KOLUMNA: Čudesan gospodarski i kulturni iskorak Posušja!

Na pedesetom kilometru od Mostara i stotom od Splita, na nadmorskoj visini od 500 do 1000 metara, jugozapadno od gore Radovanj, s Virskim poljem, Tribistovom, Rakitnom i Blidinjem, smjestio se drevni posuški kraj. Riječ “posušje” narodnog je korijena i predstavlja suh te bezvodan prostor.

Od početka pa do kraja naslanja se na granicu s Republikom Hrvatskom; na mediteransko ozračje, Jadransko more i njegovu ljepotu. Administrativno, duhovno, gospodarsko i kulturno središte – Posušje u posljednjih tridesetak godina, kao malo koje drugo mjesto, napravilo je čudesan gospodarski i kulturni iskorak. Nad njim se rasulo vedro i sunčano nebo.

“U nekoliko posljednjih godina obišao sam cijeli svijet: Europu, jednu i drugu Ameriku, Aziju, Afriku i Indiju. Obišao sam ih uzduž i poprijeko. Ni na jednom mjestu nisam uočio gospodarski uzlet poput onog u trokutu Posušje – Grude – Široki Brijeg. Osobito u Posušju”, piše glasoviti putopisac i reporter Goran Milić.

Njegove dojmove ne treba provjeravati. Ipak, čovjek se mora upitati, baš onako kako se u čuđenju pitao glasoviti sportski reporter Mladen Delić: “Ljudi moji, je li ovo moguće!?”

Moguće je!

Ako se prošećete posuškim ulicama, obiđete velika, srednja i mala poduzeća, razgledate gospodarsku zonu, novu crkvu, muzej, restorane, golf-terene, nogometni stadion, osmotrite obiteljske vile rasute po okolnim brežuljcima i naseljima, prođete kroz Rakitno, skrasite se u bajkovitoj Masnoj Luci, poput Mladena Delića morate uskliknuti:

“Ljudi moji, je li ovo zaista moguće!?”

Odmah nakon tog usklika morate se upitati – tko su ti ljudi? Kako su, unatoč osmanskom i austrougarskom višestoljetnom zulumu, progonu i zatiranju u staroj i novoj Jugoslaviji, uspjeli sačuvati ponos i dostojanstvo? Kako su, unatoč nametnutoj hipoteci neprijateljskog kraja, bez svog bankarskog sustava i (svog) stabilnog državnog okvira, uspjeli sve ovo uraditi i postići? Sve će vam biti jasno ako zastanete u Posušju i u miru porazgovarate s fra Milanom Lončarom. Svećenik franjevačkog reda – stasit, silno obrazovan čovjek uzdignuta čela, bistra uma i prodorna pogleda sve će vam objasniti…

Jednako tako, ako u Masnoj Luci potražite fra Petra Krasića, pred vama će se rastvoriti stranice duhovnosti, mudrosti i domoljublja – sve ono što je krasilo indijskog mudraca, odvjetnika i državnika Mahatmu Gandhija (1869. – 1948.). Po tjelesnoj konstituciji i svemu što su u svom životu radili, nekako i sliče jedan drugome. Životopis fra Petra Krasića, glasovitog svećenika franjevačkog reda, opisan je u monografiji “Planina i fratar”. Priča se zgusnula na šest stotina stranica.

Na promociji dva akademika, dva svećenika i dva sveučilišna profesora uglas rekoše: “Treba posebno pisati separate!” Jer – priča o fra Petru ne može se sažeti na nekoliko stotina stranica. Duga je to i zanimljiva životna storija. Inače, zanimljivo je, jako zanimljivo, pleme broćanskih Krasića. U ponedjeljak, 27. lipnja, u samostanu dubrovačkih dominikanaca bit će predstavljena nova knjiga, još jedno prvorazredno otkriće o prvoj dubrovačkoj javnoj knjižnici. Autor je akademik i svećenik Stjepan Krasić.

Definitivno, po mnogočemu su Posušje i njegovi Petrici, Brotnjo i njegovi Krasići postali čuđenje u svijetu! Posušje se priprema proslaviti stotu obljetnicu od rođenja fra Grge Martića.

“Mudra je to hercegovačka glava, sposobna je odgovoriti svakom trenutku i svakom zadatku”, piše nobelovac Ivo Andrić. U zla, teška i tuđa vremena fra Grgo je bio vješt i koristan diplomat. Žestoko je razumio svoje vrijeme i uspješno rješavao ono što nitko drugi razriješiti nije mogao.

Njegov subrat svećenik fra Serafin na šaljiv način molio je da ga u času smrti ne pokopaju blizu samostana gdje fra Grgo živi.

“Ja ću uz pomoć Svevišnjeg s nebesa čuda činiti, a vi ćete na zemlji opet vjerovati da je to uradio fra Grgo. Fra Grgo učinio ovo, fra Grgo učinio ono…

Odmaknite me, brate, od njega takvog; odmaknite me što dalje!” Diplomatske vještine fra Grge Martića nauk su za sva vremena. Osebujan život fra Grge Martića dotaknulo je i pero nobelovca Ive Andrića i dlijeto Ivana Meštrovića, svakako jednoga od najvećih kipara svijeta. Moramo pogledati nekoliko stoljeća unatrag…

Stariji ljudi koji su preživjeli vrijeme osmanske, austrougarske i jugoslavenske vladavine nisu gubili nadu. Vjerovali su da okovi jednoga dana moraju popustiti. Vjerovali su da će se ruke osloboditi i krilima polet dati. Na prostoru koji je iznjedrio velikane duha poput fra Petra Bakule (1816. – 1878.) i fra Grge Martića (1822. – 1905.) ne sudaraju se pomućeni svjetovi. Nema tu pora ni pukotina. Sve je kristalno jasno. Posušje je danas raskoš samo od sebe. Povijest to svjedoči.

Posuški gospodarstvenici posebna su priča. Ona počinje od dr. Ćirila Zovke. Zagrebački Importanne, pet dubrovačkih hotela na Babinu kuku, svaki s po pet zvjezdica, i vila Elita postali su prepoznatljiv ukras jednog od najljepših gradova na svijetu – Dubrovnika.

Posušje je iznjedrilo pravu nisku uspješnih gospodarstvenika. Dragulj do dragulja! Kako su Posušani postali tako uspješni ljudi? Stoljeća su izgrađivala i brusila njihov karakter. Njihova strpljivost, sabranost, sposobnost i upornost doveli su do vremena u kojemu se mogu posvetiti svome poslu, svojoj obitelji, duhovnoj i domoljubnoj zajednici. Dok rade i Bogu se mole njihova pozornost lišena je lutanja, njihove ruke ne oklijevaju. Oni se jednako predaju poslu kada po blidinjskim pašnjacima čuvaju svoja stada, kada zemlju oru i kopaju, knjige čitaju, kamen klešu, oblikuju i uljepšavaju.

Dok rade razmišljaju kako će iz škrte, posne i suhe zemlje stvoriti plod za svoju obitelj i svoju zajednicu. I po ljutoj hercegovačkoj žegi znaju predahnuti i ponosno zapjevati: “Nema raja bez rodnog kraja, ni miline bez Hercegovine!” Za junaka moje današnje priče – nema raja bez posuškog kraja, ni miline bez pitomih Petrica.

Sredinom lipnja 2019. godine odazvao sam se ljubaznom pozivu Mire Petrica, zagrebačkog poduzetnika posuških korijena. Pozvao me na otkrivanje spomenika Juditi, ženi biblijskog lika, u kojemu su inspiraciju pronalazili brojni autori. Ponajviše Marko Marulić, otac hrvatske književnosti. Autor veličanstvene skulpture hvarski je svećenik i kipar fra Joakim Jaki Gregov. Za sebe voli reći da je ribar, pjesnik i pomalo kipar. Skroman čovjek. Dobro je da nas i takvih ima. Tom prigodom o Juditi, biblijskom ženskom liku, govorio je Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika. U vremenu kada mlado i staro, učeno i neuko, u valovima odmiče od svoje domovine, gospodarski gorostas i domoljub Miro Petric uporno i dostojanstveno plovi drugim vodama. Podizanjem spomenika u botaničkom vrtu rodne kuće želi reći da se i u ovoj zemlji, pa kakva jest da jest, može živjeti i obitelj podizati.

Vrhunac svečanosti dogodio se u trenutku kada su “mali bili tići” Mire Petrica povukli zastor i pokazali Juditu, sada veličanstvenu posušku ljepoticu. Divu! Miro Petric ne miruje! Došao je novi poziv! U subotu, 18. lipnja, u botaničkom vrtu obiteljske kuće okupit će se isti ljudi – isti umjetnici, znanstvenici, svećenici i uglednici. Fra Joakim Jako Gregov dovršio je novo djelo – veličanstveni križ ispod kojega je, s jedne strane, hrvatska kraljica Jelena, a s one druge, nekako u predjelu srca, dvije majke sa svojom malom djecom. Dođite da zajednički obilježimo i ovaj događaj. Pozivu sam se odazvao. U obiteljskom botaničkom vrtu zatekao sam domaćina, njegovu obitelj, umjetnike, književnike, slikare, kipare, znanstvenike i uglednike. Svi na okupu. Sve znani i dragi ljudi.

Svi oko Mire Petrica i njegove obitelji. Da sam na svečanosti sreo samo dr. Vladu Petrica, apostola medicinske znanosti i ljudskosti, za mene bi to bio dan dostojan pamćenja. Govorili su domaćin Miro Petric, književnik Božidar Petrač i svećenik Milan Lončar. Ručak i posluženje bili su u obiteljskom botaničkom vrtu. Pedesetak metara otraga ponosno stoji obiteljska kuća. Nije velika. Nije ni mala. U podrumu su vinoteka i bazen. U prizemlju dnevni borak i kuhinja, a na katu četiri apartmana. Svaki s pet zvjezdica. Kuća je dostojna ljepote i sklada dubrovačkog Straduna. Kada čovjek razgleda obiteljsku kuću Mire Petrica, prošeće se botaničkim vrtom, zastane pokraj spomenika Juditi, posuškoj i svakoj majci, mora se upitati gdje je bio tog subotnjeg popodneva? U posuškom kraju i naselju Petrici? U talijanskoj Lombardiji i na njezinim proplancima? U austrijskom Tirolu i njegovim vrtovima ? U njemačkoj Westfaliji i njezinim dvorcima? Ili na nekom drugom, najljepšem ćenaru kugle zemaljske. “Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš ovdje da živiš”, glazbenik Ranko Boban pjesmom, a Miro Petric nesebičnom ljubavi zove u rodni kraj i svoje Posušje.•

Josip Muselimović/vecernji.ba