Priopćenje redakcije portala „Geopolitika.News“ povodom haške presude šestorici Hrvata iz BiH i tragične smrti generala Praljka

Jučerašnji tragični događaji u Haaškom sudu i šokantna smrt hrvatskog generala Slobodana Praljka koji se nije želio pomiriti s nepravednom presudom, izazvali su opravdano nezadovoljstvo velike većine hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i diljem svijeta. Međutim, još veće nezadovoljstvo izazivaju mlake, patetične, pa i anemične poruke hrvatskog državnog vrha i Hrvatskog sabora. Umjesto rezolutne osude i odbacivanja, pod bilo koju cijenu, potpuno nepravedne, neprihvatljive i krajnje ispolitizirane presude Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, koji sudi po anglo-saksonskom pravu i u kojem glavnu ulogu imaju Sjedinjene Države, a onda i Velika Britanija, iz hrvatskog državnog vrha stižu svojevrsni alibiji za nju, u smislu, kako u presudi, koja se, između ostalog, odnosi na prihvaćanje teze o udruženom zločinačkom pothvatu, nije striktno osuđen tadašnji hrvatski državni vrh i sl., kao da je to bit čitavog problema. S ciljem prihvaćanja i pomirbe hrvatskog naroda s nepravednom presudom, sada se pokušavaju izvoditi različite verbalne akrobacije zamagljivanjem pravog stanja stvari, poput nabrajanja što je sve Hrvatska pozitivnog i humanog učinila i što još uvjek u političkom smislu čini za BiH, kao da to nitko ne zna i kao da je to u ovom trenutku uopće bitno. Najavljuje se i hrvatsko pokretanje nekakvih novih političkih „bitaka“ u Vijeću sigurnosti UN-a i sl. od kojih se već unaprijed zna kako ne mogu utjecati na bilo kakve pravne kategorije i konstrukciju jučerašnje političke presude. Pri tom se hrvatski narod poziva na mir, staloženost i td., kao da će on sada krenuti u nekakav rušilački i ratni vojni pohod. Naravno da treba ostati staložen i ne činiti bilo što ishitreno, ali miriti se s nepravdom nikada ne treba i to se mora jasno i glasno reći. Međutim, ovakve izjave puno više iskazuju zabrinutost hrvatskih političara za vlastite političke sudbine, nego što se oni boje nekog hrvatskog bunta protiv pripadnika dvaju drugih konstitutivnih naroda u BiH, koji, to treba jasno reći, poput samih Hrvata, s ovom presudom nemaju ama baš ništa.

Paralelno s mlakim stavovima hrvatskog državnog vodstva, jučer član BiH predsjedništva Bakir Izetbegović, kaže, kako ova presuda nikada neće dovesti do podizanja optužbi BiH protiv Republike Hrvatske. Možda neće, a možda i hoće! Tko to može jamčiti? Je li g. Izetbegović tu izjavu, kojom u mat-poziciju stavlja BiH Hrvate i njihove opravdane političke i svekolike druge zahtijeve koji proizlaze iz njihovog statusa konstitutivnog naroda te države (jer on od jučer može pravno ucjenjivati službeni Zagreb u korist bošnjačkih interesa), stavio na papir, potpisao i dao ovjeriti u ime države BiH? Naravno da nije. I tko, uostalom, nakon ovoga uopće priječi podizanje privatnih tužbi građana BiH protiv Hrvatske i traženja od nje isplata razno-raznih odšteta?

Hrvatska se iznova, po tko zna koji put u svojoj novijoj povijesti, oslanja na isprazna obećanja stranih čimbenika, pa tako diplomatski i arbitražno gubi mnoge ključne bitke u odnosu na svoje nacionalne interese. Osim toga, do kada će hrvatska država trpjeti veleizdaju unutar vlastitih redova – konkretno, onih od strane bivših nositelja i obnašatelja nekih od ključnih državnih dužnosti, koji se i jučer, nakon izricanja presude i tragične smrti generala Praljka, bez ikakvog ustezanja i dalje potpuno otvoreno, pred televizijskim kamerama razbacuju skandaloznim i identičnim izjavama kakve su davali i u vrijeme svojih nečasnih radnji, kada su vlastitu državu u vrijeme dok su je vodili, javno proglašavali agresorom na susjednu BiH, što nije zabilježeno u povijesti bilo koje zemlje svijeta. Kada su, poput loto-listića dilali državnim dokumentima iz predsjedničkog arhiva, označenim najstrožom tajnom, i u arhiv, kao da se radi o javnoj kući, propuštali razno-razne svjetske protuhe, novinare i birokrate koji su Hrvatskoj prije toga, u najtežim vremenima koja su se odnosila na njezinu samu opstojnost, konstantno radili o glavi.

Ova skandalozna presuda i samo naizgled rezolutne, a u stvarnosti potpuno blage i benigne reakcije službenog Zagreba, ukazuju i na još neke gorke činjenice: Hrvatska će, očito, i dalje nastaviti vrludati u bespućima svoje zbiljnosti u pokvarenom svijetu u kojemu nema niti jednog iskrenog prijatelja ili saveznika, već samo vladare i gospodare koje mora slušati. Gdje su ti saveznici bili jučer? Gospodo iz State Departmenta! Vi, koji ste se jučer, posredstvom američkog veleposlanstva u RH požurili reći kako se ova presuda mora prihvatiti i da se nakon nje svi skupa trebamo odmaknuti od prošlosti i okrenuti budućnosti (o, kako to lijepo zvuči, naročito kada se ostvaruje na tuđi račun), ne ide to baš tako. Zamislite da je Sjedinjenim Državama, nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, neki međunarodni sud na temelju individualnih zločina američkih vojnika na pojedinim izoliranim područjima širokih bojišnica presudio da su sa svojim državnim vrhom sudjelovale u udruženom zločinačkom pothvatu, i da su pritom njezini herojski generali optuženi za ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti. Bi li i tada bilo prihvaćanja presude, zaborava prošlosti i okretanja budućnosti? Gospodo, Hrvatska i BiH bile su žrtve brutalne velikosrpske agresije. U tim se zemljama vodio krvavi rat za preživljavanje. Zar uistinu mislite i da je muslimanska vojska (tada još nije bilo termina Bošnjak) – Armija BiH – samo stajala sa strane i sve mirno promatrala, a HVO ništa drugo radio nego uništavao muslimane? Što je, na kraju krajeva, sa zločinima počinjenima nad Hrvatima BiH, za koje još nitko nije odgovarao? Zašto se oni nisu ticali Međunarodnog kaznenog suda? Zar netko zdravog razuma uistinu još može misliti kako je zbivanja u bilo kojem ratu moguće promatrati kroz prizmu crno-bijelog?

Ne, gospodo! Ne može se samo tako gaziti svijest i ponos jednog pobjedničkog naroda ma o kojim se „idelama“ i političkim ciljevima u pozadini radilo. To se od hrvatskog naroda ne može i ne smije tražiti!

I za kraj: jedini i najveći hrvatski saveznik i zalog hrvatske budućnosti, kako je to i povijest pokazala, njezin je vojnik, njegova vjera u Boga i nacionalna sloga. Sve izvan toga je ništavilo.

Redakcija portala Geopolitika.News