IZVAN MRGINJA: Kad već nema državnih, imamo praznik tenisa i praznik filma

U ovom tjednu svjedočit ćemo velikim uspjesima Hercegovaca, ili ako je nekome draže državljana BiH. Dok se mi sukobljavamo oko državnih praznika tenisačima iz Međugorja Ivanu Dodigu i Marinu Čiliću praznik je svaki tjedan. Svaki put u drugoj državi i na drugom turniru. Njihov je praznik svaka pobjeda koju su sami izborili. Bez pomoći države. Države u kojoj se samo maše zastavama, a oni su otišli pod drugu zastavu. I dobro je da je u petak neradni dan u BiH pa će mnogi bez problema s poslom moći produženi vikend provesti u Zagrebu. Bit će to praznik tenisa. Borit će se Čilić i Dodig, zajedno s Karlovićem, za svoje mjesto u povijesti. Borit će se za Davis cup i ako uspiju ostat će upisani u tenisku povijest.

Počeli su trenirati u Hercegovini i igrati za reprezentaciju BiH, ali ova država niti je prepoznala njihov talent, niti im je pomogla u teniskom razvoju, niti je imala ikakvih uvjeta za tenis na vrhunskoj razini. Uskoro će po forumima biti raprave o tome jesu li oni hercegovački ili hrvatski tenisači i kako mediji o tome izvještavaju. I jedno su i drugi, ali su prije svega svoji. Svoji i svojeglavi. Da nisu ne bi uspjeli. Jer počeli su na području koje nije imalo poštenog teniskog terena.

Sreća je da nisu jedini. Svoji i svojeglavi su i ovdašnji filmaši. Dani filma Mostar razvili su se u respektabilnu manifestaciju u proteklih deset godina pa sada imamo Mostar film festival, a taj Mostar film festival počeo je na području koje nije imalo poštenog kina. Osim kina od države! Tu su još Mediteran film festival i Dani filma Orašje.

Ljutio se glumac i direktor MOFF-a Slaven Knezović na nedostatak sredstava, ljutio se na institucije koje su novac donirale sarajevskim filmašima, ljutio se jer je na prvu asocijaciju filma u Bosni i Hercegovini bila Bosna, odnosno Sarajevo. Uvjeravao je sve da glume, filma i glumaca ima i u Hercegovini.

Njegova uvjeravanja dobila su potvrdu. Neprimjereno bi bilo nabrajati sve glumce iz Hercegovine neke bismo sigurno preskočili. Snimljeni su brojni filmovi, a obećana je i gradnja zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.

I sporta i kulture ima i u Hercegovini, iako mnogi to pokušavaju negirati Bosnom. Tu su i drugi brojni sportaši, ali i novinari, i sportaši, i dužnosnici u savezima, i redatelji, često kažu Bosna predugo im valjda reći Bosna i Hercegovina.

This is for my country, Bosnia, uskliknuo je Danis Tanović s Oscarom u ruci.

Ovo je velika pobjeda Bosne, reći će često sportaši i novinari iz Sarajeva, pa se onda čuditi, zašto svi u ”Bosni ne navijaju za Bosnu, nego eto, neki navijaju za Hrvatsku”. Hercegovina se rijetko ne spominje.

This is for my country, Herzegovina, rečenica je kojom bi netko mogao proslaviti svoga Oscara, a možemo samo zamisliti reakcije iz Sarajeva u tom slučaju. Dok se navija za Bosnu, dok se Oscari osvajaju za Bosnu, dok Bosna ulazi u EU… Teško je očekivati da je isto tako vole i Hercegovci. Hercegovci koji su sportom odavno u EU i svjetskom vrhu, Hercegovci koji i filmovima stižu u EU na velika vrata, Hercegovci čiji je znanstveni rad nadaleko priznat, pa i u EU, sjetimo se dr. sc. Ive Tolić, podrijetlom iz Posušja, Hercegovci koji imaju čak i zastupnici u Parlamentu EU, iako je BiH miljama daleko od EU. Čini se kako iz Sarajeva koče napredak Hercegovine. Time i Hrvata.

Tenis i film najbolji su primjeri da ga se ne može zakočiti. Možda tek malo usporiti. Istini je potrebno veliko strpljenje, a ono je deficitarno u današnjem užurbanom svijetu. Moj prijatelj Daca rekao bi da će ”istina kad tad doći po svoje”, i uz osmijeh zaključio s ”Ma uvijek dođe!”

prvi.tv/Velimir Begić