Uspon “Ćurdinom stazom”
Iako je još svježa, tradicija čini svoje, i već se uvriježio naziv „Ćurdinom stazom“ za ovaj memorijalni pohod koji se svake godine održava u sjećanje na preminulog člana našeg društva, Zvonimira Ćurdu.
Neviđeni entuzijazam i želja za istraživanjem neprohodnih planinskih područja, su ono po čemu najviše pamtimo pokojnog Ćurdu. On je jednom prilikom odlučio potražiti bezimeno jezerce koje se prema pričama starijih pastira nalazi u sjeverozapadnom dijelu Čvrsnice na visini od 1800 metara. Uz pomoć kolega i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, uspio ga je pronaći i probiti stazu do njega ali i dalje preko platoa Donji i Gornji Mejdani sve do Malog Vilinca, a radio je i na uređenju staze dalje do Velikog Vilinca. Postojanje ove staze, zasluga je Zvonimira Ćurde i to je razlog zašto svake godine na obljetnicu njegove smrti organiziramo memorijalni pohod „Ćurdinom stazom“. Ove godine krenulo nas je 18 od groblja Krš na Risovcu, gdje je početak ove staze. Nakon početnog oštrijeg uspona dragom ispod Polica izlazimo na plato na 1800 metara gdje se u žestokom kršu nalazi mala oaza sa čarobnim jezercem, i tu pravimo veću pauzu da bi nešto prezalogajili i uživali u ovoj skrivenoj planinskoj ljepoti.
Još malo hoda Mejdanima po kojima se isprepleću kamen i kleka i eto nas na 1996 metara visokom Malom Vilincu, odakle puca prekrasan pogled na divlja prostranstva Čvrsnice, ali i okolnih planina. Odatle se staza malo spušta pa onda slijedi završni oštriji uspon vjetrovitim grebenom 2118 metara visokog Velikog Vilinca. Na vrhu smo nakon nešto više od četiri sata uspona. Lijepo vrijeme, prekrasan pogled na sve strane zadržava nas na vrhu skoro sat vremena.Ipak nakon zajedničkog fotografiranja i malo okrijepe krećemo nazad jer već su se počeli sa zapada približavati crni oblaci. Nazad smo krenuli novom stazom a oblaci su se držali malo podalje tako da smo uživali u šetnji pitomim dolinicama Prigona, a kada smo došli na sedlo između Gargaša i Orlovače, mnogi su bili zapanjeni pogledom na čudnovato lijepu, veliku vrtaču „Lokvu“, koja je do sada bila skrivena jer nijedna staza nije vodila ovim predjelima. Tek što smo se spustili u Lokvu, počela je lagana kiša koja nam i nije predstavljala neki problem, jer i to je dio planinarenja. Kiša nas je pratila skoro cijelim putem do Masne Luke do planinarskog doma „Masna Luka“. Tamo nas je dočekala ekipa sa ugrijanom prostorijom i izvrsnim gulašom. Umor od zahtjevnog 4 i po satnog uspona i 3,5 satnog povratka brzo nestaje u ugodnom društvu uz razgovore, smijeh i čašu vina. Vidimo se i sljedeće godine na istom mjestu u isto vrijeme. Dođite i vi koji dosad niste, nećete požaliti.
hpd pločno
