Prvi svjetski demografski rat

Je li na pomolu prvi svjetski demografski rat? To pitanje isplivava na površinu akualne migrantske krize koja iz dana u dan sve snažnije zapljuskuje europski kontinent.

Cjelokupna europska politička i medijska javnost mobilizirala se zbog izbjeglica iz Afrike i s Bliskog istoka, koji se trenutačno broje u stotinama tisuća. No, to bi mogao biti mačji kašalj ostvare li se najave da bi već sljedeće godine mogla uslijediti invazija migranata na Europu u višemilijunskim brojkama. A oni upućeniji diskretnim tonom upozoravaju kako ulazimo u dugogodišnje razdoblje u kojem će se Europa pretvoriti u eldorado za migrante koji će se brojati u desecima milijuna.

Nedvojbeno je kako je dio izbjeglica, koji bježe od ratnog kaosa u Africi i na Bliskom istoku, prvenstveno humanitarno pitanje na koje Europa treba odgovoriti plemenitošću i pomaganjem takvim nesretnicima. No, omasovljavanje migranata iz arapskog svijeta koji se kreću ili se pipremaju za odlazak u Europu pruža informaciju kako je vrag odnio šalu. Drukčije rečeno masovna migracija Arapa u Europu prerasta u globalni politički problem, jer to mijenja demografsku strukturu Europe a samim time i civilizacijski ambijent našeg kontinenta, koji u svojim dubinskim povijesnim razinama oslonac pronalazi pretežito u kršćanstvu.

Promatrajući kroz takvu optiku gomilanje migrantskog pohoda na Europu, čije posljedice bi mogle biti njeno prepariranje u nešto što ona u svojim temeljima nije, onda se aktualna migrantska drama može smatrati začetkom prvog svjetskog demografskog rata.

Ratovi se ne događaju, njih se projicira i u njih se ugrađuju ciljevi. Pokretači ratova, to jest agresori kroz povijest su se uvijek željeli dokopati plijena, nečega što pripada drugomu. Programeri demografskog rata, najprije postupnom a zatim sve masovnijom navigacijom migranata u smjeru Europe zapravo na mekan način pokoravaju Europu.

Planeri demografskog udara na Europu, čini se, primjetili su odsutnost europske strategije koja bi brinula o sudbini vlastitog kontinenta. Drukčije rečeno, imunitet Europe je, barem za sada, neotporan pred naletom seobe naroda što arhitektima premiještanja naroda s jednog na drugi kontinent olakšava provedbu njihovih zamisli.

U posljednjih nekoliko stoljeća Europa je najveću ranjivost pokazivala suočavajući se sa antikršćanskim projektima. Francuska revolucija krajem 18. stoljeća je imala ambiciju iskorijeniti kršćanstvo, zabraniti vjerske obrede paleći vjerske knjige i pretvarajući crkve u krčme i skladišta. Na valovima Francuske revolucije iznjedren je politički liberalizam koji je poprijeko gleda na kršćanstvo nastojeći što je moguće više ukrotiti njegovu snagu.

Fašizam, nacizam i komunizam, koji su harali u 20 stoljeću, također su dali golem doprinos dekršćanizaciji Europe. Benito Musolini, vođa talijanskog fašizma, autor je ostrašćenih antikatoličkih pamfleta i nije štedio napore u razvlašćivanju crkve. Hitler je pak, u svojem pohodu osvajanja svijeta, imao plan uništiti kršćanstvo.

Komunizam je na poseban ideološki i obavještajno egzekutorski način bio izvođač radova u pokušaju uklanjanja kršćanstva s karte svijeta.

Ni Francuska revolucija, ni fašizam, ni nacizam, ni komunizam nisu uspjeli u svojim nakanama poraziti kršćanstvo ali svi ti projekti u poslednjih nešto više od dva stoljeća jesu duhovno oskrnavili Europu.

Sadašnja Europa jeste financijski bogata ali je duhovno siromašna. Nesnalaženje u suočavanju s migranstkim nadiranjima vidljiv je znak nedostatka duhovog samopouzdanja političke Europe. Antikršćanske rane koje je na tkivu Europe ostavila Francuska revolucija, fašizam, nacizam i komunizam nisu zacijeljene, te stoga Europa funkcioinira kao bankarsko-gospodarski div ali duhovni patuljak.

Čini su kako su upravo u toj gospodarskoj snazi ali duhovnoj hendikepiranosti korijeni pretvaranja Europe u metu kreatora demografskog prekomponiranja Europe. Pojednostavljeno rečeno do velikog plijena pokušava se doći demografskim osvajanjem bez uporabe oružane sile.

Razduhovljenost Europe, kao njezin golem nedostatak, čini se otvara oči i onima najmoćnijima. Njemačka kancelarka i trenutačno najutjecajnija žena na planeti Angela Merkel je nedavnom porukom kako rasprava o islamu i europskom identitetu „može nas voditi ponovnom upoznavanju naših kršćanskih korijena“, čini se, pogodila „u sridu“. Valja podsjetiti kako je kancelarka Merkel pri tomu dometnula sljedeće: „Voljela bih vidjeti više ljudi u Europi koji će hrabro reći ‘ja sam kršćanin’ i imati odvažnosti ući u dijalog“. Ove njene riječi odzvanjaju programatski kako se treba nositi s migrantskom ofenzivom na Europu- biti kršćanin i ići u dijalog.

Naše doba poziva na pažljivo čitanje engleskog književnika i novinara Gilberta Keitha Chestertona (1874.-1936) koji je na iznimno pronicljiv način analizirao važnost i ljepotu kršćanstva, ali i upozoravao na negativnosti koje ga prate. Zahvaljujući vrijednim ljudima iz splitske nakladničke kuće Verbum, postao sam vlasnik dviju kapitalnih Chestertonovih knjiga: „Vječni čovjek“ i „Pravovjerje“ kojima se nerijetko vraćam kako bih upotpunio svoje shvaćanje ovovremenskih zamršenosti.

Chesterton , između ostalog kaže:“Dok sam čitao i proučavao sve nekršćanske i antikršćanske prikaze o vjeri, od Huxleya do Bradlangha, u mojem je umu, postupno ali slikovito, rastao strašan dojam kako kršćanstvo mora da je nešto najizuzetnije“.

Oštroumni Chesterton naglašava i ovo: „Najmanje pet puta, dakle s arijevcima, albingenzima, humanističkim skepticima, nakon Voltaira i Darwina, vjera je naizgled posve propala. Ali u svakom od tih slučajeva propalo je nešto drugo“.

Evo još jednog Chestertonova promišljanja: „Za kršćanstvo je sav problem u tome što je čovjek koji je ovisan o obilju u ovom životu – korumpiran čovjek, duhovno korumpiran, politički korumpiran, financijski korumpiran“.

Ovdje ću se zaustaviti citirati Chestertona čije rečenice pršte sugestivnošću i mudrošću jer želim dati poticaja potencijalnim čitateljima da se u većem obimu izlože njegovom štivu no što to pružaju mogućnosti jednog novinarsko-analitičkog uratka. Usuđujem se još nešto došapnuti; Chesterton je utjecao na velike kršćanske autore C.S.Lewisa, J.R.R. Tolkiena, Aleksandra Solženjicina, ali i na one koji su bili udaljeni od kršćanstva, primjerice Ernesta Hemigwaya ili Gandhija.

Chesterton unaprijeđuje spoznaje za kojima gladuje naše doba. On pospješuje duhovnu stabilnost.

/HMS-Pejo Gašparević/