Kako se u Hercegovini uzgajao duhan, biljka koja je othranila brojne obitelji

Duhan potječe iz toplih krajeva Južne Amerike od kuda su ga prvi istraživači tih krajeva i mornari prenijeli u Europu. Sjeme duhana uskoro se proširilo po cijeloj Europi, a u područjima gdje su klimatske prilike bile povoljne organizirana je njegova proizvodnja. O njegovu uzgajanju na području Hercegovine razgovarali smo s agronomom Ninom Rotimom.

Bljesak.info: Je li poznato kako je duhan došao na područje Hercegovine?

Rotim: Postoji više teorija i tumačenja, ali se uglavnom spominju tri. Prema prvoj verziji duhan su u ove krajeve donijeli Mlečani jer je Dalmacija tada bila pod Mletačkom Republikom premda nije isključeno da je sjeme duhana uneseno preko Dubrovačke Republike koja je dosta trgovala prema unutrašnjosti.

Prema trećoj verziji duhan su u Neum donijeli turski vojnici tadašnjim morskim putem, a u to doba nije bilo monopola već se duhan slobodno te bez ograničenja uzgajao i koristio. Monopol na duhan uveden je netom po dolasku Austrougarske na ove prostore te je već 1888. godine samo u Hercegovini proizvedeno 2.500,000 kg.

Bljesak.info: Zašto je duhan bio značajna kultura za hercegovačkog težaka?

Rotim: Poljoprivredni proizvođač u Hercegovini oduvijek je mukotrpnim radom nastojao sa sitnih i ograničenih površina osigurati što veći dohodak. Uzgajao je žitarice čija je proizvodnja bila rentabilna. Međutim spomenuta proizvodnja nije mogla osigurati dohodak koji bi seljaku omogućio kvalitetniji standard života. Možemo reći kako su gospodarska nerazvijenost, agrarna prenaseljenost i ograničene proizvodne površine orijentirali hercegovačkog težaka na uzgoj visokodohodnih kultura kao što je duhan. Osim toga, u uvjetima mediteranske klime koju karakteriziraju nedovoljne količine oborina u vegetacijskom razdoblju duhan se sa svojim redovitim i sigurnim prinosima pokazao kao idealna kultura za naše podneblje.

Bljesak.info: Do kada je duhan predstavljao kulturu od krucijalnog značaja za poljoprivrednika?

Rotim: Možemo ustvrditi da je sve do početka 80-ih godina prošlog stoljeća duhan bio iznimno važan hercegovačkom poljoprivredniku. U prilog toj tvrdnji i podatak kako je izvoz duhana iz hercegovačkog proizvodnog područja imao važnu ulogu te je 1974. godine u ukupnom izvozu poljoprivrednih proizvoda Hercegovine duhan zauzimao čak 85 %. Vrijednost izvoza po jednom hektaru iznosila je 820 američkih dolara da bi se već 1976. s jednog hektara našeg krša za prosječnu kakvoću duhana prihodovalo 1.234. dolara.

Bljesak.info: O duhanu se i danas rado pripovijedaju različite dogodovštine…

Rotim: O duhanu su ispričane mnoge priče i više-manje sve je već poznato. Međutim, želio bih spomenuti kako je u prošlosti hercegovački proizvođač duhana doslovce živio i rastao s ovom biljkom. Stoga ne čudi kako je iskusan duhanar već po pogledu na osušeni list znao ispričati „čitavu njegovu biografiju“. Ukoliko je boja osušenog duhana bila žuta ustvrdio bi da je uzgajan na njivi, ukoliko je pak imao žutocrvenu boju tada bi ustvrdio kako potječe iz vrta na okućnici. Ako je imao crvenu boju ili bio tzv. zekast onda bi zaključio da takav duhan potječe s „torevine“.

Međutim, naši duhanari su znali ocijeniti duhan i na osnovu toga kako izgara tijekom pušenja. Pa tako ukoliko je jednako i lagano izgarao tj. frštio to je bio znak kako je gnojen ovčjim ili kozjim gnojem. Ukoliko bi nakon nekog vremena duhan kod izgaranja odjedanput planuo, zbog čega bi vatra iskočila u zrak to bi bio znak da je duhan gnojen konjskim gnojem. Također su tvrdili kako duhan ne može biti kvalitetan ako je uzgajan na parceli gdje je prošle godine proizveden špinat i sl. A kada bi proizvedeni duhan bio slabe kakvoće zakopavali su ga tijekom 24 sata u vrtu, u tor jer bi tada poprimio „kokiju“ odnosno aromu torske zemlje jer su smatrali kako se i slabi duhan na ovaj način može popraviti.

Bljesak.info: Uvriježeno je mišljenje kako je berba duhana bio mukotrpan i uz sušenje najvažniji posao u cijelom procesu proizvodnje. Je li to točno?

Rotim: To je posve ispravna tvrdnja. Duhan se brao u nekoliko navrata i prvo su se brali donji listovi jer oni prvi požute tj. dozriju. Te donje listove duhanari su nazivali podgar ili podbirak. Poznato je kako su srednji listovi bili najveći i najkvalitetniji za pušenje te se njima pridavala posebna pozornost. Zadnji su se brali listovi na vrhu struka koji su sitni i debeli te ih na stabljici bude prilično mnogo. Spomenuti vršci tj. ovršci bili bi žestoki za pušenje te ih duhanari nakon sušenja uopće ne bi „demetili“ nego bih ih stisnuli u šaku i pri peteljci povezali te ih kao „šakavce“ prodavali za najnižu cijenu. A za posebne svečane prigode i blagdane pušio bi se specijalno pripremljen duhan. Naime, duhanari su uvijek proizvodili određenu količinu duhana vrhunske kakvoće isključivo za vlastite potrebe. Odabrali bi određeni dio listova sa sredine stabljike (struka) i onda bi sa svakog lista odvojili donji dio s peteljkom koji im je bio žestok za pušenje, kao i gornji dio lista kojeg su smatrali nedovoljno jakim. Dakle, od svakog probranog lista ostavljali bi najkvalitetniji srednji dio koji je bio umjerene jačine i takav duhan bi se pušio samo u određenim svečanim prigodama dok bi se ostatak konzumirao u ostale dane.

Bljesak.info: Nakon berbe uslijedilo bi sušenje i rezanje duhana. Je li u tom pogledu bilo nekih specifičnosti?

Rotim: Nakon branja sirovi listovi nanizali bi se u vijence koji su se vješali na serđene tj. drvene nosače da se suše. Sva ta procedura je također poznata. Međutim, istakao bi da se posebna pozornost pridavala izboru mjesta na kojem će se serđeni nalaziti. To mjesto bi obvezno moralo biti zaklonjeno od vjetra kako se tijekom sušenja listovi ne bi lomili tj. kršili. S druge strane opet je trebalo da zrak malo cirkulira jer je bilo nužno da se duhan ravnomjerno suši. Ipak najveći strah bi zadavala ljetna kiša jer ako je i samo malo počela roskati svi ukućani bi morali krenuti spašavati duhan. Naime, vijence je trebalo žurno skloniti u za to unaprijed predviđenu prostoriju.

U mostarskom naselju Luka izvjesni Husein Kulukčić svojevremeno je prvi iznad sušenog duhana postavio prozorska okna koja je imao na raspolaganju zbog čega više nije morao strahovati od kiše. Tek kada se pojavio najlon i svi ostali duhanari mogli su u tom pogledu odahnuti. Što se tiče rezanja tj. križanja duhan je trebalo navlažiti da „tavli“ kako se pri križanju ne bi lomio. Obično bi se ovlažio prskanjem vodom ili stavljanjem u vlažnu prostoriju.

Međutim, iskusni duhanari su duhan vlažili vodom s medom, a pojedini bi u smjesu dodavali još i rakiju. Time bi osigurali da duhan poprimi lijepu medenu boju i ugodan miris. Rakija bi pospješivala izgaranje duhana dok bi s druge strane med sprječavao da to izgaranje bude isuviše brzo i naglo.

Duhan je u prošlosti bio kultura koju su poljoprivrednici iznimno respektirali. Duhan im je doslovce pomagao školovati djecu. Tako se nedavno na stručnom predavanju jedan naš prof. emeritus prisjetio kako je zahvaljujući prodaji dva kilograma iskrižanog duhana u Zagrebu redovito dobivao novca za plaćanje jednomjesečnog smještaja u studentskom domu, a iznos je još pokrivao i prehranu u studentskoj menzi. Iskrižani duhan se pakirao u papirnate kutije u kojima su se inače prodavale košulje. U jednu „košulju“ upakirao bi se kilogram rezanog duhana nakon čega bi slijedila njegova prodaja. Zarada je bila zagarantirana ukoliko prethodno ne bi naletjeli na tadašnju miliciju.

Bljesak.info