HPD Mosor: Pohod na Veliki Vran
Bez obzira što je izlet na Veliki Vran najdugovječniji mosoraški izlet, zainteresiranih za jedan od rijetkih sniježnih izleta u našem planu izleta uvijek ima.
Zbog visine planine i nepredvidivih vremenskih uvijeta na tako visokom gorju, tokom godina imali smo razne uvijete, od orkanskih vjetrova, oblaka gdje ne znaš gdje prestaje snijeg, a počinje oblak pa do temperatura i do –16° C. Uspon na vrh uvijek je bio neizvjestan. Bilo je uspješnih uspona, ali i pametnih odluka o odustajanju od vrha. Ali, ne i ove godine. Danima prije gledali smo prognozu koja je bila obećavajuća. Između dugotrajnih kišnih razdoblja ponekad bi provirio i koji dan sunca. I baš tu nedjelju smo imali sreće. Čekalo nas je lijepo vrijeme i Bogovi planina dopustili su nam da se popnemo i uživamo u vrhunskom planinskom okruženju.
Nije se bilo lako dignuti u 5 ujutro i to još u nedjelju, ali za dobar izlet ništa nije teško i to je, vjerujem, mislilo svih 48 planinara na ovom izletu.
Obavezna kava i brza kupovina spize u Posušju i nakon toga vozeći se prema našem cilju, pred nama su se otvarali predivni vidici na planine Čvrsnicu i Vran. Naš uspon na vrh kreće od motela Hajdučke vrleti i tu se dijelimo u dvije grupe. Većina kreće na uspon na Vran s vodičem Antom, a manja grupa ostaje u dolini s Danijelom. Snijega ima puno, ali srećom nije previše mekan i uspon ide dobro.
Ante uspješno nalazi dobar put prema vrhu, izbjegava na nekim mjestima predubok snijeg, a i zaobilazi sleđene padine. Nakon tri sata uspona 38 planinara stiglo je na vrh. Na vrhu je zasjeo oblak i nismo baš imali sreće s pogledom, ali zadovoljstvo što smo se popeli to nam ipak nije previše pokvarilo.
Zbog vjetra i hladnoće nismo se dugo zadržavali, na brzinu fotkanje i vraćamo se malo niže ispod vrha gdje nalazimo malu oazu zavjetrine. Nevjerovatno je da vjetar puše po cijelom grebenu samo ne na tih 20-tak metara. Koristimo kratku pauzu za marendu i topli čaj i odjednom se digao oblak i pred nama se pružio predivan pogled na dolinu Blidinje i bosanske planine Čvrsnicu, Prenj, Bjelolasicu….
Neprocijenjivo!! Malo nam je bilo žao što smo bili zakinuti za pogled s vrha, ali brzo smo to zaboravili uživajući u pogledu. Silazak je bio fantazija. Snijeg tvrd taman koliko da ne propadaš previše i kao po paperju silaziš uživajući u okolnim planinama. Nakon uspješnog uspona silazak je lakši, a i pomisao na spizu koja nas čeka u Hajdučkim vrletima daje snage. Moje su misli s purom, lućenicom i pivom, a i ostali već razmišljaju šta da naruče.
U motelu se srećemo s našom grupom iz doline. I oni su se dobro proveli, cijeli dan su bili na skijalištu i sankanju. Padaju narudžbe, pura, kiseli kupus i kuvano meso, ćavapi, mješano meso. Sve to najbolje paše nakon dobrog uspona. Teško nam je i otići odavde. Ali, mora se i ukrcavamo se u autobus. Najveća sreća jednog vodiča je kad svi planinari sjednu u autobus i kad zaključi da su svi tu, živi, zdravi i zadovoljni. I tako je bez sumnje bilo i ovaj put.
Park prirode Blidinje, koji obuhvaća udolinu s jezerom i planinama Čvrsnicom i Vranom, je predio za koji ne znam kada je ljepši. Da li prekriven snijegom s pogledom na moćne planine ili u proljeće kada sve cvjeta i kada se ne možeš najesti šumskih jagoda. Možda ljeti kada podno vrhova nalaziš male sniježne oaze ili definitivno u jesen kada padine Čvrsnice s bukovom šumom plamte u vatrenim jesenskim bojama. Ja se stvarno ne mogu odlučiti, zato preporučujem ovaj predio najmanje četiri puta godišnje. Za dušu i dobro zdravlje.
Blidinje.net/hpd-mosor.hr
