Pustolovina u srcu Vrana – potraga za “Hajdučkim grobom”

Odlazak u nepoznate surove planinske predjele, ali i strah, adrenalin, izazov za tijelo i duh, to je ono što čini posebnim avanturističke planinarske ture, kakva je bila ova s glavnim ciljem pronalaska “Hajdučkog groba”, kojeg planina krije duboko u svojim njedrima.

Naoružani navigacijskim uređajima s unaprijed definiranim rutama, zalihama hrane i vode, svom potrebnom opremom za preživljavanje ove teške ture, ali i sjećanjima jednog člana ekipe koji je prije 8 ili 9 godina učestvovao u višednevnoj ekspediciji pronalaženja Hajdučkog groba i puta do njega, krećemo uspon nedaleko od jezera Blidinje i nakon 3 sata oštrog uspona novom, neugaženom, ali markiranom stazom dolazimo na vrh Vran na 2020 metara. Odavde nam se otvara pogled na plato središnjeg vrana, koji se inače ne može vidjeti dok se ne dođe na vrhove koji okružuju središnji Vran. Krećemo malo zapadno i onda se malo spuštamo ulazeći na središnji plato, gdje gubimo bilo kakav kontakt sa civilizacijom, jer signala za mobitel nema, a sve što vidimo jesu surovi planinski predjeli. Uhvatili smo dobru rutu, odnosno našli smo stazu koju su prosijecali članovi našeg društva nekad davno, tako da smo dobro napredovali. Krivudajući kroz klekovinu, prolazimo Skokine stanine, zatim dva vrila koja su presušila i nakon 5 sati iscrpljujućeg hoda evo nas na našem cilju, Hajdučkom grobu. Sretni smo što smo ga uopće pronašli, jer smo se bojali da to neće ići lako, s obzirom da se radi o vrlo nepreglednom terenu. Priče kažu da su hajduka ovdje ubili turci i nakon što je ovdje i pokopan, njegovo ime se krilo, jer je postojala opasnost da turci pobiju i njegovu obitelj. Tako je ovaj grob ostao bez imena, odnosno ime mu je “Hajdučki grob”.

Nakon ručka i odmora, potrudili smo se pa smo našem junaku, stari križ zamijenili s novim, napravljenim od grana kleke, a i popravili smo kamenje po grobu koje stotinama godina izvrsno odolijeva zubu vremena.

Iako svi prolazi vode na jug i jugoistok, nama je krenuti na sjeveroistok, jer ne vraćamo se istim putem, već se želimo probiti do Velikog Vrana i onda spuštati do Hajdučki vrleti. Jednosatno probijanje kroz gustu klekovinu rezultiralo je logičnim zaključkom, pametniji popušta, odnosno mijenjamo smjer i skrećemo na jug, gdje je malo čišći teren. Kretanje je izuzetno teško, i dok smo pokušavali učitati satelitske snimke s trenutnom pozicijom, na naše čuđenje ugledali smo nedavno rezane grane, odnosno neku stazu u fazi izgradnje koja vodi u pravcu Bijele glave i V.Vrana. Zaključili smo da je to staza koju su lani počeli probijati kolege planinari iz Tomislavgrada. Toliko smo sretni što smo se riješili klekovine, tako da cijelim putem zahvaljujemo duvnjacima na prosječenom putu. U kasno poslijepodne stigli smo u podnožje vrha V.Vran, a pošto smo dosta iscrpljeni rodila se ideja da se niti ne penjemo na vrh, što je kategorički odbio najmlađi član ekipe i novopečeni planinar, iako je čak i kiša počela padati. Još 200 metara uspona i na najvišem smo vrhu planine Vran na 2074 metra, odakle se pruža fantastičan pogled na okolne, planine, jezera i krajeve. Spuštanje je proteklo u znaku kiše zbog koje smo se posklizavali sve do Hajdučki vrleti.

Bila je to izvrsna avanturistička tura, a mislim da je i naš hajduk sretan što ga je konačno netko posjetio, tamo u njegovoj osami, u zemlji medvjeda, guste klekovine i vranskih vjetrova.

Tekst: Oliver Lončar

Foto: Josip Leventić