DŽOIĆ: Trgove, ulice… treba nazvati po palim herojima iz HVO-a Zbog svoje šarolikosti postrojbe HVO-a

Na današnji dan prije 29 godina, 8. travnja 1992., osnovano je Hrvatsko vijeće obrane nakon što je postalo jasno da u BiH slijedi rat. Hrvatsko vijeće obrane definirano je kao vrhovno izvršno i upravno tijelo vlasti u Herceg Bosni. Od obrane područja na kojima su živjeli Hrvati u ratu sa srpskom stranom, do ratnih sukoba s bošnjačkom stranom te na kraju oslobođenja BiH. General-bojnik Vlado Džoić, koji je voditelj Odjela za branitelje HVO-a i Domovinski rat i član Predsjedništva HNS-a BiH, smatra ulogu HVO-a nezamjenjivom, piše Večernji list BiH. 

Kakvo je značenje imalo osnivanje HVO-a za bh. Hrvate i državu BiH?

– Upravo tako, na današnji dan prije 29 godina utemeljeno je Hrvatsko vijeće obrane kao legalna oružana sila hrvatskog naroda, a mjesto, uloga i značaj HVO-a u Domovinskom ratu nezamjenjiv su i neraskidiv dio novije hrvatske povijesti i zato se moram nakratko osvrnuti na vrijeme utemeljenja HVO-a. Iako je hrvatski narod u BiH izlaskom na referendum i plebiscitarnom potporom pokušao spasiti BiH kao samostalnu i neovisnu državu, napadom na Republiku Hrvatsku bilo je jasno da će se ratni vihor proširiti i na našu zemlju. Zaustavljanjem dugih tenkovskih kolona u Pologu i Šuici, nenaoružan i goloruk hrvatski narod pokazao je da neće dopustiti biti protjeran sa svojih vjekovnih ognjišta. Brutalni neprijateljski napad na selo Ravno još više je potaknuo već započeto osnivanje općinskih kriznih stožera, kao prvog oblika organiziranih priprema za nadolazeći krvavi rat, i ilegalno se formiraju postrojbe u svim dijelovima BiH gdje su živjeli Hrvati. Politička zrelost hrvatskog naroda i njegova političkog vodstva rezultirala je odlukom da je na današnji dan, 8. travnja 1992. godine, i službeno proglašeno osnivanje HVO-a. Poslije će se pokazati da je ova odluka imala potpunu političku i vojnu opravdanost jer je kanalizirala daljnja ratna zbivanja i doslovno spasila BiH, ali i hrvatski narod. Može se slobodno reći da tamo gdje nije bilo HVO-a, hrvatskog naroda danas gotovo i nema, a razlozi su u ratnom protjerivanju, masovnom ubojstvu Hrvata i uništavanju hrvatske imovine, što od Vojske Republike Srpske što od Armije Bosne i Hercegovine. Godine 1992. općinske postrojbe HVO-a bile su uvezane kroz četiri operativne zone: Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina, Središnja Bosna i Posavina, koje kasnije postaju zborna područja Mostar, Tomislavgrad, Vitez i Orašje. Razvoj ratnih zbivanja i potreba na terenu za manevarskim i operativnim postrojbama u oslobađanju okupiranih dijelova BiH već je 1993. i 1994. godine dovela do formiranja četiriju gardijskih brigada, a dotadašnje općinske brigade preustrojem se prevode u domobranske pukovnije i bojne, ustrojene na lokalnom principu. Gardijske brigade, kao profesionalni dio HVO-a, popunjavaju se već prekaljenim braniteljima iz dotadašnjih brigada, a nerijetki su primjeri prelaska cijelih ratnih postrojbi koje su poslije činile okosnicu u svim daljnjim ratnim aktivnostima gardijskih brigada. Blistavo izvedene akcije i pobjede kroz ratne operacije: Čagalj, Zima, Cincar, Oluja, Ljeto, Maestral, Južni potez, Skok 1 i 2, ali i kroz mnoge druge blistave i maestralne pobjede, postrojbe HVO-a stvorile su pretpostavke za potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat u BiH. Iz svega gore navedenog može se reći kako je osnivanje HVO-a značilo slobodu i opstojnost hrvatskog naroda, ali i izravno utjecalo na spas BiH ili, bolje reći, da nije bilo HVO-a, ne bi bilo ni BiH i tu činjenicu svi moraju prihvatiti.

Postavlja se pitanje, s obzirom na to da su na početku bili zajedno, zašto Hrvati i Bošnjaci nisu imali zajedničke oružane formacije?

– Možemo to reći i na ovaj način, mi smo bili zajedno u počecima obrane BiH jer je na dijelu prostora gdje su živjeli hrvatski i bošnjački narod postojao samo HVO kao organizirana oružana snaga za obranu i u našim postrojbama nalazio se značajan broj Bošnjaka, pa i Srba, što nas čini najmultietničkijom vojskom u BiH. Kod nas u Posavini Bošnjaci su u postrojbama HVO-a ostali cijelo vrijeme Domovinskog rata, a činjenicu da je HVO bio jedina organizirana vojska za obranu, najbolje potvrđuje odluka Predsjedništva BiH da se obrana Mostara povjeri HVO-u.

Danas to mnogi svjesno prešućuju, kao što prešućuju i činjenice da su Hrvati i HVO prvi stali u obranu Bugojna u prvi naletima i napadima VRS-a, a znamo kroz kakve je kalvarije, zločine i patnje poslije prošao hrvatski narod Bugojna, a slične bi se priče mogle ispričati i za druga mjesta u Bosni i Hercegovini koja su doživjela sudbinu Bugojna. Masovnijim naoružavanjem i kasnijim formiranjem postrojbi Armije BiH, ne samo da Bošnjaci nisu više htjeli biti zajedno u postrojbama HVO-a već tamo gdje su bili apsolutna većina nasilno su razoružali postrojbe HVO-a, unatoč činjenici da su Hrvati i tamo prvi stali u obranu. Najočitiji ovakav primjer je Sarajevo, gdje je u njegovoj obrani poginulo više od stotinu pripadnika HVO-a, Brigada HVO-a “Kralj Tvrtko” prisilno je razoružana, a poginuli hrvatski branitelji još uvijek nemaju svoj spomenik.

U HVO-u je poginulo 6337 hrvatskih mladića. Jesmo li se dovoljno kao narod odužili žrtvama i obiteljima?

– Siguran sam da se moj odgovor neće mnogima svidjeti, ali ja ću odgovoriti onako kako ja doživljavam i gledam i reći ću otvoreno da se mi kao narod nismo u dovoljnoj mjeri odužili poginulim braniteljima i njihovim obiteljima. Bojim se da to nikada nećemo u potpunosti učiniti. Ono na što moramo priznati i istaknuti jest da su sve obitelji poginulih pripadnika HVO-a vrlo kvalitetno zbrinute kroz mirovine iz Republike Hrvatske, ali tamo gdje smo svi zakazali jesu djeca poginulih branitelja. Ima sredina gdje se o njihovu zapošljavanju vodi malo više brige, ali u najvećem broju naših općina i gradova nije tako i ima još puno prostora da se ova nepravda ispravi, odnosno da na adekvatan način vrednujemo žrtvu svakog našeg poginulog branitelja. Evo, i ovom prigodom pozivam sve predstavnike zakonodavne, a posebno izvršne vlasti Hrvata u BiH da učine sve kako bi se djeca poginulih branitelja u prioritetu zaposlila, jer to je najmanje što možemo učiniti za žrtvu njihovih očeva u Domovinskom ratu.

Kako komentirate pokušaje osporavanja uloge HVO-a u obrani?

– Svjedoci smo gotovo svakodnevnih tvrdnji predstavnika bošnjačkog naroda kako je jedino Armija BiH branila i obranila Bosnu i Hercegovinu, a kako su je svi drugi samo napadali. Svi oni su duboko svjesni činjenice da to nije istina i da je HVO prvi stao u obranu BiH i, kako sam već rekao, da nije bilo HVO-a, ne bi bilo ni BiH. Priznavanjem te činjenice urušio bi se mit koji se pokušava stvoriti kada je riječ o Armiji BiH, kao i narativ o HVO-u i hrvatskom narodu kao dijelu nekakva UZP-a. Čini mi se kako se ovo osporavanje uloge HVO-a u obrani BiH namjerno potencira kako bi se što više minimizirao doprinos cjelokupnog hrvatskog naroda u opstanku BiH, a to se kontinuirano svjesno pokušava prebaciti i na politički teren, a najbolji je primjer bošnjačka opstrukcija izmjena Izbornog zakona BiH, koji bi trebao osigurati legitimno predstavljanje i hrvatskog naroda u BiH te spriječiti dosadašnju majorizaciju te nametanje i izbor nelegitimnih predstavnika hrvatskog naroda u BiH.

Je li moguće razdvojiti HVO i Herceg Bosnu i zašto se ustrajava s etiketiranjem Hrvata kao dijela zločinačkog pothvata?

– Jednostavno je nemoguće razdvojiti HVO i Herceg Bosnu jer je Herceg Bosna bila odgovor hrvatskog naroda na nadolazeću agresiju na BiH i hrvatski narod, a HVO je bio sredstvo za obranu slobode i opstojnosti Hrvata Bosne i Hercegovine kao konstitutivnog i jednakopravnog naroda. Tu ulogu i zadaću HVO je časno odradio. Etiketiranje Hrvata kao dijela nekog UZP-a zločesta je interpretacija i iskrivljivanje haaške presude jer oni koji su iščitali haašku presudu znaju kako se ona odnosi na samo nekoliko mjeseci 1993. godine i na samo šest općina tadašnje Herceg Bosne.

Postavlja se pitanje što je s ostale četiri i pol godine rata i još više od dvadeset općina gdje je djelovalo Hrvatsko vijeće obrane, koje se u haaškoj presudi uopće ne spominju kao sporne po bilo čemu. Može se primijetiti da bošnjački politički predstavnici, kada nemaju prikladan odgovor za određene opravdane i zakonite inicijative i zahtjeve hrvatskih političkih predstavnika, u pravilu odmah posežu za optužbama o takozvanom UZP-u, koji im služi kao štit, koji koriste za politički obračun i daljnje obespravljivanje Hrvata kao konstitutivnog i jednakopravnog naroda u BiH.

Veliki je broj vaših kolega procesuiran, a pokazalo se kako je dosta procesa, uključujući i haaške procese, imalo u pozadini političke formulacije. Kako to komentirate, kao i činjenicu da se u BiH još uvijek vode postupci po dvama zakonima?

– Nažalost, veliki broj presuda za ratne zločine, uključujući i one haaške, u svojim izrekama sadrži i političke formulacije te je nedopustivo da se presude koriste i za politička razračunavanja, ali i to je naša surova svakodnevica gdje se ne biraju sredstva u političkom obračunu s hrvatskim narodom. Pa zar nije politizacija sudstva da se za iste ratne zločine sudi po dvama različitim zakonima? Kada je riječ o optužnicama za ratne zločine, bošnjačkim vojnim zapovjednicima i pripadnicima Armije BiH sudi se po bivšem SFRJ zakonu, koji je značajno blaži, a pripadnicima HVO-a sudi se po novom zakonu BiH, koji je drastično stroži, pa za posljedicu imamo brojne oslobađajuće presude i značajno manje kazne pripadnicima Armije BiH nego pripadnicima HVO-a. Takve presude šalju lošu poruku i po istima se različito tretiraju žrtve ratnog zločina, što je nedopustivo. Kako sam znao i prije isticati, ne može biti veće ili manje žrtve, sve žrtve su jednake i jednako je teška suza majke Bošnjakinje iz Ahmića ili majke Hrvatice iz Križančeva Sela, Buhinih Kuća, Trusine, Grabovice, Uzdola, Doljana, Bugojna, Vidovica, Briševa, ali i brojnih drugih mjesta gdje su počinjeni zločini nad hrvatskim narodom. Sve presude morale su težiti istini i pridonositi pomirenju, ali, nažalost, to u BiH nije slučaj i bez stvarne istine ova zemlja ne može ići naprijed i osuđena je na propast.

Čini se da su branitelji nestali iz narodne memorije. Zašto nema naziva trgova, ulica, institucija… nazvanih po herojima Domovinskog rata?

– Bojim se da ste u pravu i da branitelji pomalo nestaju iz narodne memorije, što nije dobro, jer narod koji ne cijeni svoju prošlost, ne može imati ni svijetlu budućnost. Tko nam je smetao, tamo gdje su Hrvati većina, imenovati ulice, trgove ili institucije pa našim herojima iz Domovinskog rata ili, bolje rečeno, sve je do nas i mišljenja sam da se ovakvo stanje još uvijek može popraviti, da naše heroje otrgnemo od zaborava i učinimo besmrtnima. Branitelji moraju pokrenuti inicijative za ovakve aktivnosti i ustrajati u njihovu provođenju.

Primjer reforme Oružanih snaga često stranci ističu kao uspješan. Bi li takav model, kojim je zajamčen identitet triju naroda, mogao biti uzor i za rješavanje drugih političkih pitanja?

– Aktivni sam i izravni sudionik reforme obrane u BiH i ona se s pravom ističe kao najuspješnija reforma u BiH, a na njoj su najviše ustrajavali upravo hrvatski politički predstavnici. Iz ove reforme nitko nije izašao kao pobjednik, ona je osigurala paritet u ključnim rukovodnim i zapovjednim dužnostima u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama, a uz to je sačuvala identitet HVO-a, Armije BiH i VRS-a, kao vojski iz kojih su nastale Oružane snage BiH. Tako danas imamo 1. gardijsku pukovniju OS BiH koja baštini identitet i vojno povijesno nasljeđe HVO-a i hrvatskog naroda u BiH. U ovoj je reformi prevladao kompromis svih političkih aktera i odustajanje od maksimalističkih zahtjeva s bilo koje strane, zato se na ovim principima i međusobnom uvažavanju i poštovanju trebaju nastaviti sve potrebne reforme u BiH, počevši od Izbornog zakona pa dalje, kako bi BiH imala priliku postati normalna, prosperitetna i nadasve demokratska i pravedna državom po želji svih svojih naroda i građana.

Danas se često ističe kako se mali broj mladića, osobito Hrvata, odlučuje pristupiti Oružanim snagama. Kako to promijeniti i prijeti li opasnost da Hrvati nakon rata ostanu bez svoje sastavnice u OS BiH?

– Ja se uopće ne bojim da će Hvati ostati bez svoje sastavnice u OS BiH i dok god postoji hrvatski narod u BiH, postojat će i hrvatska sastavnica. Razloge u malom broju prijavljenih Hrvata prvenstveno treba tražiti u lošem statusu i malim plaćama pripadnika OS BiH, ali i nekim čudnim kriterijima liječničkih povjerenstava kada su prijavljeni Hrvati u pitanju. Kada se popravi stanje u BiH, tada će se popraviti i stanje i status pripadnika OS BiH i onda će biti puno više prijavljenih od broja koji se treba primiti. Zato je potrebno provesti sve potrebne reforme kako bi došlo do ozdravljenja bh. društva u svim segmentima života, a onda će i vojni poziv biti primamljiv za sve, pa tako i Hrvate u BiH. Vjerujem kako će se približavanjem BiH i ulaskom u NATO sve promijeniti nabolje kada je vojska u pitanju.

Često upozoravate na prava i položaj branitelja. Jedan od zahtjeva odnosio se i na uspostavu doslovno posebnoga sektora u Federalnom ministarstvu branitelja za pripadnike HVO-a. Zašto to tražite?

– Nekada je formiranjem Vojske Federacije BiH odnos pripadnika Armije BiH naspram HVO-a bio u omjeru 2,3:1 i taj se omjer odnosio kako na naoružanje tako i na financijske prinadležnosti, pa tako i braniteljsku populaciju. Danas je taj omjer značajno narušen na štetu Hrvata i zato smo tražili formiranje zasebnog sektora za HVO kako bismo ispravili sadašnju nepravdu prema hrvatskim braniteljima, na što bošnjački politički predstavnici ne žele pristati, koristeći veću brojnost u Vladi Federacije i posebno nadmoć u broju ruku u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, ali mi od svojih opravdanih zahtjeva nećemo odustati.

Po novome Zakonu o pravima hrvatskih branitelja u RH, mali broj iz BiH uspio je riješiti svoja prava. Zašto je to tako i hoće li se ubrzati te procedure?

– Nažalost, mali je broj podnesenih zahtjeva pripadnika HVO-a pozitivno riješen i time nikako ne možemo biti zadovoljni i na to smo ukazivali i Ministarstvu hrvatskih branitelja i HZMO-u, s kojima smo u stalnom kontaktu i imamo odličnu suradnju, posebno dolaskom Tome Medveda za ministra branitelja. U prve dvije godine primjene Zakona nije pozitivno riješeno više od 150 zahtjeva, što je poražavajuće, ali ohrabruje nas da je u prva tri mjeseca ove godine broj pozitivno riješenih zahtjeva prešao 360. Ovdje se radi o puno strožim kriterijima liječničkih povjerenstava Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom RH (ZOSI) nego što je to bilo pri prvim umirovljenjima 1999. ili 2007. godine kada je tekao proces umirovljenja sukladno ugovoru RH i BiH o pitanju prava hrvatskih branitelja.

Nažalost, ni ovom novom brojkom ne možemo biti zadovoljni jer je to malo više od 10% od broja podnesenih zahtjeva i mi ćemo preko Odjela za branitelje HNS-a i dalje inzistirati na ublažavanju strogih kriterija koji su za sada ograničavajući čimbenik i čije djelovanje proizvodi veliko i opravdano nezadovoljstvo branitelja HVO-a. Očekujemo da će ubrzati i procedure rješavanja na upravnim sudovima po žalbama pripadnika HVO-a na negativna rješenja, ali i da će povjerenstva biti barem malo popustljivija i pravičnija prema pripadnicima HVO-a, jer ranjeni pripadnici HVO-a ne mogu danas biti zdraviji nego u vrijeme ranjavanja, i ustrajat ćemo sa zahtjevom za fizičkim pregledom pripadnika HVO-a, a ne da se preostala radna sposobnost cijeni samo na temelju medicinske dokumentacije. Nažalost, ovo pogoršanje epidemiološke situacije ne ide nam na ruku, ali za očekivati je da ni ovo neće trajati još dugo.

Vi dolazite iz Bosanske Posavine. Kako gledate na jednu našu nacionalno bolnu temu, je li Posavina izdana?

– Ovo je tema koja je izazvala brojne kontroverze i tumači se iz više kutova i s različitih stajališta, ali ja nisam pobornik teorija zavjera i prodaje Bosanske Posavine. Ovdje se mora uzeti u obzir i činjenica da je ovo početak rata, vrijeme kada su postrojbe HVO-a još uvijek bile nedovoljno naoružane i opremljene i sastavljene od dragovoljaca bez ikakvog ratnog iskustva. Posavljaci su dugo vremena odolijevali puno jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju, a čak su imali i značajnih uspjeha, kao što je onaj kada je 103. derventska brigada HVO-a potisnula srpske postrojbe do Podnovlja. Međutim, dovođenjem brojnih srpskih snaga iz Srbije i iz područja Banje Luke, odnos u ljudstvu i tehnici bio je višestruko na strani Srba i jednostavno se vojnički nije moglo parirati tolikim snagama protiv sebe. Danas mi je žao tolikih poginulih Posavljaka, koji su pokazali neviđeno herojstvo i hrabrost u Domovinskom ratu jer se na kraju, izuzev oraškog prostora, ipak nisu uspjeli obraniti. Kada je u pitanju brodsko ratište, ono izaziva brojne kontroverze, ali dalje od ovoga ne želim ići, jer bi to moglo proizvesti brojne rasprave i samo izazvalo nepotrebna optuživanja i razilaženja, koja u ovom vremenu hrvatskom narodu u BiH nisu potrebna.

Imate li kakvu poruku braniteljima za kraj ovog intervjua?

– Na kraju mogu poručiti svim pripadnicima HVO-a da ćemo se odlučno suprotstaviti pokušajima krivotvorenja povijesne istine o Domovinskom ratu i pokušajima krivotvorenja cjelokupne novije povijesti. Dragi suborci i prijatelji, vi ćete za svoj narod uvijek ostati heroji i istinski domoljubi, koje hrvatski narod nikada ne smije ostaviti i zaboraviti. Na svima nama je zajedno obraniti čast, ponos, ugled i dostojanstvo svih hrvatskih branitelja i Domovinskog rata kao najveće svetinje hrvatskog naroda.

Pripadnici HVO-a borili su se za Bosnu i Hercegovinu, za koju smo vjerovali da će postati pravna država, kao oslonac svakog demokratskog društva. Borili smo se za državu koja će omogućiti pravnu sigurnost, očuvanje ustavnopravnog poretka i osigurati poštivanje temeljnih vrednota svakog demokratskog društva, a to su sloboda i pravo svakog čovjeka. Nažalost, današnja država postala je sve ono što nismo željeli i što ne bi trebala biti, postala je država pučista i anarhista koji ne samo da negiraju pravo čovjeka već negiraju prava jednog cijelog naroda, našeg hrvatskog naroda. Zato pozivam i političke predstavnike bošnjačkog naroda, ali i one koji misle da predstavljaju hrvatski narod, iako im to pravo hrvatski narod nije dao, kao i predstavnike međunarodne zajednice u BiH, da prestanu s ponižavanjem hrvatskog naroda, da prestanu s rušenjem ustavnopravnog poretka, ali i BiH kao države triju konstitutivnih i suverenih naroda. Ne ubijajte duh BiH jer svako ubojstvo je zločin, a za zločin će morati odgovarati i nalogodavci i njegovi izvršitelji. Mi pripadnici HVO-a, kao neotuđivi dio hrvatskog naroda, zajedno s njim odlučno ćemo se oduprijeti daljnjem poniženju i dekonstituiranju Hrvata kao naroda. Pozivamo svoj hrvatski narod da bude jedinstven, odlučan i ustrajan u borbi za svoja pripadajuća prava kao naroda te da svojim političkim predstavnicima, kao izrazu naše izborne volje, pružimo punu potporu i budemo vjetar u jedra na putu do istinske i pune ustavne i institucionalne jednakopravnosti s drugim dvama narodima u BiH. Uz želju da 30. jubilarnu obljetnicu HVO-a dočekamo u nekom boljem vremenu i vedrijem raspoloženju na radost svog ponosnog i prkosnog hrvatskog naroda, svim pripadnicima HVO-a upućujem iskrene čestitke u povodu 29. obljetnice utemeljenja HVO-a, a svim obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iskazujem najdublji pijetet na žrtvi koju su dali za našu slobodu i opstojnost kako na prostorima BiH tako i Republike Hrvatske. Jednom HVO, zauvijek HVO!

vecernji.ba