FOTO: Prva ekspedicija HPD-a Pločno na Pesti brdu

Teško dostupan, ali veličanstven dvijetisućnjak u jugoistočnim dijelu Čvrsnice nosi ime Pesti brdo (Pešti brdo). Tamo rijetki idu, s razlogom, jer nije lako doći niti iz jednog pravca.

Mi smo odabrali potpuno novi pravac iz Masne Luke preko Lokve, Kenčinovca, sjeveroistočnih padina Marinog kamena, Ledenog jezera sve do vrha Pesti brda. Najveći izazov je bila činjenica da se dobrim dijelom puta moramo kretati bespućima i potpuno nepoznatim terenima, jer nitko od nas tamo nije nikad bio. Planiranje ture, odnosno matematika oko ograničenih vodenih resursa, pokazuje nam zastrašujuću činjenicu, moramo se osloniti na izjave drugih planinara koji su nam rekli da možemo pronaći pitku vodu na Lednom jezeru u podnožju Pesti brda, a ako vode ne bude ili je mi ne uspijemo pronaći u strogo ograničenom vremenu, ova avantura će se pretvoriti u spašavanje golih života.

Nas sedmorica krenuli smo u 14 sati iz Masne Luke po velikoj vrućini i nakon 4 sata, prilično iscrpljeni vrućinom i 20 kg teškim ruksacima, dolazimo u Kenčinovac gdje postavljamo šatore i provodimo večer s mjesečinom, uz vatu oko koje cvrče kobasice, a našlo se i poneko pivo.

Ujutro iznenađenje, po šatorima se uhvatio led. Sreća ima još vatre na kojoj kuhamo kavu, pakujemo se i krećemo, ali tu pravimo malu grešku, jer smo umjesto po zacrtanoj ruti krenuli nešto južnije dolinom, koja nas je udaljila od zacrtane rute, pa smo se morali vraćati kroz gustu kleku, što nas je prilično iscrpilo. Nakon kraćeg odmora presijecamo stazu Pločno-Vilinac i krećemo bespućem u pravcu Kulidžanovog stana. Nastojimo što manje gubiti visinu ali zato plaćamo cijenu krećući se ljutim kršom.

Naime jedan član je malo uganuo nogu, drugoga su počela boljeti koljena, treći je bio iscrpljen, a Pesti brdo se vidjelo tamo negdje u daljini. Odluka je pala, dio ekipe kaže da im je dosta, da su dovoljno planinarili i kampirali, te da se vraćaju nazad, tako da ostajemo nas trojica, iako iscrpljeni, još uvijek nepokolebljivi u namjeri da osvojimo naš cilj. Mi nastavljamo dalje putem koji su nam pokazale divokoze odjurivši uzbrdo u punom trku. Eh da je nama takve sposobnosti kretanja. Iako smo daleko sporiji od divokoza krećemo za njima uzbrdo pa nizbrdo pa opet uzbrdo i nizbrdo i evo nas u dolini kroz koju bi trebala ići staza koja vodi od Peharovih stanova prema Pesti brdu, ali je nema.

Odmaramo i raspodjeljujemo zalihe vode koje su na izmaku, te krećemo uzbrdo i odmah nam je laknulo kad smo pronašli markacije staze, koja vodi takvim kamenjarom da nije moguće uspostaviti vidljivu stazu već su samo postavljene markacije kao orijentiri. Usput jedemo maline koje rastu iz kamena, a ima ih u izobilju. Ubrzo dolazimo na predio sa čudnovatim kamenim formacijama sa procjepima i dubokim jamama preko kojih valja oprezno proći, sve do kamenog hodnika koji predstavlja dostojan ulaz u veličanstveni amfiteatar, vrtaču okruženu stopedestmetarskim stijenama, a u čijem dnu ugledasmo naš spas, Ledeno jezero. Maleno je to jezerce na 1780 metara, u čijem kutu lagano izvire pitka voda. Spuštamo se do vode i nakon što smo se osvježili i napunili zalihe vode krećemo oštrom uzbrdicom po siparu, na djelu kojeg se toliko proklizava da je kretanje izuzetno teško.

Nakon iscrpljujućeg sipara izlazimo na greben na 1900 m i sretni smo jer smo glavninu uspona odradili i mislimo još malo hoda grebenom i eto nas na vrhu. Ta procjena se pokazala krivom, jer staza vrluda malo južnim, malo sjevernim rubom, pa malo uzbrdo pa malo nizbrdo, pa se izgube markacije pa ih opet uhvatimo. Krš pod nogama je takav da svaki korak iscrpljuje a često se moramo i rukama pridržavati da ne padnemo u provaliju i kao da to nije dovoljno još nas sunce prži svom snagom, a i vrućina je takva da da se znoj cijedi. Popeli smo se na jedan vrh, pa na drugi, pa na treći, pa na četvrti, ali na naše razočaranje tek peti je bio vrh Pesti brda. U 12 sati smo na vrhu, zadovoljni jer smo ostvarili cilj, a i čast je biti u prvoj „ekspediciji“ iz našeg HPD Pločno koja se popela na vrh Pesti brdo.

Ipak osim zadovoljstva na licima svojih kolega vidim i izvjesnu dozu zabrinutosti jer treba se i vratiti, odnosno tek smo na pola puta, a mi smo toliko iscrpljeni, a posebno naš Ivica koji je dosta stariji od nas dvojice. S obzirom da ovdje dolaze uglavnom mladi ljudi u punoj snazi i kondiciji, vjerujem da je Ivica najstariji planinar koji se popeo na Pesti brdo. Što smo imali po ruksacima voća, minerala i vitamina dali smo Ivici i on je dobro živnuo, pa smo krenuli nazad. Nakon zahtjevnog grebena i „skijanja“ niz sipar opet smo na ledenom jezeru i punimo vodom sve posude koje smo imali i pijemo vodu na silu da bi smo što više ponijeli jer to nam je zadnja voda sve do Masne Luke. Malo ispod Ledenog jezera donosimo riskantnu odluku, i krećemo bespućem u podnožju Marinog kamena, a tu nas je dočekao vrlo neugodan teren, sa škrapama i stijenama, a vidljivost iz škrapa je vrlo slaba, tako da smo imali osjećaj da uopće ne napredujemo, iako trošimo puno i snage i vode. Jedino nam je navigacijski uređaj ulijevao nadu jer je bilježio naš napredak i govorio koliko još imamo do staze Pločno-Vilinac.

Teškom mukom smo pregazili taj dio i na izmaku snaga došli u Kenčinovac gdje su nas čekali šatori koje je valjalo spakirati. Sad zavidimo drugom dijelu ekipe koji je već bio kod kuće, a mi smo još duboko u utrobi Čvrsnice. Iako nam se jako žurilo jer je prošlo 17 sati, morali smo najprije dobro odmoriti i onda sve spakirati i krenuti. Još malo bespuća i iscrpljujuće kleke i bili smo na stazi Vilinac-M.Luka i odatle smo se kretali brže i lakše, iako zadnjih sat vremena po mrklom mraku, a na bol i iscrpljenost od puta dugog 28 km i 18 sati hoda, smo zaboravili kad smo vidjeli našeg predsjednika i još jednog našeg člana, kako nas čekaju sa ohlađenim pivom.
Za kraj mogu samo reći: „Brdo Pesti, gosti tebi nisu česti“.

Više fotografija na: https://www.facebook.com/media/set/?set=a.498122377013895.1073741872.255344851291650&type=3

HPD Pločno Facebook