Select Page

Mama za pet: Strah!

Mama za pet: Strah!

Ne znam kako je bilo prije nego sam se rodila, ili prije 100 godina, ili prije možda 500 godina ali vjerujem da je strah oduvijek pa sve do danas najmoćnije oružje koje čovjek može posjedovati. Nekad imam osjećaj da bi bilo bolje da netko u mene uperi pištolj nego da me zastrašuje godinama i time me pretvara u svoju marionetu koja čini sve što se od nje traži samo zato da zadovolji onu moćniju stranu – svoje roditelje, profesore, svoga šefa…. te na taj način i sama postaje netko tko koristi to oružje na manjima od sebe; na svojoj djeci, na svojim prijateljima, na mužu….

Nažalost, ja sam odrasla u zastrašivanju. Ako nećeš biti dobra dobiti ćeš batine, ako nećeš imati dobre ocijene u školi zatvorit ćemo te u kuću, ako nećeš ovo onda će se dogoditi ono… Uglavnom, život mi je bio uvjetovan bez da se mene pitalo što i kako želim. Jer, bez obzira što sam bila dijete i trebala sam odgoj od svojih roditelja; trebala sam i da me netko sasluša i prihvati moje mišljenje, stavove, moje želje, da čuje gdje i kako ću ja biti sretna i gdje vidim sebe. Odgovori koji su dolazili do mene su uglavnom bili vrlo kratko sadržaja i to onog najgoreg “zato što ja tako kažem” bez objašnjenja. I tako, odrastala sam živeći nečiji tuđi život jer to moj nije bio.

S godinama su se redale i frustracije i ogromno nezadovoljstvo koje je rezultiralo još ogromnijim revoltom, ružnim ponašanjem, bježanjem kroz prozor dok su roditelji zaspali jer me ni sa 17 ni malo nisu puštali van sa društvom. Danas im ne zamjeram na tome zato što tada nisu znali drugačije, no zamjeram im što čak ni sad ne vide sve što su napravili krivo i pravdaju se da je to bilo za moje dobro. Za koje moje dobro? Jer, danas ne radim posao koji su oni htjeli nego koji ja želim? Jer, udala sam se mlada makar je to njima bilo nezamislivo i nisu bili sretni s mojom odlukom? Ili, to što imam petero djece a oni su zamislili dvoje – troje? I tako, na kraju ja živim ono što sam željela i ono što je Bog namijenio za mene a nikako ne ono što su moji roditelji zamislili za moj život samo zato jer su mi roditelji. Mi ne znamo i nikad nećemo znati što je dobro za nekog drugog, pogotovo za našu djecu. Možemo ih učiti, odgajati i usmjeravati ali ih ne smijemo siliti zato jer mi mislimo da baš tako mora biti da bi oni bili sretni. Sreća je sasvim nešto drugo što sam ja spoznala tek prije nekog vremena. Sreća je sloboda. Sloboda koju možeš osjetiti i udahnuti i osjećati se fantastično. Sloboda je svaki moj osmijeh, svaka moja odluka, svaka moja nebriga oko toga što će netko drugi reći ili kako će se osjećati. Najdivniji osjećaj slobode jest onaj kad spoznaš da ti je najveći i najbolji i najjači i najmoćniji prijatelj Isus s kojim živiš bez straha.

U mom životu ima još dosta straha koji je zapravo rezultat pretjerane brige oko djece i mog muža pogotovo kad su bolesni ili kada ovako očekujemo operaciju za najmlađeg sina i malo malo mi se mota po glavi kako će biti i kako će proći… To je slatki strah, koji je vrlo lako predati Bogu i dalje kroćiti kroz dan. No, što je sa strahom koji ti utječe na svaku poru života? Strah na poslu od svih nadređenih kojima se ne možeš ili ne želiš oduprijeti jer ćeš dobiti otkaz, jer nakon toga nećeš moći dobiti posao negdje drugdje ili će te premjestiti na neku drugu, možda goru radnu poziciju od ove na kojoj si sada? Što ako ne cijepiš svoju djecu redovito? Pa te doktorica pita zar te nije strah da će ti dijete umrijeti? A tvoje drugo dijete, koje je uredno cijepljeni, dobije zaušnjake protiv kojih se cijepilo? Hmmm….
I tako shvatiš da živiš u svijetu koji funkcionira jedino s tim oružjem koje se zove strah i u kojem učimo da ne slušamo druge, da ne uvažujemo druge i da sve što poželimo dobivamo zastrašivanjem.

Danas su se izgubili normalni odnosi.

Danas nema normalnog odgoja djece – ili se zastrašuju ili imaju svoju volju jer je to dobro za njih pa se dodatno stvaraju strašitelji koji jedva čekaju da odrastu i još malo poharače, ovaj već dovoljno zastrašeni svijet.

Danas nema normalnog bračnog života – uvijek netko nekoga mora držati u šaci da bi zadovoljio ljude ili prijatelje oko sebe jer eto svi će ti se smijati ako ti kao, muž uzmeš krpu u ruke i obrišeš pod – to je posao žene i točka.
Danas nema normalnog prijateljstva – uvijek je onaj jedan koji želi vladati i biti moćan a da mu drugi budu u poslušnosti. I to super funkcionira sve dok ovi drugi ne odbiju poslušnost. Na toj točci se prijateljstva raspadaju.

Danas nema normalnih poslodavaca i posloprimaca jer svi strahuju jedni od drugih – što zbog otkaza, raznih vrsta ugovora, strah od porezne, banaka, neplatiša, kredita, isplate plaća, švicaraca, režija koje skaču kao lude…

Bog nam nije dao strah, On ne želi da živimo u strahu kako je i Timotej rekao: “Uistinu, Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage ljubavi i trijeznosti.“

Zato odgajate djecu u ljubavi, njegujte prijateljstva u trijeznosti, živite brak u neizmjernoj poniznost srca dajući svaki komadić sebe, nesebično.

Marija Lukačin/ Narod.hr

OGLASI

Dan otvorenih vrata Frame

U subotu 8. lipnja 2024., u vremenu od 16.00 do 19.00 sati u vjeronaučnom centru, naša frama...

Loading