Vlado Petričušić – Učo ostavio je dubok trag u hercegovačkom kamenu

Nedavno nas je napustio Vlado Petričušić – Učo. Dugo se borio s bolesti ali u 67. godini izgubio je bitku. Vlado je veliki dio svog životnog vijeka bio nastavnik i ravnatelj škole u Viru, a kasnije pred mirovinu i kratko vrijeme kao nastavnik fizike u školi u Posušju.

Osim po svom nastavnom radu zbog kojeg je i dobio nadimak Učo, Vlado je bio izrazito talentiran pjesnik i društveno aktivan čovjek. Što je sve učinio za društvenu zajednicu u kojoj je živio ne može se ni prebrojati. No, valja istaknuti kako je bio i dugogodišnji trener i osnivač NK Vir, jedan od osnivača Dana domovinske zahvalnosti u Viru, dugogodišnji predsjednik udruge pisaca Herceg – Bosne, dugogodišnji predsjednik lovačke udruge Vir, dopisnik lovačkog lista Hoop, a bio je i prvi poslijeratni predsjednik lovačkog društva Radovanj te suosnivač lovačkog društva Milan Mikulić Bikan.

Učo je autor teksta na spomeniku na Trgu hrvatskih branitelja u Posušju, a sam Bog zna koliko je još pjesama izišlo iz njegovog pera.

Mnoge od njih otpjevao je i Posušanin Zoran Begić koji se na svom Facebooku oprostio od prijatelja Vlade uz navode pjesama “Volim Hercegovinu”, “Branka”, “Povedi me matičaru”, “Diži kume pjesmu”, “Zovem Zoru”, “Ameriko, Ameriko”, “Anka Imoćanka”, “Daj se vrati mili sine”, “Stari momci”, “Nećeš, nećeš Kate”, “Nek’ ste sretni”, “Ive moja, cvite plavi”, “Čuvala te tvoja mama” koje potpisuje Učo.

Znao je prepoznati trenutke koji su bili važni narodu, a nerijetko je znao izreći i originalne šale koje su se prepričavale.

Pisao je i guslarske pjesme. Prva izdana njegova guslarska pjesma je Kupreška balada koja govori o padu Kupresa, a guslar je Jerko Bakula.

U stihovima je ispričao i tužnu priču o nestanku dječaka Marka 1993. godine u Orašcu pored Rame, o čijoj se sudbini još uvijek ne zna ništa.

Mnogi stariji se rado sjećaju njegovih gusala o tadašnjoj hit sapunici Santa Barbara. U stihovima je dočarao sav metež koji je nastao u selu kad je stigla “Sveta Barbara”.

Njegova lakoća pisanja rimovanih stihova bila je uistinu nevjerojatna, a prepoznavanje trenutka kad je potrebno reagirati sa stihom nikad nije bilo pogrešno jer je znao opisati i one ozbiljne i neozbiljne trenutke.

Njegove nadaleko poznate gusle Hrvatski Feniks o Bugojanskoj grupi 1972. mnogima su i danas glavni izbor za preslušavanje. Vraćaju nas u vremena prkosa i ponosa. Opjevao ih je posuški guslar Jerko Bakula.

Bio je Učo pravi čovjek iz naroda, a takvi su uvijek na cijeni. Njegovo Zagorje, kažu, veći sprovod ne pamti.

Posušje.info