Obilježena 23. godišnjica tragedije i zločina u Buhinim Kućama

Prije 23 godine, 9. siječnja 1994. u naselju Buhine kućine pored Viteza pripadnici tzv. Armije RBiH svirepo su ubili 27 osoba hrvatske nacionalnosti.

Iako je Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu prekinuo osmomjesečnu opsadu sedamdeset tisuća Hrvata Središnje Bosne, zločini nad preostalim hrvatskim stanovništvom nastavili su se na užem području Lašvanske doline. Nakon pokolja u Križančevu Selu uslijedile su Buhine kuće koje je Ejup Ganić, tadašnji član Predsjedništva tzv. Republike BiH, u intervjuu Reutersu i najavio:

„Pokušavamo se nagoditi sa HVO-om kako bismo im dopustili da iziđu (iz okruženja) dok bismo mi poslali naše snage unutra, ali se, naravno, Zagreb protivi toj zamisli. Zagrebu trebaju prizori patnje hrvatskih civila kako bi opravdao svoja djelovanja u Mostaru, ali mi ćemo zauzeti Lašvansku dolinu na ovaj ili onaj način.“, govorio je tada Ganić.

U manje sat vremena pripadnici tzv. Armije RBiH u ranim jutarnjim satima ubili su 27osoba hrvatske nacionalnosti od kojih je 9 bilo pripadnika HVO-a.

Zauzimanjem Buhinih kuća tzv. Armija RBiH planirala je presjeći „lašvansku žilu kucavicu“ Vitez – Busovača i tako se spojiti s postrojbama tzv. Armije RBiH na južnoj strani Općine Vitez, podsjeća Dnevnik.ba. Istog su dana napali položaje HVO-a kod Uskoplja, potom putni pravac Busovača – Kiseljak te stvorili tri enklave za konačan poraz. A sve to dokazuje da Buhine kuće nisu „sporadičan incident“, kako to bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA Bakir Izetbegović, voli okarakterizirati.

U iskazima preživjelih svjedoka napada na Buhine kuće pripadnici tzv. Armije RBiH su prolazeći kroz selo u obiteljske kuće ubacivali ručne bombe a uz povike „Allahu ekber“ istjerali civilno stanovništvo.

O masakru u Buhinim kućama svjedoči i tragedija obitelji Vidović. Ankicu Vidoviću ubili su s udaljenosti 2 metra metkom u lice, njenu kćer Marijanu, ranjenu u ramena, staru 12 godina i sina Branislava starog sedam godina istjerali su do zaseoka Šafradini a oboje djece završilo je u splitskom KBC-u. Ubijen im je i otac, Dragan Vidović te njegov brat Mirko Vidović i Mirkov sin Dražen. Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela ( 16.21992) koji nije dočekao drugi rođendan ubili su u naručju svjedoka. Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon dvadeset dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem a Nikola Janković ubijen sjekirom.

Devetorica pripadnika PPN-a Munje iz travničke i viteške brigade HVO-a masakrirani su, tijela njih devetorice vezana su žicom oko vrata i nogu, s rukama na leđima, a ranjeno je 40 vojnika HVO-a.

Počinitelji zločina u Buhinim kućama pripadnici su 3. korupusa tzv. Armije RBiH pod zapovijedanjem Mehmeda Alagića i dozapovjednika 3. korpusa tzv. Armije RBiH Džemala Merdana. U zločinu u Buhinim kućama sudjelovali su i mudžahedini te postrojba zeničke „Gerile“ na čelu s Elvirom Karićem.

U borbama za oslobađanje Buhinih kuća krajem siječnja poginulo je još devet pripadnika HVO-a. Paralelno s oslobađanjem Buhinih kuća, srednjobosanski HVO se borio i za lepeničku enklavu u te oslobodio Zavrtaljku (kvotu Kiseljak prema Fojnici). U razdoblju od prosinca 1993. do siječnja 1994. u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini ubijena je 141 osoba hrvatske nacionalnosti.

A u viteškoj crkvi sv. Juraja služena je sveta misa zadušnica za stradale u Buhinim kućama a predstavnici vlasti i udruge proistekle iz Domovinskog rata na mjesnom groblju Topala ispred Velikog Križa Vitezu upalili su svijeće i položili vijence u spomen žrtvama.

Zločin nad Hrvatima u Buhinim kućama još je jedan u nizu za koje nitko nije odgovarao.

HMS