Član HPD-a Pločno na najvišem vrhu Austrije (Großglockner, 3798 mnv)

Großglockner je svojom visinom od 3.798 mnv najviši vrh Austrije i najviši vrh Alpi istočno od prijevoja Brenner. Dana, 21.04.2017. po jedan član HPD Pločno (Ivan Pejić) i HPD Vitez (Robert Matijanić) ispenjali su Großglockner, 3798 mnv, najviši vrh Austrije. Kako su doživjeli ovaj uspon i kakve su dojmove ponijeli sa sobom pročitajte ispod:

Nakon što sam duže vrijeme gnjavio svoju prijateljicu Anamariju koja je neumorno prevodila sve mailove i rezervirala nam smještaj u domu Studlhutte na 2800mnv, konačno ja i moj prijatelj Robert Matijanić Robi, član HPD Vitez, odlučujemo ići usprkos ružnim vremenskim prognozama.

Polazimo u srijedu navačer i nakon 13h vožnje u četvrtak 20.04 oko 12h dolazimo u Kals. Ostavljamo auto, uzimamo opremu i krećemo na uspon do stazom koja vodi do doma Studlhutte na 2800mnv. Iako je oblačno magla ipak oko 13h polazimo prema domu i već oko 15:30h dolazimo do doma gdje zatičemo još 10 ak planinara, uglavnom njemaca, koji također ujutro kreću prema vrhu. Nakon odmora, večere, razgovora idemo na počinak. U jutro 21.04 od doma krećemo dugim padinama koje nam zbog dubokog i svježeg snijega stvaraju najveći problem. Upadali smo i preko metra i svu snagu koristili na čupanje iz tog snijega. Naših 11 kolega njemaca guraju svoje skije i zbog dubokog snijega brzo nas ostavljaju iza sebe. Nakon mukotrpnog hodanja po dubokom snijegu dolazimo do grebena kojim vodi sajla sve do doma Johhan Hutte na 3.454mnv. Od doma prema vrhu slijedi strmi ledeni kuloar u kojem ja i Robi pokazujemo sve znanje koje smo stekli u netom završenoj alpinističkoj školi instruktora i poznatog alpiniste Edina Durme, čija se kvaliteta ogleda upravo u ovakvim situacijama i planinama. Po ovim tehnički zahtjevnim dijelovima staze, sustižemo ostale penjače i ostavljamo ih iza sebe. Nakon od prilike 2h penjanja došlo smo pod sami vrh i uslijedio je završni uspon na vrh na kojem se nalazi veliki križ na vrhu Austrije. U trenutku kad smo se popeli počeo je jak vjetar i ubrzo smo se našli u oblaku. Ostatak planinara koji su se popeli do malog vrha, vidjevši maglu i vjetar odlučili su se ne riskirati i vratili su se natrag. Tako da smo ja i kolega Robi taj dan sami stajali na vrhu. Sami sebe slikamo i prkosimo vjetru i hladnoći.

Pri povratku zbog hladnoće i velikog minusa hrana i voda su nam se zaledile. Vodu stavljamo uz tijelo ispod jaketa a za ručak dijelimo jabuku jer je samo ona još upotrebljiva.

Spuštamo se u mirni Kals do auta oko 21:30 živi zdravi i iako iscrpljeni puni zadovoljstva.

Grossglockner je moćna planina, ne postoji aparat ili slika koja može prenijeti njenu ljepotu. Ovo je samo djelić a ono najbolje ostaje u čovjeku koji svojom rukom dirne taj sveti križ koji usprkos svim olujama i dalje stoji na vrhu Grossglocknera.

Tekst:Ivan Pejić