Poezija Ivane Bešlić odraz je neba u očima djeteta
Ivana Bešlić, novinarka je informativnog programa Federalne televizije. Široj publici dobro je već poznat njezin novinarski opus istraživačkog i analitičkog rada u pričama o kojima izvještava iz zapadne Hercegovine.
No, ova 32-godišnjakinja jednako uspješno obavlja i svoj umjetnički poziv. Pod umjetničkim imenom Eve Zmajevska, godinama njeguje autorski blog Kroz hodnik pamćenja. Isti naslov nosi njezina prva knjiga poezije koju je nedavno objavila u posebnom izdanju. Već je kod kritike stekla atribut originalnosti na književnoj sceni Hercegovine, ali i filmskoj. Za njeni umjetnički trud i rad publika ju je okrunila u Širokom Brijegu prošle godine kada je kao redateljica kratkog filma Lice na WHFestu osvojila nagradu publike.
Vecernji.ba: Ivana, ova godina za vas je produktivno jako bogata. Napisali ste knjigu “Kroz hodnik pamćenja”, a nedavno ste predstavili i novi film pod nazivom “Točka (Zovem se Eve)”. Možete li nam pobliže objasniti o čemu se radi i što se konkretno krije u pozadini novih djela?
Jeste produktivna u smislu da sam završila ono što sam samoj sebi obećala. Prvo, moraš mirno stati, a to je najteže, pred stupom tišine. Pogledati to što si sam izgradio. I toj mučnoj tišini reći da je najveća gadura koju poznaješ. Ironično, jel’ da? Baš nju boli briga što ti govoriš, čeka te da začepiš usta. Kao i većina ljudi. Najbolnije udarce zadaju šutnjom. To je opasno, jednako kao i vatreno oružje. Ne želim biti ta. Radije ću i limenke i noge svud po gradu oprat jezikom i okačiti ih za govor u raspalim gaćama. Evo vidite ovdje gdje ja sjedim, što vidite? Tu sam namjerno. Što bi vidjeli da sjedim na gajbi? Nije isto, jel’ da? E pa moralo bi biti isto. Samo je jedan razlog nastanka knjige Kroz hodnik pamćenja a to je da je posvetim i poklonim. Knjigu sam objavila u vlastitom izdavaštvu posebnog izdanja, i ona nije u funkciji prodaje. Posvećena je djevojčici koja se igra s malim Smajom. I točka. Tu sve počinje i završava. U tu točku, dok djevojčica bez imena i Smajo zajedno broje stepenice, stane moj cijeli život. Film se temelji upravo na motivima iz te zbirke poezije koju čitaju Jozo Kolobarić, Tomislav Kruljac i Antonela Bakula. U njega sam uložila cijelu sebe. Film je originalna korica knjige.
Vecernji.ba: Knjigu “Kroz hodnik pamćenja” prepoznao je i UNICEF.
Ili sam UNICEF prepoznala ja… To mi je terapija. Rekli su mi da stranicama knjige odjekuju neizrečene, ali snažne socijalne poruke, kroz poeziju koja je odraz neba u očima djeteta. Lijepo je to čuti. Ja ne znam jednostavno izreći sve ono što čuva moja knjiga i ne trebam o pjesmama posebno govoriti. Najvažnije mi je da je čuvaju oni koji su je dobili u ruke. Jer više primjeraka nema i neće ih biti. Knjiga je dar UNICEF – u u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Samo takva je trebala i postojati.
Vecernji.ba: Prošle godine je vaš film “Lice” po izboru publike bio najbolji na WHFestu. Odakle inspiracija?
Nisam se nikada bavila nečim u očekivanju da moj rad netko kvalificira uspjehom. Što bi mi to značilo? Uspjeh je iz sebe izvući najbolje. A to najbolje su pokazali mladi glumci u filmu. Oni su zaslužni da film, moram naglasiti, ne samo moj, nego film u režiji PAUNA-a netko i prepozna. Ljudima s kojima sam surađivala pripisujem uspjeh jer su doživjeli scenarij i poruku koju nosi. Pogotovo glavna glumica Manuela Žulj. Inspiracija je osjećaj koji izazivaju ljudi u meni.
Vecernji.ba: Tko su vam filmski, ali i književni uzori?
Nemam filmskih idola pa tako ni ne mogu zamisliti da radim film koji je napisao netko drugi. Ako me razumijete. To su kratki filmovi. I Lice i Točka imaju pečat na moje proživljeno, ili iskustvo bliskih osoba. Netko tko me poznaje će reći da je preočito. Ali, to je tako. Ni jedan dan mi ne prođe, a da ne pročitam pjesmu od Vladislava Petkovića – Dis-a Možda spava. Za mene je to vrhunac pjesništva. Zatim Branko Miljković, Uzalud je budim. To je hrana i lijek.
Vecernji.ba: Uz sve to stižete obavljati i novinarski posao, kako sve uspijevate uspješno završiti?
Ne znam, iskreno. Na to odgovoriti ne znam. S cigaretom.
Vecernji.ba: Na kojim projektima trenutno radite?
Trenutno radim na vizualizaciji stihova moje pjesme Na podu. Posušje će je uskoro moći vidjeti na umjetničkom djelu. Namjera mi je da slova utopim u slikarstvo. U boju. U život. Kako i gdje u Posušju, to ne mogu još otkriti. Djelo će biti neuništivo. Na njemu će pisati za koga je. S realizacijom započinjem slijedećih dana.
Vecernji.ba: Postoje li neke neostvarene želje u kreativnom radu koje biste željeli ostvariti u doglednom vremenu?
Naravno da postoje. Svoj djeci svijeta nacrtala bih točku na ruci, jer pored nje su i nebo i zemlja gole minijature. Sve drugo je moguće.
Vecernji.ba: Jeste li se stigli odmoriti ovoga ljeta?
Stignem se odmoriti, ali se užasno bojim osjećaja dosade. Pola milijuna ljudi u ovoj državi treba odmor. Ali od siromaštva. Koliko nas se zapita – što bi oni dali da su na mjestu nas koji imamo sreću znojiti se. Kako god to zvučalo – u Bosni i Hercegovini je to velika sreća.
Trepavica u mraku nas neljudi
trepavica u mraku nas neljudi
ispred ograđene nesreće
nasmijanih brada u staklu,
kapi
i
kapi niz grlo
majke
i đavla iz raja,
zločin
izljubljen za laku noć.
kao da se ništa ne događa.
plješće ponosit
“bravo” vrisku
pletenih čula,
u mučnini čavla
ušivenog za modrice,
naslađuje se rđa
isparanom kriku.
plakala je trepavica.
oprosti.
na blogu, u filmu i knjizi sam napisala;
(Pjesma koju je Ivana Bešlić posvetila Smaji Ćesiru, ubijenom dječaku iz Sarajeva)
Vecernji.ba
