Planinari Pločnog na Ćužića kuku

Ćužića kuk, goropadan i silan, stoji tu, iznad Borićevca, na ulazu u Čvrsnicu i namrgođeno gleda sve one koju se očešu od podnožje njegovih stijena, prolazeći prema Pločnom.

Nisam čuo da se neko popeo gore, niti puta ima, ali planinarska znatiželja natjera nas trojicu da se odvažimo na pothvat osvajanja Ćužića kuka. Krenuvši iz Borićevca, u društvu duvnjaka koji su se zaputili na Pločno, relativno smo se lako popeli do vrtače na 1640 metara, te tu skrećemo na jugozapad, oštro uspinjući se vododerinom u pravcu Ivine kose, jer na Ćužića kuk se možemo popeti jedino sa druge, odnosno južne strane.

Prvi pokušaj izlaska iz vododerine i proboja kroz gustu klekovinu je bio neuspješan. Iako idemo na suprotnu stranu moramo se još malo popeti na brijeg kojega su lavine ogolile, odakle smo se kroz stotinjak metara guste klekovine, uspjeli dokopati sipara sačinjenog od golemih stijena koje su pale odozgo, visoko iznad naših glava, sa Ivine kose. Samo da Ivo sad ne ispusti kakvu stijenu. Sipar smo brzo pregazili i našli smo se u sedlu između središnjeg grebena Čvrsnice i Ćužića kuka.

Eh koja divljina, gledam oko sebe i pitam se dali je ovdje ljudska noga ikad kročila. Još malo oštrog uspona i bili smo na našem odredištu, rubu stijena koje se 600 metara uzdižu iznad Borićevca. Neopisiv je osjećaj stajati na vrhu, odnosno hodati po ivici vertikalnih stijena. Dok smo na vrhu malo prezalogajili i podijelili njemačko pivo koje je Stipe izvukao iz ruksaka, donijeli smo odluku da se pokušamo vratiti drugim putem, odnosno krenuti oštrom nizbrdicom u pravcu istoka do staze Borićevac – Pločno, što se kasnije pokazalo pogreškom. Spust nepoznatim pravcem skupo nas je koštao, jer smo se brzo našli u teškoj poziciji, kada su nam se ispod nogu pojavile duboke jame na izrazito strmoj kamenitoj padini obraslom gustom klekovinom.

Pokušali smo zaobići jame ali smo došli do vertikala niz koje nismo mogli iako smo nadomak staze. Josipov pokušaj izvlačenja uzbrdo je propao jer je naišao na zid od stijena. Jedina opcija sada je izvlačenje istim putem kojim smo i došli, ali ni to nam nije pošlo za rukom jer smo malo promašili taj pravac i opet stojimo pred nesavladivim vertikalama. Slijedilo je teških sat vremena iscrpljujućeg puzanja krivudajući po uzbrdici, prije nego smo se domogli pozicije s koje smo skrenuli. Na povratku u vrtači opet srećemo onu istu ekipu duvnjaka koji se sada vraćaju sa Pločnog pa zajedno spuštajući se niz Štirnjak razmjenjujemo dojmove, ali i klepamo stihove: „Velika je muka, doći do Ćužića kuka“.

HPD PLočno/Foto: J.L.