Select Page

Iza građevinske fasade krije se bol, tuga, patnja i ogromna čežnja!

Iza građevinske fasade krije se bol, tuga, patnja i ogromna čežnja!

 

“Jednom kada se kolo zakotrlja, teško ga je zaustaviti”, kaže Stjepan Novko poslovođa u jednoj hrvatskoj građevinskoj tvrtki koja već desetljećima radi na frankfurtskim gradilištima. Složiti će se s njegovom tezom većina naših bauštelaca na radu u inozemstvu, pogotovu onih koji su u tuđinu “na bauštelu” došli prije nekoliko desetljeća.

U prošlosti nas je zarobila marka, sada to čini euro!

A kolo se mnogima zakotrljalo i još uvijek nije stalo, nije pronašlo svoj mir. Nije stalo niti Stjepanu koji je u Njemačku došao početkom Domovinskog rata, kada je Hrvatska izgubila tržište rada. Imao je tada 37 godina, danas mu je 60. U početku mu je, prisjeća se, bilo zanimljivo, naprijed ga je gurala znatiželja, dokazivanje, ali i zarada. – Trebalo je otkupiti stan. Čini se lakše kada odete na bauštelu u inozemstvo i otkupljujete. Potom kupite kuću, pa malo bolje auto, a onda dođe vrijeme kada vam se djeca počnu ženiti i udavati. Treba im pomoći, pripremiti vjenčanje i tako sve dok ne shvatite da niste ostarjeli pored svoje obitelji, a kada to shvatite, kasno je, ne možete se vratiti iako biste to grčevito htjeli – pripovjeda Stjepan.

Sjećanje na u tuđini izgubljene dane prizivaju tugu na njegovu licu i pokoju suzu u njegovim očima. Kaže, bilo je teških dana, jer čežnja za obitelji i domom je bila toliko jaka da se ponekad činilo kako neće moći izdržati. Ipak, izdržao je. Kaže, u vrijeme njegovog dolaska radnike je zarobila i u Njemačkoj zadržala marka, danas to čini euro! Da mu je vratiti vrijeme, ostao bi sa svojom djecom i gledao kako odrastaju.

Brak na daljinu!

Supruga mu je radila u Podravci, živjela sama s troje djece (Danijel, Matija i Sanja) u Varaždinu, Kako je funkcionirao brak na daljinu, kaže, trebalo bi pitati nju. – Sretan sam kada dođem doma. Sada kada sam na određenoj poziciji, odlazim jednom mjesečno. Polako se spremam u mirovinu – kaže Stjepan.

Često se čuju priče kako obitelji “na daljinu”, odnosno kada je otac na radu u inozemstvu, a ostatak obitelj doma, prilikom očevog povratka dožive određeni nemir jer nisu naviknuti jedno na drugo. Stjepan kaže, svjestan je da tri ili četiri dana njegovog boravka kod kuće ne može ništa nikome poremetiti. No, kako će to izgledati jednom kada se posve vrati, kada ode u mirovinu, ni sam ne zna.

Odlazio sam od kuće i krio suze!

– Žao mi je što nisam imao radno mjesto u Hrvatskoj, što nisam bio s obitelji jer bez njih je bilo teško. Ne možete niti zamisliti koliko sam puta odlazio od kuće i krio suze kako djeca ne bi vidjela koliko mi je teško. Ne možete nas pitati, kada je bilo najteže! Jer svaki put kada smo odlazili i sada kada još uvijek odlazimo od svog doma je najteže. Možete li zamisliti trenutak u kojemu se rastajete od male djece koja vas mole da ne idete, da ostanete s njima. Koja ne razumiju zašto im tata mora otići i ostaviti ih same s majkom – priča Stjepan i opet mu suze rose lice.

Emocije radnika na građevini koji su proveli desetljeća u tuđini su jake i bolne. Hladnoća betona i težak fizički rad im nije toliko bilo teret na duši, koliko rastanak od njihovih najmiljih. Danas kažu: “Novci koje smo tu zaradili nisu vrijedni onoga što smo izgubili”.

A izgubili su život kakvog su priželjkivali, tuđina im je financijski odgojila djecu, ali i ostavila ih bez očeva. Da su ikako mogli izbjeći tuđinu, kažu, izbjegli bi je.

Prepoznajem ih u sebi!

Mogu li tuđinu izbjeći mlađe generacije radnika koje u sve većem broju odlaze iz Hrvatske i “privremeno” se zapošljavaju u inozemstvu? Radnici popust Stjepana će kazati, teško. Ako se jednom odluče otići na rad u inozemstvo, tuđina će ih progutati, euro zarobiti. Stjepan kaže, sve te mladiće, prepoznaje u sebi.

A mladići, oni misle da su tu privremeno……dok otplate kredite, kupe stan, bolje auto, djeci knjige za školu, dok nešto uštede…..i opet se kolo zakotrljalo…stati će tek kada odu u mirovinu, a možda niti onda. I kad im stigne prva mirovina, u duši će izazvati tugu, u srcu prazninu, a u grudima spoznaju da je moglo biti drugačije, ali nije.

Tomislav Joša, (33), Koprivnica

Prvo skuham večeru, pa zovem ženu i djecu

U Njemačku sam došao 2011. godine. Tu sam već treću sezonu. Došao sam jer kod nas nema posla. Bio sam prisiljen otići na rad u inozemstvo kako bih prehranio ženu i dvoje djece. Jako mi teško pada odvojeni život. Imam dva sina. Jedan ima osam godina, a drugi tri. Oni su mi velika radost. Manji je najtužniji kad odlazim, ali srećom imamo danas jeftine telefonske linije, vidimo se preko skypa, zovem ih svakodnevno poslije posla. Prvo skuham večeru, pa zovem ženu i djecu.

Boris Sakać, Ludbreg

Oženjen sam i otac jedne predivne kćerkice. Zara Lou, ima sedam godina. Sretna je kada dolazim i plače kada odlazim. Zbog nje mi je najteže otići. U Njemačku sam došao kada sam se htio ženiti. Planirao sam raditi veliko vjenčanje. Želio sam sam sam to otplatiti i krenuo na bauštelu kako bi zaradio. Onda sam htio auto, trebalo je kupiti i stan i malo po malo, ostao sam duže nego sam planirao. Nadam se da ću se vratiti kada otplatim stan. Čim se od kuće vratim, čekam tu zadnju minutu na poslu, taj tjedan dana odmora kojeg ću provesti sa svojom obitelj.

Ženu pustiš na Zeil i ona zadovoljna

Nedostaju im dok su razdvojeni, zovu ih, izjavljuju ljubav, pišu romantične poruke, imaju međusobno povjerenje, satima razgovaraju telefonom, no kada im stignu, pošalju ih na frankfurtski Zeil u trgovine i svi zadovoljni. Naravno, ovo je onaj malo smješniji dio priče o životu građevinara u inozemstvu. Pogotovo ako se radi o mladim dečkima. Boris i Tomislav kažu, oni nisu baš takvi, prerasli su takve stvari, ali je činjenica da se one događaju. – Ima dečaka koji satima razgovaraju preko telefona sa svojim djevojkama ili ženama, svaka minuta im je važna, znaju i zaspati pored telefona, to su veliki izljevi ljubavi, a onda im djevojke dođu i već ih sutradan otprave na Zeil u kupovinu. I svi sretni i zadovoljni, smiju se.

Priznaju da i sami ponekad znaju isto učiniti, no njihove žene, tvrde, nikada nisu potrošile više nego su oni zaraditi. -Sreća da imaju štedljive žene.

Marijana Dokoza

OGLASI

Lager traži 100 radnika

Tvrtka LAGER D.O.O. Posušje sa sjedištem u Posušju, Vukovarska 47, zbog povećanog obujma...

Loading