Šušnjarev odgovor Slavi Kukiću i ostaloj partizaniji

Ja sam skoro bio povjerovao da je pobuna sarajevskih instragram socijalista, protiv mojih diplomatskih ambicija, te navodno urbane, pomalo snobovske elite, predvođene Muhamedom Gratz-Gračićem iz Naše Stranke, uzrokovana tehničkim problemima s mojom inženjerskom diplomom, pa i suđenjem u kojem su me pokušali osuditi jer sam otkrio korupciju u diplomaciji u slučaju Komšić-Arifhodžić. Takva je moja domovina.U njoj ako si novinar, i otkriješ korupciju u predsjedničkom uredu, ideš na sud…

Elem, kad sam onda pročitao uvijek dragog mi Dežulovića došlo mi da pomislim kako je ipak problem biološke naravi, u mom ćaći i materi, mojim krvnim zrncima koji su previše južnjački, nedopustivo hercegovačko-hrvatski, budući da ja jako vjerujem onome što Dežulović napiše, točnije onom što mu Kožo kaže da napiše, a o čem i Dežulović i ta siva eminencija Kožo inače šute kad su u pitanju diplome, način izbora i krvna zrnca Komšićevih kadrova. Ili recimo predsjednička kandidatura državnog FTV novinara Bakira, koji je godinama simbolički kapital gradio na državnom mediju da bi jedno jutro osvanuo kao kandidat SDP-a za šefa države. Sve je to dokaz kako je Boris ideološki baš ono nepristran i nepotkupljiv jelte, jer o njima jednakom silinom šuti kao što o meni istim žarom piše. Konzistentan čoek, pisac i šlus.

______piše: Ivan Šušnjar l poskok.info

Čekao sam ovaj proglas salonske revolucionarne fronte. I plaho sam sretan zbog njeg. Drago mi vidjet, da uvijek tolerantni unitaristi i totaliristi “nisu rahat” s ovim.

Nek se točno vidi kako je problem bio i ostao isključivo u ideologiji i da su svi ostali pokušaji skidanja nekakvog kakvog takvog, društvenog mi i simboličkog kapitala, pričama o mojoj nekompetentnosti za ovaj posao, samo mazanje očiju i pokušaj da se zaustavi nekakav federalist, aktivist od odlaska u diplomaciju ili ne dao Bog na državnu poziciju.

Aktivist čije rečenice, znaju to sarajevski mediji, imaju nekakav početak i kraj i zvuče možda njima politički neprihvatljivo, ali barem suvislo, predstavljaju nekakvo hrvatsko autentično mišljenje u BIH i zvuče dovoljno dijaloški kulturno za popunu jedne političke TV emisije.

Jer da sam fašist, i obično smeće, kakvim me predstavljaju ovi dociranti, koji su me nazivali i sotonom u svojim dosadašnjim tolerantnim ogledima, valjda me mediji u patriotskom i slobodarskom Sarajevu ne bi godinama zvali za izjave ili u emisije. Kako možeš sjediti s fašistom i neprijateljem ove zemlje u studiju?

No, kad smo kod kulture dijaloga i jezika mržnje, hajmo vidjet tko mi to popuje o istoj…

Jasmila, žena koja mrška hrvatskog premijera, od kojeg potom traži novce za film, taj tužni Jeleč, fratar koji u svakoj svojoj kolumni širi personalnu, gotovo patološku mržnju, prema određenom čovjeku bio to njegova opsesija Raspudić, ili netko drugi, valjda sukladno poslanju Novog Zavjeta, onda Ivo Marković koji Thompsona naziva Nečastivim, ili Ahmed Burić koji u jednoj emisiji umalo nije fizički nasrnuo na Milana Šutala, čovjeka koji je primjer snošljivosti i tolerancije.

Eto takvi su se našli drugima docirati o moralu, kulturi dijaloga i patriotizmu. Nedavno su neki od njih, pisali i pismo Papi. Pismo koje također obiluje mržnjom. I pokušajem stavljanja u medijski fokus zapravo te iste grupe, nakon što su skontali da više nisu IN.

Svi su oni , uglavnom, na Poskoku bili kritizirani, što kroz moje što kroz tesktove ostalih autora kao što sam ja ili Poskok bio kritiziran iz njihovih usta ili pera. Zbog čega? Zbog političkog neslaganja. To je u demokraciji normalan javni politički i medijski diskurs.

No boli me reakcija Slave Kukića, najzaštićenije “zvjerke” na Poskoku, koji jako dobro zna mene osobno, kao i ja njega, koji zna da nisam nikakav radikal, i čovjek s kojim se ne može razgovarati, i da čisto imamo drugačije poglede na budućnost BIH ali ipak je potpisao pismo u kojem sam prozvan praktički neprijateljem države, fašistom i čime li sve ne. Čovjeka, zbog kojeg godinama trpim kritike vlastitih čitatelja i drugova zašto ga štedim, i napade da sam i da smo pod njegovim patronatom.

Iako se s njim u malo čemu politički slažem, osim u dijagnozi da nam je država u banani, nikada ga nisam dao napadati na svom portalu jednostavno jer se znamo privatno. U prvom redu zbog divne djece koju ima i još divnije supruge, koje poštujem i s kojima sam rastao još od rane mladosti a koji godinama nose teret njegovog političkog autizma u maloj provinciji koja je često presurova i ne oprašta. To je jedini razlog zbog kojeg nikada nisam dao puno ili gotovo nikako da ga se dira na Poskoku.

S tim ljudskim obzirom, je s ovim njegovim činom gotovo, jer ja se moram braniti, a njegov potez shvaćam i kao personalni napad i privatnu želju da me se zaustavi, želju koja je jača od njegove sposobnosti rasuđivanja, koja je odavno postala tek nagonska, što je lako za shvatiti ako čitate njegove zadnje kolumne.

Iako sam mogao sve ove godine otvoriti i teme Kukićevih imenovanja i osigurati mu sličan tretman kakav je na Poskoku imao primjerice Budimir, nikada to nisam dao. Jer mi je ljudsko i privatno bilo iznad političkog i društvenog. Sad mi je žao. Jer vidim da to nije zaslužio.

Tog sarajevskog akademika, polivalentnog Hrvata za svaku funkciju, koji je stvarao i uređivao FTV, onako usputno, uz kontrolu još par državnih tvrtki, za kojima javno plače ovih dana, netko bi danas trebao upitati osjeća li se iti malo odgovoran za propast projekta “Demokratsko društvo Federacije BIH” zbog opetovanog i neumitnog govora mržnje s njegove FTV, zbog desetljeća autoviktimizacije, kriminalizacije neistomišljenika, i jednostrane političke priče po mjeri unitarističkih sarajevskih političkih elita, zbog konstantnog sijanja mržnje i verbalne tiranije koju je baš ta njegova FTV, skupa s njegovim kadrovima, koje je imenovao po političkoj, ne i stručnoj liniji, i skupa njim samim, uporno godinama širila i širi, perpetuirajući mit o apsolutno nevinima i apsolutno krivima širom ove zemlje, mit o dobrim i lošim vojskama u zemlji loših vojski i tužne povijesti, mit o popularnim i manje popularnim žrtvama rata, ne dajući istom ovom društvu za koje su navodno jako zabrinut, da krene naprijed, ucjenjujući ga tim utegom prošlosti.

Posljedice tog desetljeće dugog rasijavanja zla s najutjecajnijeg medija na cijelo društvo u BIH tek su počele da poprimaju plastične oblike u praksi. A kraj im je teško nazrijeti. Može se inženjerski točno proračunati koliko je FTV , možda čak i presudno utjecala na neuspjeh projekta zvanog Federacija BIH i jačanje nacionalizama u njoj. Iako je menadžment te kuće bio uvjeren da gradi Federaciju kao bolji dio BIH. No autarkija je zeznuta stvar.

Neki su dakle navikli, kroz osam godina Komšićeve uzurpacije kompletne hrvatske diplomacije u BIH kada su se u svijet slali potpuno nepismeni no ideološki podobni kadrovi što hrvatskih, što navodno hrvatskih krvnih zrnaca, da svijetom a naročito SAD-om, ideje moguće BIH šire isključivo unitarističke i nacionalističke “probosanske” snage koje su ovu zemlju i dovele do nikada lošije unutarnje stabilnosti i do potpunog nestanka unutarnjeg dijaloga, upravo kroz projekte Komšić, Platforma i Alijansa.

Sve su to nizom projekti koje je ova mala skupina sastavljena od bošnjačkih prikrivenih nacionalista i hrvatskih samotepajućih “pravednika među narodima” gurala do onog trena kada bi im bila uskraćena pozicija na koju bi pucali. Tako su se Kukić i Bajrović okrenuli protiv Lagumdžije onaj tren kad su im uskraćene ministarske ili menadžerske pozicije.

Kukiću nije smetao Bajrovićev nacionalizam i notorni fašizam koji je javno ispoljavao u Oslobođenju eto baš prema Hrvatima u nekoliko interviewa niti ga je ikada optužio za to, nije ga pitao ni što je radio po SAD-u, za šta je izvukao lovu američkih državljana, i u svrhu kojeg nacionalizma je ona upotrijebljena. Malo je poznato da je taj “nezavisni” Kukić nakon HT-a, FTV-a, kontrole poreznih inspektora u ZHŽ-u, nedosanjane premijerske pozicije, išao i na poziciju direktora Aluminija u doba dok je na vlasti bila Platforma, koalicija bošnjačkih lažnih socijaldemokrata i hrvatskih neofašista zagrljenih sa onom mafijaškom familijom s Trna, a o predsjedničkim ambicijama, bošnjačkim glasovima, također se akademik, vrli, javno hvalio. Postati drugi bošnjački predsjednik hrvatske krvi, nakon Komšića, obrazu mu ne bi smetalo. Ta sve je to dio univerzalne nadnacionalne priče. Džaba što si, u suštini projekt tek jedne uske nacionalističke priče najbrojnijeg i najsofisticiranijeg nacionalizma u zemlji.

Drago mi je da su dakle konačno ne samo on nego i predstavnici “tolerantne i urbane” sarajevske čaršije, režiseri unitarnog nacionalizma, skinuli maske i pokazali koliko su tolerantni i kako zamišljaju BIH društvo. Isti su to ljudi koji su nekada upravo na Poskoku i hvaleći se Poskokom kupili grantove po Sarajevu u doba kada je Poskok u svojoj buntovnosti rušio onaj truli i samodopadni HDZBIH koji se bio umeškoljio u svom neradu, sve tamo do 2006-e godine, misleći da posle takvog HDZ-a BIH gore biti ne može. A onda se, skupa sa prosvjetom, i hrvatskim narodom koji je sam, bez Soroševih fondova, i umjetne demokracije, izglasao smjenu HDZBIH uvjerio da od HDZBIH postoje i daleko gore opcije nakon što je Lijanović skupa sa Jurišićem pomeo blagajne županija i pobjegao u Platformu.

U to vrijeme, a i prije toga, gore narečeni, Slavo Kukić, taj vrijedni, uporni i radišni bošnjački nacionalist, ko fol socijalist, godinama jaše klasne Audije kupljene valjda od profesorske plaće, Audije kojih nema u medijima, pravi Slavo krasne vikendice u blidinjskim bregima rezerviranima za buržoaziju i tajkuneriju, tamo Slavo divani s bošnjačkom plutokracijom i kuje planove o preuzimanjima odbora, uzurpaciji vlasti i upravljanju tokovima novca poreznim reketom. On demokrat s njima demokratima. S tim lažnim buržujima socijalnog oportunizma iz SDP-a i DF-a. I tako iz godine u godinu uživa u rahatu i berićetu virtualne Bosone Unitarice, svo ovo vrijeme nazivajući ovaj siroti narod baš tako – sirotim, dok je on sve bogatiji, samodopadniji i nasmijaniji, naravno bez medijskih napada o porijeklu vlastite mu imovine ili pak odgovornosti njega i njegovih elita koje je podržavao i koje podržavaju njega, za masovna iseljavanja naprimjer. Jer medije, i danas, drže njegovi.

Upravo taj pošteni, svemisleći i sveprisutni Slavo, Slavo od demokracije i ljudskih prava, iako je u bivšem režimu u kojem su se ljudska prava učila polako, suhim pendrecima u vlažnim podrumima partije, bio je ideološki šarafić iste te Partije i učitelj marksizma. On danas lijepo živi na nesreći ne samo hrvatskog, nego svih naroda u BIH pa tako i bošnjačkog, na nesreći nedemokratizirane BIH, zemlje bez demokratskog Ustava, države nezavršenog rata, uposlen na neodređeno kao najnarcisoidniji vojnik dopuštenog nacionalizma, onog najbrojnijeg.

On se gore u Sarajevu tih godina kada je Poskok bio jedini , samoizrasli oporbeni medij u Hercegovini, u doba kada je Hrvatima, od strane Sarajeva, bio dozvoljen pluralizam, javno hvalio kako je Poskok njegov, kada se Sarajevo divilo što svakodnevno radimo Čoviću on se hvalio da to njegovi ljudi nadziru, i na tome si gradio imidž sive eminencije, revolucionara i osiguravao poziciju bošnjačkog gubernatora za Hercegovinu, što je ukazom lijevih bošnjačkih nacionalista kasnije i postao, sjedajući na po dvije tri funkcije istovremeno. On gospar od nezavisnosti i akademskom lentom nagrađen angažirani intelektualac kojem je samo siroti čovjek na pameti a ključevi nadzornih odbora u džepu…

Sad takav, podaduo od funkcija, isprepadao se da ne bi “glupi i nepismeni inženjer” iz njegovog rodnog Posušja otprhao do SAD-a i tamo Amerima prišapnuo u uho da to što pričaju naši dosadašnji diplomati po SAD-u o tome kakvu državu trebamo, Bosnu i Hercegovinu nužno vodi u daljnju ekonomsku stagnaciju i ekonomsku propast.

Iskreno, volio bih i da SAD ambasada postupi po njihovoj volji i pošalje pismo State Departmentu onako kako oni traže. Time bi se potvrdilo ono što odavno javno govorim i pišem, da je zapravo Veleposlanstvo SAD-a u BIH možda sposobno obraniti se od Mevlida Jašarevića, još jednog proizvoda FTV-a medija koji pere mozgove i širi užasnu autoviktimizaciju među bošnjačkom sirotinjom, radikalizirajući ovo naše društvo, no nesposobno obraniti se od granata i graktanja unitarističkog i autarkičnog šovinizma jedne male no agresivne i samodopadne skupine samoproglašenih sarajevskih čuvara Bosne, koji je svojom oportunom ljubavi toliko čuvaju da ona svakim danom postaje sve nestabilnija.

Radi se o Veleposlantvu koje inače jako malo zanima što misle ostali građani BIH koji nisu glasači SDP-a i DF-a, oni koji žive južnije od Ivan planine ili Sjevernije od Kalesije, budući da se u toj zgradi ukorijenio stav da su građani BIH samo oni koji misle sarajevski, a mi ostali smo , nacionalisti dok se ne dokaže suprotno, neprijatelji ove zemlje jer naša vizija moderne i prosperitetne BIH nije u skladu s nacionalističkim težnjama “patriotskih snaga”.

Ova zemlja, na nesreću sarajevskih frontaldžija, deeflija, popova od Sveteog grala Ahdname i instagram revolucionara koji su se zbog britanskih ekskurzija zastidjeli svojih lijepih muslimanskih imena, ne pripada samo njima. (Muhamed je jako lijepo ime Denise. Ime označava onog koji je mnogo hvaljen i dostojan slave. Kako se tog možeš zastidjeti?)

Ova zemlja je i naša zemlja, i moja zemlja, zemlja mojih didova i kako oni , tako i mi imamo pravo na demokratsku artikulaciju njene budućnosti, budućeg unutarnjeg ustroja, donošenja novog Ustava itd. Sve to jednom rječju zove se demokracija, i demokratski dijalog i diskurs. Nešto što potpisnici ovog pisma, kao mentalni komunisti, nasilnici, i intlektulani dosadnjakovići, nikada nisu, niti će razumijeti.

Oni , zapravo, svojim neokomunističkim, napudranim i antidemokratskim pristupom svjesno ili nesvjesno žele uništiti građansko društvo BIH i uvesti dvije ideološke kaste kao modus vivendi upravljanja zemljom.

Tim pristupom koji promovira sve češće spominjana Ahdnama a na koju se poziva Kavazović kad onako u oči, citira El Fatiha pred Papom, i koju po zadatku veličaju “posvećena lica” potpisana u ovom pismu u BIH bi se uvelo pravilo da tu državu u svijetu mogu predstavljati samo ljudi gornje ideološke kaste, oni koji dobiju tefter o ideološkoj podobnosti od Kruga99, Svjetla riječi ili Dobrog pastira.

Drugim rječima Predsjedništvo BIH trebalo bi prije obraćanja stranim ambasadama kod kadroviranja ljudi za van, pitati Jasmilu Žbanić i Slavu Kukića za mišljenje. Nešto slično bilo je u komunizmu. Oformljen je bio nekakav ideološki etički odbor koji je vagao o ideološkoj podobnosti svakog pojedinog kadra za razne funkcije, i koji je onda slao mišljenja vrhu partije koji je kadrovirao. Morao si imati preporuke dokazanih radnika partije. A Slavo, pa skoro i Žbanićka, su lafo dokazane patriote i domoljubi.

Manje vrijednoj raji čije ideje, po njima, nisu za države,jer oni tako misle, odnosno nisu u skladu sa ideologijom gornje kaste, takva mjesta ne bi bila dopuštena.

Inače prema istraživanju Vijeća za tisak te nekoliko sarajevskih NGO-a, na predstavljanju rezultata ispitivanja u Hotelu Europa u Sarajevu na Okruglom stolu, na kojem sam i sam sudjelovao prije nekoliko mjeseci, među portalima koji siju govor mržnje u BIH, Poskoka, kao niti drugih portala na hrvatskom jeziku, nema niti u tragovima a portali s najvećom količinom mržnje su upravo oni sarajevski na kojima pobrojana gospoda redovno objavljuju kolumne…

Govor-mrzje

Rezultati tog istraživanja i javno se mogu provjeriti na stranicama spomenutog NGO-a.