do smrti. Promaknut u kardinala 12. siječnja 1953. Preminuo u Krašiću 10. veljače 1960. Pokopan u zagrebačkoj katedrali. Proglašen blaženim u svetištu Marije Bistrice 3. listopada 1998.
Imenovanja. Stari nadbiskup Antun Bauer godine 1934. traži sebi nasljednika. Nakon više kandidata, koji nisu prošli kraljev veto u Beogradu, kocka pada na mladoga ceremonijara Alojzija Stepinca. Kralj je čuo da je Stepinac bio “solunac” pa nije imao primjedaba na njegovo imenovanje (Solunska fronta, duga oko 600 km od kraja Albanije do kraja Bugarske, naslonjena na Egejsko more, od 1915. do 1918, jest Balkansko bojište, opskrbljivano iz baze Soluna. Oko 600 tisuća vojnika Centralnih sila stajalo je nasuprot 619 tisuća vojnika Saveznika. Hrvatski dobrovoljci borili su se za novu državnu stvarnost na slavenskom Jugu. Srbi su takve dobrovoljce smatrali “srpskom vojskom”). Stepinac se tek na kraju I. svjetskog rata, kao austrijski vojnik, javio da se preko Solunske fronte, koja je probijana od 15. rujna do 1. studenoga 1918, vrati u Hrvatsku. On je došao u Makedoniju 6. prosinca 1918. a vratio se kući u Zagreb u proljeće 1919. Ničim nije sudjelovao u Solunskoj fronti da bi se nazvao „solunac“. Ali to da je bio „na solunskoj fronti“ povoljno je djelovalo na kralja Aleksandra da propusti Stepinčevo imenovanje za biskupa koadjutora 1934. Još i ova: nakon nekoliko dana kralj je poručio nadbiskupu Baueru da povlači svoj pristanak, ne pristaje ni na Stepinca, jer je čuo o njemu – dobre vijesti. Kralju odlazi i nadbiskup i nuncij Pellegrinetti i tako smiruju kralja.
Nitko od nas ne može reći da nam je blaženi Alojzije Stepinac dalek i stran: rođen na selu, kao i veći dio nas; iz obitelji od više djece kao mnogi od nas; prošao vojsku i školu, kao toliki mladići; prošao dva rata, kao mi malo stariji; bio u zatvoru, i u zatočeništvu, kao toliki i tolike. Bio blizu nas, u Krašiću i u Lepoglavi, u Zagrebu. Obilazio zagrebačkom nadbiskupijom i domovinom hrvatskom. Hodočastio po srpanjskoj žegi iz Zagreba u Mariju Bistricu. Molio se u katedrali i kućnoj kapelici. Ispovijedao se kao i svaki od nas. Dolazio u Mostar zarediti prečasnoga Petra Čulu za biskupa 4. listopada 1942. I prolazio kroz Mostar više puta.
Dobro, razumijem da ne može svatko biti kardinal, ni nadbiskup zagrebački, pa ni običan svećenik. Ne može svakoga zapasti da se školuje na Gregorijani u Rimu. Ali možemo biti kršćani, vrijedni i savjesni Kristovi vjernici. U tome je uzoriti Alojzije bio uzor. I divimo mu se i želimo ga slijediti.
Mi smo pozvani ne samo slijediti blaženoga Stepinca u njegovu ostvarenju Isusovih blaženstava: bio je siromašan duhom jer je priznavao da mu je sve dano od Boga. I ožalošćen zbog svih uvrjeda nanesenih Bogu i Crkvi njegovoj. I krotak po vježbi i nastojanju svome. I žedan istine i pravde. I milosrdan i odlučan. I čist srcem. I mirotvorac aktivan i stalan. I podnosio progonstva do smrti, do mučeništva. Pozvani smo slijediti samoga Krista: čistoga, siromašnoga, poslušnoga; Krista navjestitelja Božje radosti, liječnika, patnika, raspetoga. Krista koji voli Otca, koji nam navješćuje i zajedno s Otcem šalje Duha odvjetnika.
Devet mjeseci prije osude, 17. prosinca 1945. Nadbiskup je dao ovu izjavu: “Na sve optužbe, koje su izravno ili neizravno upravljene na nas, možemo u cijelosti kazati: Nemamo si što predbacivati. Savjest nam je čista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni sudac svih naših koraka. Savjest nam je čista i mirna pred Sv. Stolicom, koja će jednom na temelju izvornih dokumenata ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je čista i mirna pred katolicima ove države, koji mirno i trijezno prosuđuju događaje. Savjest nam je konačno čista i mirna pred Hrvatskim Narodom, kome krvnim vezama voljom Božjom pripadamo, pa mu po svom položaju svom dušom služimo, bez obzira na razna politička gledanja i političke stranke”. Savjest mi je čista! Savjest mi je mirna! Savjest mi ništa ne predbacuje! Ako mi vi ne dadnete pravo, dat će mi pravo povijest! uzviknuo je Nadbiskup pred tužiteljima i suditeljima u Zagrebu 1946., i to ne jednom, nego u procesu od 30. rujna do 3. listopada 52 puta, i u završnom govoru 3. listopada 1946. 12 puta: od Savjest mi je čista do Ne tražim [vašu] milost, savjest mi je čista! I dala mu je pravo povijest. Vratila mu dug.
Ljepota Stepinčeve savjesti jest u tome što on nije izdigao svoju savjest iznad Crkve. Njegova je savjest autentičan Božji glas u okviru Crkve Kristove, podređena savjesti Crkve. Zato mu je samo Crkva bila mjerodavna izreći povijesni sud da mu je savjest čista i nataknuti mu na glavu najprije kardinalski šešir, a zatim svjetlokrug blaženosti. Nasuprot svim kaosima i kaotičnim savjestima u svijetu. I tada i sada.
Razdoblje od 1918. do 1941. Protivnička se strana uvijek vraća na 1941. Na uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. A u nas je situacija puno drukčija i kompliciranija. Godina 1878. rodila je 1918. godinu, a 1918. rodila 1941., a 1941. rodila 1945., a 1945. rodila 1991., a 1991. rodila 1995. Kako je i zašto nastala 1941.?
Godina 1918. – Državna mješavina raznih naroda nastala bez ugovora i formalna pristanka pojedinih dijelova: Kraljevina SHS, a od 1929. Kraljevina Jugoslavija.
– Od samoga početka srpska vojska smatra hrvatsku zemlju okupiranom, događaju se česta zlostavljanja pojedinih hrvatskih građana.
Godina 1921. – Vidovdanski ustav uvodi centralizaciju, Srbi premoćni u svemu, istaknut srpski hegemonizam, vodstvena uloga, osobito u vojsci. Hrvate rascjepkalo i teritorijalno te gube i ono malo autonomije koju su imali u Austro-Ugarskoj.
– Država promiče i štiti srpsko-pravoslavne blagdane u vojsci i školi. Na djelu je očit prozelitizam ili prisiljavanje katolika da dolaze na pravoslavna slavlja.
– Zakonom se ograničava Katoličkoj Crkvi komuniciranje s Papom u Vatikanu.
– Praćenje katoličkih svećenika, uvođenje zakona, kojim se kažnjavaju svećenici ako reknu koju političku kritiku s oltara.
– Agrarna reforma oduzima Crkvi vlasništvo, kojim uzdržava svoje zavode i škole.
– Vjeronauk se od petoga do svršetka srednje škole, izbacuje, a u osnovnoj se svodi na sat tjedno: od prvoga do četvrtoga.
– Svećenicima onemogućeno predavanje vjeronauka, časne sestre šikanirane.
– Katolički biskupi ustaju protiv liberalnoga i masonskoga „Saveza sokola“ Hrvata, Srba, Slovenaca, kasnije nazvanog „Jugoslavenski sokol“, koji promiče jugoslavenstvo kao naciju, ispod koje se krije srpstvo s pravoslavljem.
– SPC bitno ojačala u novoj državi. Zaštićena i povlaštena. Osobito u proračunu.
– Kraljevina SHS i SPC, rame uz rame, bore se za prijelaze s katolicizma na pravoslavlje, grade se crkve i crkvice, osnivaju parohije: Krapanj, Vis, Ston, Korčula, Mljet… Sušak, gradnja katedrale sv. Save u Splitu. A u Beogradu nema gradnje katoličke katedrale.
– Potiču su mješovite ženidbe u Pravoslavnoj Crkvi, promaknuća u vojsci i državnoj službi za onoga tko privede katolkinje u pravoslavlje.
Godina 1928. Atentat na Radića i drugu četvoricu hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini označava prekretnicu u borbi parlamentarnim metodama.
Godine 1929. uvodi se Diktatura; „hrvatsko se pitanje“ ne rješava, nego pogoršava.
Godine 1931. izlazi Oktroirani ili nametnuti ustav i stvari idu i pravno nagore.
– SPC se stavlja kao moralna podloga novoj državi.
Godine 1932. Glasnik Patrijaršije Papinsku vlast naziva „državom nad državom“, a Rimokatoličku crkvu „parasitstvom“ i „najvećom nesrećom u istoriji hrišćanstva“.
Od godine 1921. do 1937. pregovori o konkordatu, sporazumu Kraljevine sa Svetom Stolicom, bili su poseban lakmus za SPC.
Godine 1931. Pogibija hrvatskoga povjesničara Milana Šufflaya, 19. veljače.
Godine 1932. atentat na Milu Budaka, 7. lipnja. Preživio.
Godine 1933. umorstvo Ive Pilara u veljači.
Godine 1932. Zagrebačke punktacije: hrvatski političar, vođa, Maček uhićen i suđeno mu u Beogradu i neko vrijeme odležao u zloglasnoj Glavnjači.
Godine 1935. broj se političkih ubojstava popeo na 600, među njima većina Hrvati.
– Ubojstva najviše čine terorističke organizacije: Mlada Jugoslavija, Novi pokret, Željezna garda koje su ubijale samo protivnike režima.
– Hrvati, koji su bili najugroženiji, pokazuju najviše nezadovoljstva i kritike. Još od 1928. rađa se ustaštvo, koje se hrani u sve nepravednijom državi i de iure i de facto, i koje kani rušiti ne samo hegemoniju nego i kraljevinu, najprije peticijama i memorandumima, a onda i revolucionarnim metodama.
– Košutić, Krnjević, Pribićević peticijama idu na Britansku vladu.
– SPC smatra tu i takvu državu darom s neba „promisao Božji“.
Djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca:
Godine 1934. – Stepinac izabran za koadjutora. U javnosti nepoznat, ali Božji čovjek, koji nema veze s politikom, pogotovo ne s dvorskom politikom.
– Ustaška organizacija i makedonski nacionalisti organiziraju ubojstvo kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu u Francuskoj. Na sprovod u Beograd dolazi Hermann Göring, otac zloglasna Gestapoa, kojega u Beogradu neki pozdravljaju nacističkim pozdravom Heil!
– Stepinac dolazi na sprovod kralju. Susret s patrijarhom Varnavom.
– Godina 1935. Stepinac u Beogradu obilazi pojedinačno više ministara, tuži se na situaciju u Hrvatskoj. Zaključio: „Srbi vlasti milom iz ruke neće nikako pustiti niti će respektirati bez borbe rkt. [rimokatoličke] Crkve.“
U Hrvatskoj se uhićuju svećenici, ubijaju seljaci. Sin mora platiti metke kojima su oružnici ubili njegova oca.
Godine 1935. najprije ide u Beograd stari Bauer, zatim mladi Stepinac da se potuže na zlodjela oružnika nad običnim pukom, „Sibinjske žrtve“, 7 hrvatskih seljaka, osobito u vrijeme izbora, koji su inače krivotvoreni od vlasti.
Godina 1937. Senjske žrtve – osam ubijenih Hrvata. Pritužbe na prisilne prijelaze u Sušku, u Kastavu. Kako je bilo 1920. i 1921. tako i 1937.
Godina 1937. konkordat sa Sv. Stolicom propada. Patrijarh naziva Papu i Katoličku Crkvu „crnim poglavarom crne internacionale“.
– Jednako i još žešće piše vladika Nikolaj Velimirović, svetac SPC od 2003., premijeru Stojadinoviću o Papi kao knezu crne internacionale, nazivajući konkordat zlom.
Godina 1938. Nakon propasti konkordata, biskupi razborito reagiraju spominjući i stajalište Svete Stolice koja je izrazila i zabrinutost zbog stanja katolika u državi.
Godine 1939. sporazum Cvetković Maček: Banovina Hrvatska.
U ožujku 1941. puč u Beogradu protiv pristupa Trojnom paktu, a ujedno protiv vlade Cvetkovića-Mačeka. Pučisti: mladi kralj Petar II., 17-godišnji, sebe proglašava punoljetnim, premijer Dušan Simović. Ali to traje svega nekoliko dana. Sile Osovine osvajaju Jugoslavije, od 6. do 17. travnja.
Stepinac: „Duh bizantinizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi“.
Tri velika zla. Dvadesetih i tridesetih godina javljaju se tri velika političko-socijalna zla: komunizam od 1918., kod nas od 1937.; fašizam od 1922., nacionalsocijalizam ili nacizam od 1933. Desni fašisti i nacisti uzdižu naciju do božanstva, a lijevi komunisti ruše naciju do propasti.
Godina 1935. Stepinac jasno kaže banu Marku Kostrenčiću da se Crkva ne može nadati nikakvu dobru ni slijeva ni zdesna.
Godina 1936: Stepinac protiv komunizma prigodom građanskoga rata u Španjolskoj. Komunizam želi uništiti Katoličku Crkvu.
Godina 1938. Stepinac protiv nacizma, protiv politike krvi i rase.
1. Čovjek crkvenosti. Stepinac je čovjek duboke vjere, koju je primio u rodnom domu, osobito od svoje majke Barbare. Od nje je baštinio i veliku ljubav i pouzdanje prema Isusovoj Majci Mariji. Za studija u Rimu stekao je puni i pravi sensus Ecclesiae – osjećaj za Crkvu i s Crkvom. Stoga je mogao bez zabune rasuđivati što se u svijetu događa, žigosati velike zablude, posebno rasističke, koje su označile povijest 20. stoljeća. Osobito je znao prepoznati nehumanu težnju razlamanja Crkve, njezina jedinstva, apostolstva i katolištva. I tome se odupro svim bićem svojim.
2. Zaštitnik siromaha i obespravljenih. Vrijeme njegova svećeničkog i biskupskog služenja obilježila su dva velika zla 20. stoljeća: Sa zapada se primicao fašizam i nacizam, u domaćem obliku, koji je namjesto Boga stavio naciju, a s istoka komunizam koji je umjesto Boga postavio čovjeka, radničku klasu, proletere. A oba zla zajedno imaju isti cilj: veličanje političkoga režima i njegovih predvodnika. Trebalo je u tom vrtlogu: biti tolikim napuštenima putokaz, ugroženima utočište, progonjenima zaštita i bijednima svjetlo u mraku. Stepinac je jedan od tih orijentira. Uz nemale žrtve i pogibelji po vlastiti život stavio se na stranu progonjenih i napuštenih bez obzira kojoj naciji ili vjeri pripadali. Dakako, da takav nije odgovarao ni nacistima ni komunistima. Nacisti su na njega pošli s dva atentata, a komunisti osudom na 16 godina zatvora. No, on okusivši smrt, izlazi kao mučenik, pobjednik.
3. Progonjen zbog svoje vjere. U propovijedi na Mariji Bistrici Sveti Otac, oslanjajući se na evanđeosku misao: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom” (Iv12,24.26), ističe: “Dobri Pastir je za blaženoga Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju.”
4. Progonjen zbog domoljublja. Hrvatsku je državu želio. Na komunističkom sudu smjelo izjavljuje: “Hrvatski se Narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“. Ali je u isto doba shvaćao da ne bi bio dostojan ni kršćanskoga imena ni biskupskoga znamena kada bi ono što se u toj državi mimo Božjega zakona događalo, odobravao. Znakovite su mu riječi što ih je izgovorio 1943. u jeku 2. svjetskog rata kada se Europa nalazila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: “Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva … odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga”. Da se čudimo da nijednim moćnicima nije bio po volji?
5) Odnos prema progoniteljima. Dok je najviše trpio u tamnici i zatočeništvu, blaženi je Alojzije isticao: “I komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti.” Pred kraj života više je puta služio i dao slaviti sv. Misu za one koji su ga nedužna osudili. Hrvatska kiparica piše predsjedniku: “Ovo vam javljam, gospodine Maršale, sa željom da vam molitva našega kardinala zaista donese blagoslov.” Nadbiskup je upozoravao sve progonitelje kako se uzalud Bogu protive, na svoju štetu gaze ljudska prava i kako će na kraju povijest izreći svoj pravedan sud.
A. Benigar, Alojzije Stepinac. Hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 567.
Postulatura bl. Alojzija Stepinca, Dnevnik Alojzija Stepinca, sv. IV., 27. ožujka 1941.
A. Benigar, nav. dj., str. 584.
A. Stepinac, Propovijedi, govori, poruke, prir. J. Batelja, Zagreb, 1996., str. 280.
zupa-posusje.com
