FOTO: HPD Pločno u osvajanju Durmitora (Crna Gora)

Durmitor je planina i nacionalni park u Crnoj Gori,površine 39.000 ha. Zbog svoje ljepote, autentičnosti i neokrnjenosti i kao djelo same prirode, 1952.proglašen je nacionalnim parkom, a 1980. godine, uvršten je u popis Svjetske kulturne i prirodne baštine.

Obuhvaća masiv planine Durmitor i kanjone rijeka Tare, Drage, Sušice i najviši dio kanjonske doline Komarnice.

Sam kanjon Tare, čija je visina 1.600m iznad nivoa rijeke, najveći je u Europi i drugi u svijetu, odmah iza Grand Canyon-a.

Navodno ime „Durmitor“ potječe od keltskog “dru-mi-tor “, što znači “voda sa planine“, jer Durmitor krase 18 ledničkih jezera nazvanih „gorske oči“ od kojih je najveće i najpoznatije Crno jezero, površine 0,515 km2 i nalazi se na visini 1416 m.

Sa udolina svih ovih rijeka i jezera, uzdižu se brojni planinski vrhovi, od kojih je njih 48 sa preko 2.000 mnv. Najveći vrh je Bobotov kuk 2.525 mnv.

Sam Bobotov kuk i imena ostalih kamenih zubaca, Bezimeni Vrh, Šljeme, Djevojka,Međed itd., durmitorci zovu “Soe nebeske” ili “Soe božije”, i zaista, gledajući gore prema vrhovima, čini se da tu zemlja dotiče nebo.

Masiv Durmitora pruža idealne uvjet za planinarenje. Moćnim tektonskim djelovanjem, stvoren je planinski svijet fantastičnih oblika. Oštri vrhovi, masivne kupole i pleća ili strana šarom isjeckana na prutove,vertikalno zasječeni, jarko obojeni, sedleni, uvijeni, obli, usamljeni, zastrašujući, tamni, svijetli, minijaturni, gorostasni i svi oni skupa, na najbolje markiranom planinom na ovim prostorima su pravi raj za planinare.

Potaknuto ugodnim iskustvom od prije 5 godina, naše društvo odlučilo se organizirat trodnevni izlet na Durmitor, sa nešto većim brojem izletnika. Tako su 24 člana našeg društva uz 6 pridruženih članova iz Livna, Ljubuškog, Širokog Brijega i Ploča, u petak 04.07. krenuli na put dugačak cca 280 km.

Krenuli smo iz Posušja puni očekivanja i dobre volje, i nakon dugog puta, negdje u kasnim popodnevnim satima stižemo u Žabljak, gradić, općinski centar i centar turizma u srcu Durmitorskog kraja. Smještamo se u auto kamp „Kod Boće“ udaljen 2 km od centra Žabljaka. Nakon što smo podigli šatore, raspremili stvari i udobno se smjestili, nastavljamo druženje uz roštilj i pivo.

Negdje oko pola noći, svi su se već polako uvlačili u šatore i krenuli na počinak.

U subotu 05.07.,nakon ranog buđenja, spremanja i jutarnje kave, krećemo na planinarenje po Durmitoru.

Krećemo iz kampa autobusom i veoma uskim asfaltnim putem stižemo do prijevoja Sedlo (1911m), odakle je početna točka ovog planinarskog izleta. Uspon najprije vodi po tratini, zatim po siparu da bi na kraju u oštrijem usponu izišli na prijevoj između Sedlene grede i Vjetrenih brda (2231 m). U nastavku staza vodi vijugavo gore-dolje, kroz dolinu koja se zove Surutka. Prolaskom kroz nju izlazi se na prijevoj s kojeg se pruža jako lijep vidik na Bobotov Kuk . Ispod prijevoja je velika provalija a na njenom dnu je jezerce Zeleni Vir.

Ovo jezerce se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini na Durmitoru, a sa lijeve strane pruža se fantastičan pogled na vrh Šareni pasovi. Spuštamo se do jezera i tu uzimamo malo duži predah jer od ovog mjesta kreće jako oštar uspon na prijevoj podno Bobotovog kuka.

Od Zelenog vira, staza se počinje oštro uspinjati, u zavojima, kroz zelenu padinu koja je omeđena vrhovima Đevojka i Lučin vrh i izlazi na prijevoj koji spaja Bobotov Kuk i Đevojku. To je Škrčki pogled (2420 m), najbolje mjesto odakle se vide Škrčka jezera i kanjon rijeke Sušice.

Staza dalje zalazi iza Bobotovog kuka i njegovom desnom stranom izbija na sam vrh. Ovaj dio uspona je dosta oštar i opasan jer sama stijena nije osigurana i stoga treba biti veoma oprezan. Nakon cca 3 sata hodanja napokon izbijamo na vrh Bobotov kuk 2.525 mnv. S vrha se pruža prekrasan pogled u svim smjerovima a najljepši vidik je na Škrtčka jezera, Prutaš i na zanimljive Šarene Pasove. Pošto je na vrhu jako puhao vjetar, fotografiramo se i brzo se spuštamo do Škrčkog pogleda. Tu se odmaramo i nakon sat vremena odmaranja nastavljamo dalje stazom prema Žabljaku.

Staza se spušta u udolinu veoma oštro po siparu i djelomično po ostatcima snijega, te nastavlja dobro utabanom planinarskom stazom sve do prijevoja koji razdvaja puteve. Jedan put vodi za Ledenu pećinu a mi krećemo ovim drugim po južnoj padini Velikog Međeda spuštamo se do Zelene Lokve.

Na usjeku iznad nje su pastirski stanovi. Tu zastajemo sa jednim veoma susretljivim stanarom od kojeg smo tražili vode. Međutim naše oduševljenje je bilo kad nam je ponudio pivo po veoma pristupačnoj cijeni. Nakon kratkog predaha pozdravljamo se sa ljubaznim domaćinom i nastavljamo dalje.

Staza vodi vijugajući kroz dolinu, i ulazi u visoku bukovu šumu i spušta se kroz nju do parkirališta pored Crnog Jezera. Da je priroda bila izuzetno darežljiva prema žabljačkom kraju, dokaz je ovo prekrasno jezero,okruženo gustim šumama crnog, durmitorskog bora, koje se, zajedno sa masivom Durmitora, ogledaju u bistroj vodi, dajući mu neopisivu nijansu crne boje.

Nakon ukupno 8 sati planinarenja, krećemo dalje do centra Žabljaka te uzimamo TAXI koji nas vozi do našeg kampa. U kampu nas čeka večera, ukusni gulaš koji je spremio naš meštar Ivan Ramljak – Rajkić. Poslije večere, tuširanja i kratkog odmora, skupljamo se, razmjenjujemo dojmove i krećemo na zasluženi počinak.

U nedjelju 06.07. budimo se dosta rano, pijemo kavu, spremamo stvari i nakon pozdrava sa ljubaznim domaćinom kampa, krećemo prema Žabljaku odakle nastavljamo dalje do kanjona rijeke Tare.

Kanjon rijeke Tare, čija je visina 1.600m iznad nivoa rijeke, najveći je u Europi. Posebno impozantan je Đurđevića Most na Tari. Ovo izuzetno graditeljsko djelo građeno je od 1938. do 1940. godine. Kada je dovršen, bio je najveći drumski most od armiranog betona u Europi i jedan od nekoliko najvećih i najljepših saobraćajnih objekata ove vrste u svijetu. Most ima pet lukova, najveći raspon od 116 metara i ispod sebe ponor od preko 150 metara.

U vrijeme Drugog svetskog rata, srušen je jedan luk mosta. Tada je srušena konstrukcija poslijednjeg malog lučnog otvora u dužini od 44 m, dok su ostali dijelovi mosta ostali neoštećeni. Most je saniran 1946. godine. Danas, most privlači veliki broj turista koji zastaju na njemu, diveći se njegovoj veličini i ljudskoj hrabrosti.

Tako i mi, divimo se mostu i prekrasnoj prirodi, fotografiramo i nakon sat vremena krećemo kući. U poslijepodnevnim satima stižemo u Posušje.

I na kraju, šta reći o cjelokupnom dojmu Durmitora? Zadovoljstvo udisanja čistog planinskog zraka, uživanja u netaknutoj prirodi i ukusu hladne planinske vode, ne može se opisati riječima – to se mora doživjeti.

više fotografija na sljedećoj poveznici:

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.313832795442855.1073741850.255344851291650&type=1

Tekst: Stipe Crnogorac
Foto: Josip Leventić, Filip Bago, Dragan Tomić, Stipe Crnogorac, Zoran Azinović…