NIKOLA VRANJKOVIĆ: More tema…
Jesen je stigla. Pomalo i bez najave, prijelaza skoro nije ni bilo. Poslije ljeta, sve se vraća u onaj tok radnih obaveza koje neće stati sve do Božića. Od zadnje kolumne, na sceni života pojavilo se više stvari koje drmaju ovim prostorima. U moru tema, nisam uzeo ni jednu, jer gotovo je nemoguće ostati ravnodušan na bilo koju.
Izbjeglice su postala normalna pojava. Strahote rata u kojima je Balkan iskusan upravo doživljava ono što se njemu događalo. U razdoblju devedesetih raseljeno je više od milijun ljudi svih nacionalnosti i vjera. Egzodus koji vidimo po istočnoj Hrvatskoj, Srbiji i Mađarskoj naš je odraz u ogledalu, jer kad kod nas ‘grune’ to se bježi na sve strane… Ali očito je da smo mi i zapeli u tim godinama, jer čak i te izbjeglice znaju da na ovome dijelu Europe mogu samo biti samo usputni prolaznici. Manje od deset ljudi je zatražilo azil u Hrvatskoj, a prošlo 100.000 tisuća.
Rusi i Ameri se ponovno igraju pokazivanja mišića. Amerikanci koji su ovo najvjerojatnije i zakuhali, pokazuju neodlučnost kao inače, dok Rusija u manje od tri dana pokazuje snagu i odlučnost iz vremena Hladnog rata. A plaćenici i zaluđene glave ubijaju u ime Boga. Scene koje vidimo iz Sirije ravne su najstravičnijim horor filmovima koji svaki dan ima novi nastavak. A zima je najveći neprijatelj svima, i kao uvijek Njemačka se čini rajem za sve one koji su je vidjeli samo na slici.
Izbori se bliže. O tome samo rečenicu-dvije, jer nemam namjere trošiti riječi na odvratne kampanje koje su ravne ponižavanju svega što čovjek ima. A mi, mali i bespomoćni, samo slušamo pusta obećanja od kojih će dobro živjeti oni koji imaju nešto posebno u svome životu. Stranačku iskaznicu…
Jedino što me raduje danas je jedna mala zemlja imenom Katalonija, koja je pokazala zube Madridu i jako je blizu odvajanja od Španjolske. Čak se nešto kuha i u našoj BiH, ali poznajući naš mentalitet, proći će još par godina do neke ozbiljne priče. Sve je to krenulo sa Kosovom, koje je i dalje trn u oku mnogima. Samo se strah zvuka padanja granata i rafala, jer granice Balkana dijele se samo uz krv. Pogledajte zadnjih sto godina. Samo da rata ne bude, rek’o je Balašević.
U nogometu također je došlo do nekih čudnih stvari koje nitko ne razumije. Prvi put sam doživio ono što sam mislio da nikad neću doživjeti. Bojkot hrvatske reprezentacije počinje se rasplamsavati. Najbolja sila ovog prostora ozbiljno je uzdrmana. Prošlo je više do sedam godina i onog ispadanja od Turske na Euru. Od tada, ništa se nije promijenilo.
A mi ? Gdje smo mi, dobri moji ? Otišlo je i nas 100.000 tisuća. Pod ‘mi’ naravno mislim na Hrvate svih dijelova Hrvatske i BiH. Kao da smo u 70-im. Samo ovaj put mnogi se neće vratiti. Nije da ne mogu, nego ne žele. Ni u ‘komšiluku’ nije dobro, usudio bi se reći da je još gore. Ali čekaj. Otvori novine, tamo piše da napredujemo. Da su zemlje Balkana stabilne i da ćemo biti kao Švica i Njemačka.
Kako krenuti dalje, nitko ne zna. Valjda ćemo neki odgovor doći. Ali odgovor moramo sami napraviti. Jedan čovjek mi je rekao: ‘Odi vani, radi desetak godina i vrati se. Živi kao čovjek, jer u ovim govnima se ne isplati ploviti ako nemaš svoj brod.’ Izjava za sva vremena. Samo ovdje ti treba nosač aviona.
Posušje.net/Nikola Vranjković
