MILANOVIĆ: POČASNA PREDSJEDNIČKA GARDA ODLAZI U POVIJEST

Upečatljive crvene odore Počasne bojne odlaze u povijest, odlučio je predsjednik Milanović. Na inauguraciji održanoj danas u podne, pripadnici Počasno-zaštitne bojne Hrvatske vojske u svojim su se svečanim odorama postrojili posljednji put, i to za bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

No, Počasna predsjednička garda, kako je tada zvana, prvi put javnosti je predstavljena na povijesnoj smotri Zbora narodne garde na stadionu u Kranjčevićevoj u svibnju 1991. godine. Ceremonija velike smjene počasne straže koja se potom počela održavati ispred Banskih dvora, ubrzo je postala kuriozitet i turistička atrakcija. Međutim, postrojbu je raspustio i uniforme umirovio tadašnji predsjednik Stjepan Mesić, nazivajući ih bespotrebnima i smiješnima. Pod novim je imenom, Počasno-zaštitna bojna – zajedno s odorama – opet uspostavljena jedanaest godina poslije. Nisu nam poznati razlozi zbog kojih je Milanović odlučio ponovno stati im na kraj, no od samih početaka oko počasne se bojne u javnosti lome koplja.

“Izmislio tradiciju”

Dok su neki pozdravili i svečane uniforme i smjenu straže, dijelove vojne tradicije koju ima većina europskih država, drugi su im prišivali nadimke “Tuđmanovi mundiri” i “crveni baletani”, u njima vidjeli nepotrebno izmišljanje tradicije i jednostavnije – kič.

– To je baletanski kič kojim je Tuđman pokušao ublažiti svoj militarizam. Milanović valjda smatra da sada nema tog militarizma pa nema ni potrebe za kičem. Tuđman je uvođenjem počasnih odora i stvari poput čuvara državnog pečata pokušao izmisliti tradiciju koju Hrvatska nema – rekao nam je Žarko Puhovski, koji je i prije kritizirao svečane uniforme.

Ipak, “tradicija mora jednom biti uspostavljena”, tvrdi Dženisa Pecotić, koja je uz Iku Škomrlj i Laticu Ivanišević jedna od kreatorica sporne odore, a i službene časničke i dočasničke odore kopnene vojske i zrakoplovstva.

– Gotovo sve zemlje svijeta imaju svoju počasnu odoru. Svatko, naravno, ima pravo komentirati što mu drago, ali iako Hrvatska tu tradiciju nije imala, ona mora negdje početi – kaže nam Pecotić.

Odore su, kaže nam, morale biti što originalnija kreacija, a opet utemeljena u povijesnim vojnim odorama ovih prostora. Inspiraciju su stoga crpile iz brojnih izvora, no najviše utjecaja, kaže nam, došlo je s velikaških odora iz 19. stoljeća. Moralo se pritom misliti na svaki detalj. Od gumbi, izvezenih pletera, čelenki na kapama do kravate, gotovo je cijela uniforma ručni rad. Za metalne i stilizirane dijelove poput gumba, angažiran je bio kipar koji je izradio prototip, a ručno su sve prišivale radnice tadašnje zagrebačke tvornice NIK. Odora se tako sastoji od mentena (komada odjeće sličnom pelerini ili plaštu), surke (svojevrsnog kaputa), hlača, rukavica, remena i marame, izrađene po uzoru na hrvatsku kravatu, no s posebnim čvorom kako bi bila jednostavnija za stavljanje i skidanje. Prvotno, jedan bitan detalj kreatorice su zamislile sasvim drukčije – odore su trebale biti plave boje.

U jednom se kasnijem intervjuu Ika Škomrlj, nažalost preminula prije dvije godine, prisjetila susreta s Tuđmanom i njegove reakcije na neka od prvih rješenja.

– Tu je bio vojnik obučen u surku koja je imala boju austrijske vojske iz Prvog svjetskog rata i s kapom koju sam stvorila pod raznim utjecajima. Tuđman je odmah rekao da to nije ta kapa i da izgleda previše turski. Nije mu se sviđalo ni što je surka plave boje. Sva sam se bila prestrašila: Tuđman je bio u pravu oko boje, hrvatska boja kroz povijest je crvena, a ne plava. Po tome se razlikovala od Turaka, koji su bili zeleni i plavi. Teške sam volje prihvatila crvenu boju jer podsjeća na komunizam – kazala je tada Škomrlj.

U odličnom stanju

– Specijalno rađenu čoju zatim smo naručili iz Engleske. To je iznimno kvalitetna tkanina koja može izdržati godinama, a neke od originalnih odora i danas su u odličnom stanju – ispričala nam je Medvedec-Pecotić te dodala da su crvene samo odore vojnika, dok su časničke bijelo-crne.

Ipak, barem za sada, i crvene i bijele spremaju se natrag u ormar. Koliko će tamo ostati, ne znamo. No, što god mislili o Počasnoj bojni, smjeni straže i inim potrebnim ili nepotrebnim ceremonijalnim zadaćama, šteta bi bilo da fantastičan autorski rad triju iznimnih kreatorica sasvim padne u zaborav.

vecernji.hr