NIKOLA VRANJKOVIĆ: Duvnosušje
Ovih dana sam u sto poslova, stižem na sve strane. Ipak, nekako sam povezao ugodno s korisnim, i napisao štogod o zavičaju. Svake godine bar jednom odem u duvanjski ‘komšiluk’, koji mi to praktički više i nije, jer tamo se osjećam gotovo kao kod kuće. Žito i sijeno još od davnina povezuju jednu regiju koja je u mome društvu dobila kultni status. Duvnosušje.
U svome Posušju boravim već nekoliko dana. Famozna ‘čaršija’ ne mijenja se na veliko, uglavnom sve ide polako i u sitnicama. Ista stvar je i u Duvnu. Pozivi svaki dan, kad se ide kod koga, to je već uobičajena ljetna stvar. Crvenice, Miljacka, Roško Polje, Gradac, Rastovača, Elements, Gaudeamus. Ipak, meni osobno najdraža stvar u cijeloj priči je cesta. Kad vidim onaj natpis ‘Od Borčana su samo ljepše Borčanke’ sjetim se svega što se tu događalo. Od ispadanja bala sijena do urnebesnih scena po Svinjači i Blidinjem jezeru.
To su sve neke stvari koje su mi obilježile ljeta po Duvnosušju. Jedan naš momak zaslužan je za ovaj naziv, koji je dobro nasmijao ‘izbjegličko’ društvo naše mlađarije po zagrebačkoj metropoli. Od tada, često ga koristimo u pričama koje nas drže takvim kakvim jesmo.
Istina, ljeto prođe, svako zamakne svojim putem, netko za Njemačku, netko za Zagreb, i nastaje ona klasična pustinja do nekog idućeg praznika, kada Duvnosušje malo živne. S jedne strane, svakome je krivo, jer često bude i suza na rastanku. Svaki pravi ‘ero’ ne voli pričati o tome. Ali, ima i ovih što u sebi jedino imaju naše prezime, a naš kraj im dođe samo za divljanje po cestama, i izigravanje faca sa majicama koje su skuplje od cijelog mog ormara. Čast iznimkama. Poslije Gospojine takvi likovi nestanu, i to je ono što mi je drago. Po cijele dane samo piju kave i kad vide kravu, ko’ da su ugledali dinosaura. Matere ti.
Duvnosušje je ono što pokreće čovjeka. Valjn Iss, kako je čeljadi, stanje, jašta je… Ma bolan, nekad mi je toliko drago kad samo vidim koliko je čovjek ovdje uistinu čovjek. Ovdje nema utjecaja modernog Zapada. I nikome ljeto nije ljeto bar da jednom nije skočio do Tribistova na kupanje, ili pojeo ručak u Hajdučkim vrletima.
Bacio sam se malo i u planinarenje ovih dana, po vrhovima Blidinja. Svježi zrak, priroda svuda oko tebe i tišina koje se teško opisuje. Hajdučka vrata, Veliki i Mali Vilinac, planinarski dom, zrak, smijeh do boli. Naravno i žuljevi… Osim slika krajolika, tu su i slike sa izvore vode u Crvenicama, gdje često navraćam sa svojim društvom.
Dragi moji, ne znam ni ja koja mi je ovo kolumna. Već od rujna očekujte nove tekstove, i hvala vam na ogromnoj podršci, i što me čitate. Želim vam ugodno ljeto, jer evo već je prošao Ilindan, i vjerojatno sve svi ovdje negdje, po našem kamenu. Do tada, živjeli i uživajte na zasluženom godišnjem odmoru diljem Hercegovine i našem jedinom i velikom Duvnosušju.
Nikola Vranjković/Posušje.net
