Zločin bi bio da Praljkov harakiri za Hrvatsku bude uzaludan

O Praljkovom činu puno govori činjenica da je on smrtonosni otrov popio uz saznanje da, ako ga i presude na 20 godina zatvora da će vrlo brzo, možda i odmah nakon suđenja biti pušten na slobodu. Mogao je odmah otići u Hrvatsku, jer je odslužio dvije trećine kazne. Takav povratak u Hrvatsku, međutim za Praljka, izgledno ne bi značio i povratak na slobodu, jer je držao da ne može živjeti kao slobodan čovjek nakon što ga je haaški Tribunal proglasio ratnim zločincem.

Praljak je računao da je time i nepovratno izgubio svoju čast, pa je i počinio samoubojstvo. Pri tome, njegov čin, a jer je riječ ne samo o visokom časniku HVO-a, nego i o generalu Hrvatske vojske, i to one ratne i pobjedničke, stoga i nije “obično” samoubojstvo, nego svojevrsni ratnički, završni potez dostojan posljednjeg samuraja.

I sigurno je da će većina Hrvata njegov “harakiri” ocijeniti kao častan čin. Naravno, oni koji vjeruju da je Praljak presuđen po pravdi, makar i haaškoj, neće prihvatiti taj njegov čin kao mučenički i častan. No, za službenu hrvatsku politiku, pa i onu neslužbenu tu ne treba biti nikakvih sumnji, jer Praljak u svom oproštaju sa životom, sasvim sigurno nije mislio samo na sebe i svoje, nego je, stječe se dojam ovakvim odlaskom želio pomoći po posljednji put i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.

Kao izuzetan intelektualac, Praljak je mogao procijeniti da bi njegov čin mogao “zgrušati” često amorfnu hrvatsku službenu politiku i biti materijal oko kojega će se Hrvati početi ujedinjavati. Kao što su to radili, naročito u ratu.

Stoga hrvatskim vlastima neće biti dovoljno izraziti ljudsko žaljenje i sućut Praljkovima, nego će ovo biti trenutak od kojega će Hrvatska krenuti na triježnjenje i povratak na samosvojnu i odlučnu politiku kojoj je prioritet obrana nacionalnih prava i interesa, kako Hrvatske, tako i Hrvata u BiH.

Valjda je sada jasno da Hrvatska više ne može popuštati niti milimetra u provođenju svojih nacionalnih interesa. A koji su jako ugroženi ovakvom haaškom presudom. Hrvatska, pak ne može, a i ne treba utjecati na predstavnike politika ostalih naroda uključenih u BiH ekspres lonac, niti na to kako oni vide ove presude.

Bitnije je da su Hrvati složni oko presuda, nego što o tome misle drugi. No, treba isto tako znati da će se svaka sadašnja necivilizacijska i nepravedna izjava o Praljku “kukavici” i “zločincu” svakako urezati Hrvatima u povijesno pamćenje.

Ovakve dramatične presude Hrvatima, a koje našim susjedima omogućava i trenutačno naslađivanje jer je “osuđena Velika Hrvatska”, te proglašena krivom za rat i okupaciju BiH – mora proizvesti i krajnje odlučni odgovor hrvatskih vlasti, a ne diplomatski.

Dosta je bilo “uvjeravanja” susjeda da se RH branila od agresije, a što se tiče BiH, da je naoružavala, spašavala i u jadranskim hotelima zbrinjavala izbjegle Bošnjake. Ne vrijedi, znaju oni to dobro i sami, pa nam ne priznaju, koliko god ih mi “podržavali na europskom putu”. Vrijeme je za državničke poteze. Samo u tom slučaju Praljkov harakiri za Hrvatsku neće biti uzaludan. Bio bi zločin da završi drukčije.

Večernji list