GLAS KONCILA: Razgovor s Robertom Tomićem – autorom raspela na oltaru u Sarajevu

Napuštanje ovisnosti o kockanju, iskustvo životvornosti sakramenta ispovijedi, obnovljenog obiteljskog života, otkrivanje umjetničkog dara u izradi jedinstvenih križeva u okrilju sakramentalnog i molitvenog života – sve to doživio je Robert Tomić (41) iz Posušja, otac osmoškolaca Magdalene, Željka, Emanuela i dvogodišnje Dinke. Sa suprugom Ivanom u braku je 14 godina.

“Jednostavno osjećam da me već sad Bog uskrisava. Već sad doživljavam uskrsnuće. Ne vidim smrt, ne bojim se da će nešto stati, nego da je tada početak novog susreta, licem u lice s Bogom” – kaže nakon što je prošao dugi put do takve spoznaje, prenosi Glas Koncila.

Prokocka se tri milijarde kuna godišnje

U Hrvatskoj se godišnje prokocka tri milijarde kuna, dnevno kocka do 200.000 ljudi. Stručnjaci kažu da je ovisnost o kocki teška i opaka bolest te dovodi do propasti cijele obitelji. Da bi vratio dug, kockar će ukrasti, lagati, učiniti razbojstvo, zakazuje u svakidašnjici.

“Kladionica je pošast, premda mnogi misle da to nije strašno, da je bezazleno. Mnogima je to način života. Osobo sam to iskusio, dobivao sam velike novce. Za mene i ljudi koji se bave tim poslom, drže kladionice, rade nečastan posao, kao što je prostitucija. Znam da je to crni pakao koji uvlači djecu i obitelji, muževe, čak i žene. Ljude koji se kockaju, sakrivaju se i kažu ‘Mi to malo radimo.’ Nema tu malo! Zarada na sreću? Užasno zvuči, bez rada, truda, nepošteno… To je veliko zlo u kojem se čovjek uljulja, napast ga vuče” – kaže Tomić potvrđujući riječi medicinskih stručnjaka da je sportsko klađenje također opasnost za ovisnost, a gaji iluziju o laganom uspjehu i “sreći iza ugla”.

Ponuda za kockanjem raste razmjerno željama mnogih da budu “uspješni”. Nažalost, velik dio hrvatske javnosti ovisnike o kockanju ne smatra društvenim problemom. No tragedije i kriminal zbog kockarskih dugova to opovrgavaju. Kockaju se i klade maloljetnici, žene, muškarci, stariji ljudi i oni koji to nikad nisu činili. U Hrvatskoj je to i rezultat rata i promjena koje u društvu stvaraju klimu brzog rješavanja problema. Potrebna je jaka intervencija sa strane da bi se pomoglo, kažu stručnjaci.

Imao je buran život

Robert Tomić se “okladio” na Boga, “uplatio” srećku putem ispovijedi i taj mu je ulog vratio milošću ozdravljenja. Imao je buran život. U djetinjstvu je bio loš učenik, roditeljima je nanosio sram i bol. U obranu Domovinskog rata uključio se kao dragovoljac s 21 godinom. Bio je u specijalnoj policiji.

“Iskustvo tog rata dosegao sam do srži. Pet godina gledao sam smrti u oči. Ali u tome sam na neki način našao i strast” – prenosi njegove riječi Glas Koncila.

Nakon petogodišnjeg ratovanja uložio je velik novac u privatni posao. Oženio se i dobio dijete.

“Ali nisam mogao biti kod kuće. Prije ponoći nikad nisam došao kući. Supruga je malo prigovarala, ali je više trpjela. Molila je i zavjetovala se u svetištu sv. Ružice kod Posušja. Molila se deset godina za mene, a da to nisam znao. I klečeći je obilazila crkve” – kaže Tomić.

On je uronio u porok kocke: “Tu sam baš osjetio dubinu pakla i strasti koje se tu nalaze: od kocke u kladionici, na kartama i drugo što se nudi mladima. Vidio sam da se gubim, da gubim dušu u tome.”

Deset godina živio je u takvom stanju, ujedno i radeći pa je “durao”. No i posao je krenuo nizbrdo: “Zadužio sam se, misleći da ću se izvući na kocki, pa sam uranjao u to. Uložio sam i u fotografsku radionicu. Na ženin savjet zatvorio sam radionicu. Jednostavno sam propao. Dugovao sam velik novac. Ljudi se u tome prikrivaju, ulaze u kocku da bi se izvukli i riješili poslovne probleme.”

“Mislio sam da sve znam”

Na poziv svoga kuma otišao je na susret Kursilja u Posušju: “Mislio sam da od toga nema ništa. Došao sam poslušati, i to je to. Bio sam iz katoličke kuće, mislio sam da sve znam. No vidio sam da dosta ne znam o svojoj vjeri. Došla je ispovijed. Sjećam se, došao sam na ispovijed k fra Andriji. Ušao sam u ispovjedaonicu, počeo: ‘Ispovijedam se Bogu…’ On je šutio. Mislio sam: ‘Bože moj, kako se ja namjerim na ovakvog svećenika, neće ništa govoriti.’ Meni se ta šutnja činila kao cijela vječnost. Počeo sam jednostavno govoriti, govorio sam bez prestanka. Sve boli prijašnjeg života, djetinjstva, rata, te krvave slike, vrijeme posla, ponor kocke. Ispovjedio sam sve što mi je palo na pamet; sat i pol sam govorio. Fra Andrija ni riječi nije rekao, čak ni na kraju. Jednostavno je položio ruke na me. Tada sam znao da sam drugi čovjek.

Čim sam izišao iz ispovjedaonice, znao sam da nemam više ovisnost o kocki i te probleme”, sjeća se Tomić, te se pitao se što će nakon toga raditi, kako se očitovati, pokazati svjedočanstvo da je sad drugi čovjek, jer poznavali su ga drugačijeg.

“Sablaznio sam djecu i ljude koje sam naveo na kockanje. Noćima sam u ruci držao križ Kursilja, nisam ga htio ispuštati. Čekao sam Božji glas da krenem, da radim nešto korisno i za obitelj. I počeo sam raditi križeve, u 38. godini. Svi su se čudili otkud ja u tome. Najprije sam radio u tajnosti. Nikad se prije nisam time bavio. Nikad dlijeto nisam uzeo u ruku. Nekad sam crtao. Jednostavno je počelo. Čak su i moji govorili da sam puknuo, da nije nešto dobro sa mnom. Pitali su što se dogodilo”, kaže Tomić.

“Bog me je u tome pronašao”

Svaki križ koji je napravio u ove tri godine je unikat. Upitan koliko ih je izradio, rekao je: “Ne znam, nisam brojio. Bog meni nije grijehe pisao, pa neću ni ja pisati popis križeva. Dosta sam ih poklonio. Tau-križ radio sam za Framu, na zamolbu moje susjede. Tada sam vidio da je to čudesno. Na izložbi je bilo 220 križeva; među kojima četiri akademska umjetnika, slikara i kipara. Moj su križ ocijenili najboljim. Kao prvonagrađeni otišao je papi Benediktu XVI. na dar. Vidio sam da je taj dar poseban. Ljudi se jako dive tome i dolaze mi”, kaže Tomić.

Radio je i raspelo od 500 kg, od 4 m, koje je postavljeno u Gunji. Križ od 3,5 m darovao je župi Vir u Posušju, i taj križ biskup je blagoslovio.

“U tome sam se našao. To je moja molitva, moje druženje. U bíti, ja ne mogu naći to drvo. Uvijek mene Isus nađe. Kažem: ‘Ti me pronađi.’ I on me pronađe. Zato su neobični” – kaže Tomić koji koristi drvo divlje trešnje, oraha, hrasta i jasena. Čudesno je da takav križ može izraditi u dva dana, manji za jedan dan. Umjetnici se čude s kojom lakoćom radi.

Sudjeluje i na humanitarnim kolonijama, akademici kažu da ima svoj stil: “Samo govorim da me je Bog u tome pronašao. I dan-danas me pronalazi u tome. To su molitve koje se mogu dodirnuti, po njima se može moliti. Moje su ruke prije činile nečasne stvari. A eto, dobio sam toliku milost da baš kroz te ruke danas rezbarim tijelo Isusovo. To je stvarno jedna intima s Bogom koju bih volio da svatko doživi. Jer to je osobna molitva. Krunica mi pomaže da uđem u osobnu molitvu. Kad uđem u osobnu molitvu, u razgovor s Isusom, to je savršenstvo. Imam djecu, a ne mogu im to prenijeti. Sami će to morati iskusiti.”

“Stvarno uživam mir u obitelji”

Iskusio je snagu molitve drugih za njega. Nakon svog obraćenja saznao je da su za njega molili supruga i djeca.

“Kad djeca mole, sto posto su uslišane molitve. Ta nevina srca… Proveo sam život u kafićima, deset godina prije ponoći nisam došao kući. Ali nikad nisam pio. Oni su molili za mene. I vratio sam se! Sad sam obiteljski čovjek. Sad stvarno uživam mir u obitelji, nešto što prije nikad nisam iskusio. To je milost koju bih stvarno poželio svakoj obitelji da je doživi. Eto, događaju se te milosti. Križ me vodi”, kaže Tomić.

Njegovi križevi nalaze se diljem Europe. Na Kursilju je počelo njegovo rađanje pa je križ poklonio i europskim tajništvima Kursilja. Na susretu Kursilja počela je njegova potvrda da je Bog živ. Dan nakon završenog susreta Kursilja i poslije ispovijedi, kad je dobio toliku milost, otišao je u kafić gdje je uvijek dolazio.

“Jamio sam listić od kladionice i napisao brojeve. Tješio sam se: ‘Nećeš više ni to igrati, samo malo.’ Uzeo sam listić i uplatio 20 kn. Došao sam na šalter kladionice i tada sam zastao. U meni se javio Glas, baš imenom: ‘Roberte, nećeš više imati udjela sa mnom uplatiš li to.’ Jednostavno sam to zgužvao i bacio. Kad sam izišao, znao sam da je moj osjećaj za tim zauvijek nestao. Ljudi ne mogu vjerovati. Sad ne pogledam ni sport, televiziju, ne zanima me.

Dobio sam milosti, a najveća koju sam dobio jest da mogu sudjelovati u svetoj misi: da čitam, navješćujem riječ Božju. To mi je nagrada koja je nemjerljiva sa svim darovima: da mogu prenijeti, da mogu sudjelovati. Jer to je naše spasenje. Tu se svi spašavamo, u svetoj euharistiji. To je arka u koju se svi moramo ukrcati” – svjedoči Tomić.

“Sad se jednostavno prepustim molitvi”

U vojnu mirovinu je otišao po zapovjednoj dužnosti. Živi od providnosti.

“Prijatelji su mi nudili novce da držim kafić. Htjeli su ga otvoriti za me, znali su da sam u dugovima, da se izvadim. Probao sam im reći da ja to više ne želim, da sam iz toga pobjegao. Ali oni su navalili. To je stvarno čudno. Danas ljudi u Hrvatskoj mole da dobiju posao, a ja im nisam mogao objasniti da ja to neću raditi. Jednostavno sam se molio da ne dobijem posao. To je nevjerojatno! Kad su trebali otvoriti kafić, rekao sam: Ja u kafiću neću biti, a vi što god hoćete. Rekli su: ‘Dobro, tako si odlučio.’ Nisam htio taj posao.

U izradi križeva uživam, ne gledam nikakav profit. Ali Bog daje na čudesan način. Uvijek se dogodi neka milost. Više me raduje susret s ljudima: kad dolaze, gledaju, dodiruju…” – kaže Tomić.

“Bog stvarno ima svoju providnost za svakoga od nas. Svaki dan mu se povjerim, kažem mu: ‘Ti mene vodi, ja sam ti slab u tome. Ja bih te negdje opet zaveo. Ono, čuvaj me se…’ Ali kad počneš s molitvom, to je nešto… Sad tako osjećam kako je molitva kontakt s Bogom. Tko god misli da će napraviti kontakt bez molitve, nemoguće je. Jer molitva uvodi čovjeka. Krunica ili nešto drugo, što se kome dade moliti. I meni se nisu dale molitve, teško su mi išle. Ali sad se jednostavno prepustim molitvi. Molitva je tako uzvišena, oživljava”, kaže Tomić.

“Nemojte nikad posustati za Bogom”

Tomić molitvi predaje i spas duša ovisnih o kockanju: “Na što smo došli? I u svetištima se nasuprot crkvi nalazi sportska kladionica. To je biznis, posao. Prijateljima svjedočim protiv toga. Rad u kladionici je nečastan posao. Ali država od njega ima velik profit. Ali to je baš trganje ljudi iz srca, obitelji. Kad se nastani, ovisnost se polako šulja kroz obitelj. A kad uđe, onda je razdor. Poslije se svašta događa, čovjek se kaje, a teško izlazi iz toga.

Jedan moj prijatelj, bio je branitelj, počeo se kockati, ubio se 20 dana nakon toga. Svi smo sudionici tog okruženja. Ne možemo reći: ‘Mene se to ne tiče, nisam ja.’ Kad se ljudima uđe u kuću, gleda se samo teletekst na televiziji. Djeca uzalud viču: ‘Što je to, samo brojeve gledaš.’ U kojoj god kući, svagdje teletekst. Odmah znam što je. Teško mi je zbog toga. Ali savjetom ne mogu govoriti da netko ne kocka. Volim to prepuštati u molitvu, da se molim za njih. Jer koga Bog uzme u svoje ruke, sigurno će ga obratiti. Predati se Bogu, i bit će u redu.

Obiteljima želim reći: Nemojte nikad posustati za Bogom. Nikad. Pa makar vam i svećenik ne može objasniti da je Bog živ. Tražite ga, čeznite za Bogom. Ima svetišta, svećenika. Osobno sam tu milost dobio po rukama svećenika. I tvrdim: Mi se ne možemo spasiti bez svećeničkih ruku. Oni su ti anđeli koji nas pečate tijelom Kristovim, da se spasimo.”

Glas Koncila