Select Page

Nafta gubi primat, kroji se nova geopolitika: ‘Da je Churchill živ, najavio bi novu željeznu zavjesu’

Nafta gubi primat, kroji se nova geopolitika: ‘Da je Churchill živ, najavio bi novu željeznu zavjesu’

Kad je prije malo više od godinu dana cijena nafte nakratko postala negativna i trgovci su plaćali 37 dolara da im netko uzme barel crnog zlata, svijet je bio u šoku. No unatoč nizu događaja koji posljednjih tjedana ukazuju na još uvijek veliku važnost nafte i drugih fosilnih goriva u svjetskom gospodarstvu, trend je jasan: njihova važnost pada. Nafta koja je predstavljala ključni energent u svjetskom gospodarstvu nakon Drugog svjetskog rata trebala bi polako gubiti primat pred drugim izvorima energije: vjetrom, suncem… Taj će trend zatim snažno utjecati na geopolitiku, a najveći bi dobitnik u tom pomaku trebala biti Kina. Pad potražnje za naftom u pandemiji ima golem utjecaj na te trendove.

O “padu nafte” dugo se govori, ali priča je komplicirana. U ovom se trenutku u svijetu za dobivanje energije još koristi 84 posto fosilnih goriva, prije svega nafte i prirodnog plina. Najveći su proizvođač nafte Sjedinjene Američke Države, a najveći uvoznik Kina. Također, naglašavaju stručnjaci, za prethodne tektonske pomake bile su potrebna desetljeća, pa i dulji period. Nafti je trebalo stotinjak godina da od svog otkrića prestigne ugljen i postane dominantan izvor energije u 1960-ima. Potpuno je jasno zašto je u svijetu potražnja pala kada je udarila pandemija. Ljudi su radili od kuće, nisu išli na izlete ni putovanja, avioindustrija je potpuno krahirala i znatno ovisi o državnoj pomoći.

Američki su stručnjaci procjenjivali u drugoj polovici travnja 2020. da je u trenutku potražnja za naftom pala za trećinu. Tog 20. travnja cijene su postale negativne zbog vrste ugovora koju su trgovci sklapali i prema kojima je bilo skuplje skladištiti nego platiti nekome da se riješe barela (a situaciji je pridonio i cjenovni rat Saudijske Arabije i Rusije). No cijene nafte oporavile su se na razinu otprije pandemije još u veljači ove godine, kada je cijena barela dosegnula 60 dolara. Danas je oko 65, a neki stručnjaci očekuju porast na 75 dolara za godinu dana. Pa ipak, trend odmaka od nafte očigledan je iako njegova brzina nije. Bilo je i ranije naftnih padova, ali ovaj je puta drugačije, pisao je u rujnu The Economist. Jedan je od razloga volja političara da se uhvate u koštac s klimatskim promjenama, a 84-postotno oslanjanje na fosilna goriva tome šteti.

Promjena infrastrukture u kojoj će se svijet, posebno njegov bogatiji dio, okretati prema obnovljivim izvorima energije prilično je jasna. Analitička kompanija BloombergNEF procijenila je proteklog tjedna da će električne automobile i kombije biti jeftinije proizvesti od onih koji voze na fosilni pogon već 2027. godine. Trenutak kada će električna vozila doseći jednakost cijena s klasičnima vidi se kao trenutak preokreta u globalnoj energetskoj tranziciji. Prema procjenama, piše Economist, obnovljivi izvori energije, poput struje koja dolazi od energije sunca i vjetra, trebala bi porasti od 5% danas do 25% do 2035. godine te čak do 50% u sljedećih 30 godina, no i analitičari tog tjednika naglasili su da je za to potrebna “hrabra akcija”.

Umirovljeni profesor sa zagrebačkog Sveučilišta Igor Dekanić, koji je napisao niz djela o nafti, geopolitici i energetici općenito, smatra da će smanjena potražnja za naftom zbog energetske tranzicije i porasta korištenja obnovljivih izvora energije i recesije izazvane pandemijom COVID-19 izazvati niz promjena na globalnim i regionalnim energetskim tržištima.

– Pojeftinjenje energije zbog recesije vjerojatno će usporiti globalnu energetsku tranziciju, a brže promjene ograničiti se na kontinente i područja poput Europe i istočne Azije koje nemaju dovoljno vlastite nafte. Dulje trajanje recesije u Europi i Americi moglo bi ubrzati promjene na naftnim tržištima, poput povećanog izvoza nafte s Bliskog istoka u Kinu i ostale rastuće ekonomije istočne Azije. To će utjecati na porast međunarodnog utjecaja Kine i Indije kao velikih kupaca bliskoistočne nafte. Uz to, u geopolitički fokus sve više dolazi globalna konkurencija SAD-a u održavanju vodećeg položaja sile pobjednice hladnog rata i Kine koja gospodarski rast pokušava kapitalizirati porastom svojeg geopolitičkog utjecaja. Hipotetički govoreći, kad bi danas živio Winston Churchill, možda bi najavio novu željeznu zavjesu, samo sad ne u Europi, nego u Aziji – govori nam Dekanić. Taj nam zagrebački profesor naglašava da postoje i jasno vidljive kratkoročne promjene, prije svega pokušaj država da ostvare održivi razvoj, energetsku tranziciju te da se orijentiraju prema obnovljivim izvorima energije i novim energetskim tehnologijama.

– Na međunarodnom naftnom tržištu glavni je trend okretanje težišnih izvoznih pravaca bliskoistočne nafte iz Europe, Amerike i istočne Azije prema središnjoj Aziji, Kini, Indiji. SAD je razvitkom tehnologije eksploatacije fluidnih ugljikovodika iz slabije propusnih ležišta ponovno postao vodeći svjetski proizvođač nafte i plina, smanjio ovisnost o bliskoistočnoj nafti te time i ulogu Bliskog istoka u svojoj geopolitičkoj strategiji. Uvoz nafte s Bliskog istoka u SAD s oko 150 milijuna tona godišnje prije 20-ak godina smanjen je na jedva 5 milijuna tona u 2019. godini. Istodobno se izvoz nafte s Bliskog istoka u Kinu približio 250 milijuna tona ili polovici kineskog uvoza od pola milijarde tona 2019. godine – govori Dekanić.

Energetska tranzicija trebala bi, prema procjenama većine stručnjaka, pogodovati najviše Pekingu, a naštetit će Rusiji i Bliskom istoku. Sjedinjene Države mogle bi se pak naći na sredini te jednadžbe, ovisno o tome koje će poteze vući. Energetska tranzicija ušla je u središte debata nakon Pariškog klimatskog sporazuma potpisanog 2015. godine, koji je administracija bivšeg američkog lidera Donalda Trumpa napustila, da bi mu se novi predsjednik Joe Biden vratio. Kina će najviše profitirati od buduće energetske tranzicije. Iako ta zemlja ima snažnu naftnu industriju i zapravo je peti najveći proizvođač nafte, proizvodnja joj je znatno manja od one koju njezino gospodarstvo, drugo najveće na svijetu, treba. Zato uvozi 75% svoje nafte, pisao je u rujnu Wall Street Journal u velikoj analizi budućih geopolitičkih odnosa. Kina se uspijeva nametnuti kao lider u novim tehnologijama i komunistička vlada eksplicitno želi zauzeti prvo mjesto u proizvodnji električnih automobila. I zaista, u Kini se danas proizvodi i proda polovica električnih automobila na svijetu: zemlja spremna čeka energetsku tranziciju kako bi postala globalni lider. Također, u zemlji se proizvodi i znatna količina litija, ključnog materijala za proizvodnju baterija za automobile, kao i 70% solarnih panela. – U budućoj energetskoj geopolitici sve će više dolaziti do izražaja i nove energetske sirovine poput kobalta, litija, prirodnog grafita i drugih rijetkih metala koji se koriste u novim energetskim tehnologijama i energetskim sustavima i koji će u budućnosti imati sve veći udio. Kina raspolaže znatnim zalihama sirovina značajnih za buduću energetiku – oko četvrtine od ukupnih zaliha prirodnog grafita u svijetu, više od 60% svjetske proizvodnje i oko trećine od ukupnih zaliha rijetkih metala i više od 6,5% od ukupnih zaliha litija u svijetu – govori Dekanić i naglašava da se Kina nalazi u ekspanziji koja traje više desetljeća. The Economist ju je nazvao elektrodržavom umjesto petrodržavom.

U Kini se razvio i strah zbog ovisnosti zemlje o tjesnacu Malacca između Malezije i Indonezije kojim prolaze tankeri i s Bliskog istoka voze naftu o kojoj je Kina ovisna. U slučaju sukoba u Tajvanu, de facto države koju Peking vidi kao dio svog teritorija, strahuju da bi tajvanski saveznik SAD mogao blokirati tjesnac i Kinu ostaviti bez energenata. To je još jedan razlog zašto zemlja želi smanjiti ovisnost o uvozu energenata. Dugogodišnji brzi rast prouzročio je jačanje političkog utjecaja Kine, prvo u Aziji, a sad sve više i globalno, smatra Dekanić i dodaje da je SAD još uvijek vodeće svjetsko gospodarstvo, ali se predviđa kako će ga Kina po veličini BDP-a prijeći u idućih 10-ak godina. Amerikancima ostaje globalno političko i vojno liderstvo, čija obrana postaje glavna zadaća sadašnje i svake buduće administracije. Hrvatski diplomat i bivši ministar zaštite okoliša Božo Kovačević vjeruje da se Zapad trudi slomiti kinesko napredovanje.

– Kina je predvidjela da će vrhunac emisija stakleničkih plinova postići do 2030. godine, a nakon toga da će smanjivati emisije sve dok 2060. ne postigne ugljičnu neutralnost. To znači da poslije 2060. ni u Kini nafta ne bi bila ključni energent. No pitanje je može li Kina do 2030. godine dostići SAD po stupnju ekonomskog razvoja. SAD i Zapad općenito već su poduzeli drastične korake kojima pokušavaju onemogućiti daljnje širenje kineskog utjecaja. To se svodi na uvođenje administrativnih i političkih prepreka za širenje kineske ekonomije. Posljedica je radikalan preokret u odnosu na dosadašnje globalizacijske trendove. SAD je ranije bio glavni promotor globalizacije, a danas je promotor deglobalizacije. S obzirom na to da je Kina profitirala prilagodivši se globalizacijskim procesima, očekuje se da će deglobalizacija naštetiti Kini pa su smanjeni izgledi da se ostvari kineska ekonomska i politička dominacija. No u nekim aspektima tehnologije Peking je ispred Zapada. Najprije u pogledu 5G informacijskih tehnologija, umjetne inteligencije, pa i proizvodnje solarnih panela, kao i po količini već instaliranih panela. Zemlja u tom pogledu dominira, a Zapad, da bi je spriječio, uvodi novi hladni rat i inzistira na razdvajanju gospodarstava. To bi trebalo dovesti do toga da ideološke i političke razlike budu iskorištene za uvođenje dvojnih standarda: da tehnološki i računovodstveni standardi na Zapadu budu drugačiji od onih na Istoku kako se kineske kompanije ne bi mogle širiti na Zapad – opisuje nam Kovačević.

Kad bi se Kina nastavila širiti, dodaje Kovačević, i ako bi postupala u skladu s političkim deklaracijama, svijet budućnosti u kojem je Kina glavni ekonomski i tehnološki igrač bio bi pluralni svijet, postojala bi različita politička i društvena uređenja, ali bi postojala globalna ekonomija, rukovođena globalnim slobodnim tržištem. No, ako bi Kina izvan granica projicirala svoje unutrašnje uređenje, bio bi to svijet bez demokratskih država, smatra diplomat. Kako će se SAD snaći u budućim geopolitičkim odnosima prije svega ovisi o spremnosti zemlje na promjene.

Tamošnje Ministarstvo energetike izdvaja 6,5 milijardi dolara godišnje samo za istraživanje budućih tehnologija, mnogo više od bilo koje druge zemlje, piše WSJ. No, prošli je tjedan pokazao koliko je nafta još važna za tamošnje gospodarstvo. Zbog internetskog napada na naftovod na istoku zemlje, mnoge su crpke bile prazne na jugoistoku SAD-a i stvorili su se golemi redovi za gorivo. Napad je izvela kriminalna ruska grupa DarkSide, tražeći novac od Amerikanaca. S druge strane, energetska tranzicija znači težu budućnost i smanjen utjecaj Moskve i arapskog svijeta. Nafta je bila jedan od pokretača gospodarskog razvoja Rusije u 2000-ima, ne i jedini, koji je u međuvremenu praktički stao, ali zemlja je i dalje itekako ovisna o izvozu energenata. Izvoz nafte i prirodnog plina puni 40-50% proračuna i sudjeluje u 30% BDP-a. Više od pola izvoza zemlje otpada na naftu i plin. Mnogi ekonomisti traže od ruske vlade da ona diverzificira svoje gospodarstvo, posebno zbog međunarodnih sankcija, ali za to je potrebno vrijeme. Rusija je prilagodila gospodarsku krvnu sliku, izolirajući ekonomiju od ostatka svijeta, što joj olakšava u slučaju budućih sankcija, ali otežava rast zbog čega standard u zemlji godinama stagnira, a realne plaće padaju. Zanimljivo, sankcijama unatoč, Rusija je odnedavno treći najveći dobavljač nafte koju SAD uvozi, a premašila je vjernog američkog saveznika na Bliskom istoku – Saudijsku Arabiju.

– U Rusiji se već 20 godina govori o diverzifikaciji proizvodnje i izvoza, ali ona je i dalje presudno ovisna o izvozu energenata. Trenutačna velika potražnja za energentima u Kini spašava rusku ekonomiju. Preorijentacija od ugljikovodika na obnovljive izvore energije za Rusiju je katastrofa. Ako zemlja želi ostati relevantan svjetski igrač, mora provesti radikalnu promjenu ekonomske paradigme i okrenuti se od izvoza sirovina prema proizvodnji.

Treba reći i da je Rusija, suočena s krizom zbog izolacije nakon aneksije Krima, uspješno razvila poljoprivredu pa bi, kad bi slično reagirala na potrese na energetskom tržištu, možda mogla razviti i te segmente gospodarstva. No glavni ruski problem politički je sustav. Ako se on ne promijeni, malo je vjerojatno da će Rusija uspjeti u ostvarivanju ekonomskih zadaća. Rusiji je potrebno više pluralizma. U ovoj situaciji intenziviranja hladnoratovskih odnosa, Rusija je drugorazredni takmac Zapada i u sve je većoj mjeri ovisna o Kini. Ako se ne demokratizira i ekonomski ne obnovi, moglo bi se dogoditi da će Rusija biti onaj dio svijeta u kojem će se primjenjivati kineski model političkog uređenja – govori Božo Kovačević, bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi.

Saudijska Arabija još i više nego Rusija ovisi o izvozu nafte: 70% proračuna te bogate i zatvorene države otpada na izvoz crnog zlata. Upravo su Rijad i Moskva pridonijeli prošlogodišnjem padu cijene nafte na međunarodnom tržištu kada su krenuli u cjenovni rat zato što se nisu mogli dogovoriti u sklopu organizacije država OPEC+. Za uravnotežen proračun Moskvi treba znatno niža cijena nego Rijadu. Bliski istok koji posljednjih desetljeća premoćno ovisi o nafti tijekom pandemije zbraja gubitke. I oni nisu mali iako se cijena vratila na pretpandemijske razine. Saudijski naftni gigant Aramco izgubio je 2020. godine gotovo polovicu profita u odnosu na godinu ranije.

– Na Bliskom istoku do potresa je već došlo. Amerika je prestala biti ovisna o uvozu bliskoistočne nafte i plina, i strateška važnost regije smanjena je za SAD pa Washington više nema interesa toliko ulagati u sigurnost regije. Smanjivanje intenziteta američke prisutnosti rezultiralo je sukobima u regiji, kao i angažmanom drugih globalnih igrača, ponajprije Kine. Saudijska Arabija i drugi veliki proizvođači nafte okrenuli su se Kini i s njom sklapaju ne samo aranžmane o prodaji nafte, nego i ugovore o suradnji na zdravstvenom polju pa će se ondje proizvoditi kineska cjepiva – smatra Božo Kovačević. U Hrvatskoj je najveća priča o energetici posljednjih godina bila otvaranje LNG terminala na Krku u koji dolazi većinom američki ukapljeni plin. On je nešto skuplji od ruskog plina kojim Hrvatska pokriva većinu svojih potreba, ali mu se kao plus najčešće ističe to što – nije ruski. Drugim riječima, diverzifikacija izvora osnažuje sigurnost neke zemlje, smatraju mnogi stručnjaci. Potrebu za time istaknuo je i Božo Kovačević. – Očito je da se Zapad pokušava homogenizirati. Europa u tom pogledu nije posebno istaknut primjer, ali bi i za nju bilo važno da se homogenizira ako želi postići stratešku ekonomiju i postati relevantan geopolitički igrač. Hrvatska politika i diplomacija na europskoj razini trebala bi zagovarati jedinstvenu europsku vanjsku politiku, zajedničku obrambenu politiku i energetsku politiku zasnovanu na diverzifikaciji dobavnih pravaca: dakle, ne ovisiti samo o ukapljenom plinu iz Amerike ni samo o prirodnom plinu iz Rusije. No sama Hrvatska teško da se može tako pozicionirati, već se u europskim forumima treba zauzimati da to bude europska politika – govori hrvatski diplomat.

Može li se zaključiti kako će Hrvatska proći u energetskoj tranziciji? – Sve ovisi o tome s kojim će se umijećem vodeći ljudi hrvatske ekonomije i politike uspjeti prilagoditi stanju i promjenama na tržištima. Hrvatska politika i ekonomsko upravljanje morali bi biti vrlo promišljeni te prilagođeni našim gospodarskim, tehnološkim i razvojnim potrebama. Hrvatska bi mogla podosta naučiti iz strategije opstanka Dubrovačke Republike u tadašnjim okolnostima i geopolitičkim odnosima u 17. i 18. stoljeću. Male zemlje mogu i moraju mudrim strategijama i razvojnim politikama koristiti povoljne tehnološke i ekonomske trendove prije svega za vlastiti gospodarski prosperitet. U korištenju globalnih trendova i utjecaja naši poduzetnici na tržištu i ljudi u državnom vodstvu moraju biti dovoljno razumni, pokušati maksimalno realno predvidjeti budućnost i tome prilagođavati poteze – to nije nimalo lagan, već vrlo izazovan zadatak. Takav koncept izvediv je onoliko koliko mi, naši poduzetnici, država i ljudi mogu promijeniti sami sebe te postati racionalni, disciplinirani, inovativni i otvoreni prema svakom uspjehu domaćeg znanja i domaćeg poduzetništva – zaključuje profesor Dekanić.
 

OGLASI

PRODAJA STANOVA I GRAĐEVINSKIH PARCELA

[slb_exclude]Investitor izgradnje, društvo Domusgradnja oglašava prodaju stanova i građevinskih parcela. U novoformiranom naselju u Ulici Mile Bošnjaka (Jukića njive) u tijeku je izgradnja višestambene zgrade s ukupno 16...

Loading