Od Radio Gruda do voditeljice večernjih vijesti Nove TV
Večernje vijesti na Novoj TV odnedavno su dobile pojačanje. Ivana Tomić sjela je na voditeljsku stolicu i time, kaže, prihvatila dosad najveći izazov u svojoj karijeri.
Kako se snalazite?
– Pa, ide mi dobro. Zadovoljna sam, ali mogla bih još puno napredovati. A treme ima… Zanimljivo, nije je bilo prvi put kad sam vodila vijesti, ali drugi dan jest.
Kako su reagirali vaši najbliži kada ste se prvi put pojavili u Večernjim vijestima?
– Dobila sam stotine poruka i čestitki, od znanih i neznanih. Mama je bila izvan sebe, drhtavim je glasom rekla da sam bila izvrsna. Braća i tata su to prespavali, a suprug je čekao da dođem doma. Tek kad sam ga pitala kakva sam bila i rekao je – odlična. Prva me na mobitel nazvala Iva Gačić i onda mi je pao kamen sa srca. Ipak je ona ta koja mi je dala povjerenje za voditeljsku ulogu pa sam bila presretna kad je rekla da se ponosi mnome.
Počela kao spikerica u Grudama
Čini se da su vas gledatelji jako dobro prihvatili…
– Gledatelji su mi najveći kritičari i naravno da me “dižu” kad kažu da dobro radim svoj posao. Gledatelje ne možete prevariti, ili ste u tome što radite svim srcem ili samo odrađujete.
Kako je počela vaša karijera?
– Sa 16 godina počela sam raditi na lokalnoj radijskoj postaji u Grudama u Hercegovini. I to na nagovor mog srednjoškolskog profesora iz hrvatskog jezika. Doduše, bila sam samo spikerica, ali tako je sve počelo. Nakon toga radila sam na lokalnoj televiziji u Zadru i sada na Novoj TV.
Jeste li kao mala maštali da ćete jednog dana postati novinarka?
– Nisam iako sam već u prvim razredima osnovne škole počela voditi školske priredbe. Htjela sam postati časna sestra zato što sam bila jako vezana uz časnu sestru Miru koja je vodila zbor u kojem sam pjevala. Ona me učila me svirati klavir. Čak sam si sašila i veo kakav nose časne sestre i nosila ga kad bih se igrala. A kasnije sam sanjala da postanem liječnica.
Terenski rad?
– Naravno, ostajem na terenu. Novinarstvo me “hrani”. Doduše, moram priznati da je rad na terenu puno neizvjesniji, a time i stresniji.
Koja vam je priča s terena ostala u posebnom sjećanju?
– Sve priče koje sam napravila o Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj. Ali, to je i razumljivo, s obzirom na to da je serija priloga koje smo radili u našem Dnevniku pokrenula cijelu lavinu promjena nabolje. I Odjel fizikalne terapije preseljen je u nove prostorije!
Najčešće ste radili priče vezane za zdravstvo?
– Medicina je moja nesuđena ljubav i možda su mi baš zato zdravstvo i zdravlje kao dva područja najdraži.
I suprug odlično kuha
Kako stižete uskladiti svoje obveze na poslu i brigu o sinu Luki?
– Na sve se s vremenom naviknete. Više je teško nego lako. Ali, guramo nekako suprug i ja. On ide po Luku u vrtić jer ja ne mogu. S njim je dok ne dođem doma. A one dane kad sam slobodna, Luka ne ide u vrtić, sa mnom je. Obavljam sve s njim – kuhanje, spremanje, plaćanje računa.
Imate li kućnog ljubimca?
– Nemam, nažalost. Obožavam životinje, ali ne mogu zatvoriti životinju u stan, znajući da me cijeli dan nema kod kuće.
Kakva ste kuharica?
– Ja dobra, ali je zato moj suprug odličan kuhar. Kuhamo sve, od kontinentalne, mediteranske do orijentalne hrane. Ja više volim jesti i pripremati ribu i povrće, a Davor meso pa se nađemo negdje na sredini. Zajedno radimo domaću tjesteninu, kruh, burek, pizzu…
Na koje mjesto biste voljeli jednog dana otići?
– Otkako znam za sebe sanjam o volontiranju u Africi. Danas sam majka i supruga, ali neću se smiriti dok ne odem u Afriku. Barem na mjesec dana. Možda uskoro, a možda za 20 godina. Voljela bih da to bude sirotište Mali dom u Keniji koje vodi fra Miro Babić.
(Vecernji.hr)
