Može li smilje, ‘mirišljavo zlato’, zasjeniti tradicionalno hercegovačko ‘žuto zlato’?

Dugo je duhan Hercegovcima značio „žuto zlato”, a onda je potamnilo. Ponovno je počelo sjati, ali više onako skrivećki.

Naime, u Hercegovini više nema stanica za otkup tradicionalno prirodno oštavljenog duhana pa novi hercegovački duhanari uzgajaju duhan za vlastite potrebe, a nešto se proda na slobodnom tržištu, u sivoj zoni. Dok su postojale otkupne stanice, otkupne cijene bile su više nego mizerne pa se trud nije isplatio ni jednima ni drugima. Ostale su samo uspomene i nešto duga prema uzgajivačima. Duhan je visokotarifna roba pa je njegova prodaja na crno na meti države. Jedan hercegovački duhanar reče:

– I alkohol je visokotarifna roba, ali onaj koji na crno proda stotine litara rakije šljivovice nije švercer, a ja koji prodam sto kila duhana uzgojenog na vlastitoj njivi jesam švercer. Javna je tajna da je siva ekonomija uzela maha u BiH i do 40 posto, i to doista treba svesti na razumnu mjeru, ali se na sve treba primjenjivati istom strogoćom – žali se na selektivan pristup jedan hercegovački uzgajivač duhana.Bilo kako bilo, pojedina kućanstva u zapadnoj Hercegovini ove su godine zasadila i po nekoliko desetaka tisuća strukova „hercegovačkog zlata”. Nekada su otkupne duhanske stanice u hercegovačkim općinama znale otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset tisuća tona. Gotovo sve cigarete u bivšoj državi imale su postotak hercegovačkog duhana zbog odlične sagorljivosti i, naravno, kvalitete. Stariji pušači slažu se oko toga da je sarajevski Marlboro najbolja cigareta koju su ikada probali, a u toj već kultnoj cigareti znatan dio činio je hercegovački duhan. S uvozom lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj „hercegovačkog zlata”. Duhanske stanice su zatvorene, a „hercegovačkom zlatu” preostalo je samo crno tržište. Kvalitetni duhan može se u listu prodati po cijeni oko 15 KM za kilogram, a kilogram lijepo izrezanoga i upakiranoga duhana prodaje se po cijeni oko 30 KM. Prodaja u manjim količinama zna biti profitabilnija i do 30-ak posto. Sve se više prodaju i cigarete u rinfuzi, izrađenih u kućnoj radinosti, s plaćenim trošarinama, ali i onih na crno, ispod pulta.

– Moja obitelj ove je godine zasadila deset tisuća strukova duhana najkvalitetnijih sorti. Očekujem oko pola tone lista, od toga 300 kilograma prve klase za prodaju, a 200 kilograma razmijenit ću za druge poljoprivredne proizvode s proizvođačima iz Bosne. Na deset tisuća strukova troškovi proizvodnje (umjetno gnojivo, gorivo, polijevanje, najlon, sušara, motke…) iznose između tisuću i pol do dvije tisuće KM, a tu je i rizik od suše, bolesti, grada. Realna otkupna cijena kvalitetnog hercegovačkog duhana ne bi smjela biti ispod deset KM za kilogram. Otkupna cijena od tri i pol marke ne može pokriti ni one osnovne troškove, a kamoli uloženi trud i vrijednost kvalitetne zemlje. Stoga je teško povjerovati da će netko otvoriti otkupnu stanicu i krenuti s otkupom kvalitetnog hercegovačkog duhana ako država ne bude stimulirala proizvodnju sa značajnim poticajima, eventualno veže izvoz domaćeg duhana za uvoz cigareta, ili netko otvori tvornicu posebno kvalitetnih cigareta sa znatnim postotkom hercegovačkog duhana – kaže duhanar iz Širokog Brijega.

Njegov susjed dodaje kako prodaja duhana u sivoj zoni nije jednostavan posao.

– S duhanom valja znati, potrebno je veliko iskustvo. Treba ga znati sačuvati, čekati i po dvije godina da bi bio „zreo” za rezanje, lijepo izrezati i upakirati. Valja imati i dobru zalihu, ali i steći dovoljno stalnih mušterija.

Drugi susjed dodaje da su njegov duhan pušile estradne, filmske i televizijske zvijezde i bile jako zadovoljne. Hercegovačka „škija” sve je zanimljivija za brojne pušače i izvan BiH. Nedavno se na HTV-u jedna glumica pohvalila kako je pušila hercegovačku „škiju”.

Kažu kako su prije 20-ak godina menadžeri iz Tabaca dolazili u Hercegovinu i tada ponudili suradnju na proizvodnji duhana na tradicionalan hercegovački način, ali da je sve ostalo samo „na priči”. Hercegovački duhanari nadaju se da će krenuti nova, vedrija „priča” o hercegovačkom zlatu. Jer duhan nigdje ne miriše tako opojno kao pod suncem hercegovačkog neba.

Dodaju da je budućnost proizvodnje duhana u Hercegovini u zajamčenom otkupu u sirovom stanju i zajamčenim cijenama, velikim industrijskim pekarnicama i industrijskom štavljenju, ali i u proizvodnji raznih duhanskih proizvoda. No, iza svega trebale bi stati državne i novčarske institucije. Sve se više govori o tome kako bi valjalo utemeljiti zadruge koje bi jamčile osiguranje repromaterijala i otkup. Za primjer navode dva Hercegovca koji u Udbini u Republici Hrvatskoj imaju tvrtku za proizvodnju, pakiranje i prodaju duhana i na hrvatskom i inozemnom tržištu. Čude se kako nitko od poduzetnih Hercegovaca nije krenuo u tako nešto u Hercegovini, zemlji duhana.

– Možda netko u skoroj budućnosti počne proizvoditi hercegovačke cigare ili cigarilos! I sve po zakonu, s markicama naravno, ali s puno više maraka zarade nego od prodaje žute „škije” na crno. Da imam lovu kao neki, pokušao bih s tim – pola u šali, pola u zbilji reče jedan od sugovornika.

Navodi primjer spašavanja „bijelog hercegovačko zlato” – aluminija. Vjeruje u bolje dane mostarskog Aluminija koji bi uz širokobriješki Feal i brojne proizvođače proizvoda od aluminijskih panela i profila trebao činiti hercegovačku aluminijsku dolinu. Vjeruju da postoje preduvjeti da „hercegovačko zlato” ponovno zasja, ali prije toga država treba stvoriti pretpostavke koje bi jednostavno „natjerale” poslovični hercegovački poduzetnički duh da od duhana napravi pravi posao.

– Ako ipak od toga ništa ne bude, crno tržište hercegovačkog duhana neće nestati. Cigarete će biti sve skuplje, cijene će se morati koliko-toliko približavati onima u Europskoj uniji i sve više će biti onih koji će htjeti zamotati „škiju”, a potražnja stvara ponudu. E, sad se postavlja pitanje kako će se država ubuduće prema tome ponašati, u kojoj će mjeri trenirati strogoću, do koje će mjere tolerirati nelegalnu pripremu i prodaju duhana. Velike trošarine na duhan pune proračune, država ne voli konkurenciju, što je u redu. A što će država s onim pušačima koji nemaju ni za kruh, a kamoli za sve skuplje cigarete? Morat će se „smilovati” na one koji u BiH ne mogu proizvesti duhan za vlastite potrebe, posebno kvalitetan kao što je naš hercegovački – razmišlja jedan od duhanara te dodaje kako proizvodnju nikada nitko neće moći zabraniti, ali ni crno tržište potpuno ukinuti.

– Što država bude oštrije suzbijala crno tržište duhana, hercegovačka „škija” bit će sve traženija. Sve ovo skupa podsjeća me na Matana i Dektivu iz televizijske serije „Prosjaci i sinovi” – kaže drugi i dodaje da se država uvijek „namiri”.

– Ako ja prijatelju Bosancu prodam kolo „škije”, ja ću od zarađenog novca kupiti neke potrepštine s PDV-om i doprinijeti punjenju proračuna. Moj prijatelj Bosanac neće kupiti cigarete, ali od ušteđenog novca kupit će djeci poneku krpicu i također platiti PDV. A koliko u sivoj zoni ima svega i svačega što „odleprša” izvan BiH, ne usuđujem se ni spomenuti – naglašava uzgajivač duhana.

Njegov susjed strahuje od sve snažnijeg treniranja strogoće, kako je to bilo u tegobnoj povijesti duhana u Hercegovini i kaže:

– Razmišljam se posvetiti uzgoju smilja, a za svaki slučaj zasadit ću i koju tisuću strukova duhana. Nek’ se nađe, zlu ne trebalo. Jer tko će znati dokle će na tržištu ‘kuriti’ to smilje, a duhan će se i dalje ‘kuriti’, to jest pušiti. Čast svakome, ali Hercegovci se ne smiju odreći duhana, može, ne daj Bože, i mirišljivo smilje Hercegovcima „zasmrditi”. Na sve valja biti spreman. Neki „udaraju” u industrijske krastavce, neki u kupine, maline, bijeli luk, i štošta drugo, ali duhan će uvijek naći kupca, ovako ili onako. Najsretniji bi bio da se nađe najsretnije rješenje i za nas i za državu.

Nedavno je SIPA provela veliku akciju sprečavanja ilegalnog ubacivanja u promet rezanog duhana, što je izazvalo različite komentare. Svima je jasno da je trgovina visokotarifnom robom nedopuštena, ali postavlja se pitanja što država može učiniti da proizvodnja duhana bude profitabilna na legalan način, kao što je to u mnogim državama. Kažu kako se povijest jednom ponavlja kao tragedija, drugi put kao farsa. No, tegobna povijest duhana u Hercegovini ponavlja se na tragikomičan način. Dugo kroz povijest u većem dijelu Hercegovine duhan je značio spas jer na sušnim, kraškim hercegovačkim područjima uzgoj duhana dugo je bio jedina i jedva profitabilna poljoprivredna kultura. U zapisima Kristofora Kolumba spominju se Indijanci koji puše smotuljke duhana. Ubrzo stiže i u Europu. Duhan je u Europi prvi u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Prva je monopol na duhan utemeljila Francuska u drugoj polovini 17. stoljeća, a potom brojne europske države. Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću preko Dubrovnika stigao i u Hercegovinu, ali i pisani tragovi koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali svoje „žuto zlato” u tom 17. stoljeću.

Fra Ivan Franjo Jukić 1842. godine u svom zapisu piše o uzgoju i proizvodnji duhana na hercegovačkom području. Zanimljivo je da su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1875. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. godine područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu koja 1880. uvodi svoj duhanski monopol. Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini zavisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina (valjda se smatralo da pušenje duhana nije za žene i djecu). Ubrzo se utemeljuje samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala čak i svoju tvornicu duhana u Berlinu. Ni, austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc „škijom”. No, ta je rabota znala biti i pogibeljna, postoje zapisi o tome da su austrougarski čuvari reda i proračuna znali ubiti švercera duhanom. U godinama gladi i rata (1916. i 1917. godine), kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom. Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su duhan skrivale u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju, što je znalo završiti i kobno – neke bi se razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Žandari i financi (u narodu zvani vilanci) u Kraljevini Jugoslaviji bili su poznati po okrutnosti prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan na crnom tržištu kako bi prehranili obitelji. Šverceri duhana znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju! Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi imali „bliski susret” sa žandarom ili financom. Zatvor bi se nekako i podnio, ali bi hercegovačkim uzgajivačima duhana najteže pala sudska zabrana uzgoja duhana na više godina. Istu bi sudbinu imali i oni koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su ih financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski pa je čitav godišnji trud hercegovačkih duhanara bio uzalud. Šverc duhana bio je jedini izlaz, što je bilo pogibeljno jer su naoružani financi imali ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljava.

No, neki se nisu tako lakom predavali, postoje guslarske pjesma o sukobu zloglasnog financa Svatoša koji je na duši nosio nekoliko ubijenih švercera i braće Rezo koji su ga u sukobu likvidirali. Nakon toga uslijedili su veliki progoni pa pojedini šverceri bježe u Ameriku.

I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci švercali bi duhan kako bi nekako preživjeli. S vrećama na leđima pod okriljem noći pješačili bi do Bosne i švercali „škiju”. No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom „modernizira” se, do novih tržišta (Kosovo, Crna Gora) osobnim automobilima, vlakovima… Mnogi su pali u zasjede milicije i zatvorske ćelije. No, brojni su Hercegovci zahvaljujući ilegalnoj prodaji duhana prehranjivali obitelji, školovali djecu, sagradili kuće. Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah, a onda se pojavio tračak nade „hercegovačkom zlatu”. Hoće li zasjati punim sjajem, zavisi od puno toga. Možda problem hercegovačkog „žutog zlata” riješi smilje – „mirišljivo zlato”!

vecernji.ba