Održano prvo ovogodišnje predavanje publicista i književnika Ivice Karamatića

U Općinskoj vijećnici u Posušju književnik i publicist Ivica Karamatić održao prvo ovogodišnje predavanje na temu „Politički namješteno suđenje zagrebačkom nadbiskupu Stepincu“.

Najupečatljiviji detalj iz Karamatićeva predavanja zacijelo je priznanje Stepinčeva tužitelja Jakova Blaževića, koji je za list „Polet“, od 15. veljače 1985., izjavio: „Da je Stepinac bio imalo elastičniji, nije trebalo procesa“.

Dok se pripremao slaviti jutarnju svetu misu, Stepinac je 18. rujna 1946. uhićen, na temelju Blaževićeva pismenoga naloga. Potom je podvrgnut ispitivanju te doveden do glavnoga sudca dr. Žarka Vimpulšeka, istoga čovjeka kojemu je upravo Stepinac spasio život, kad je bio uhićen radi davanja „crvene pomoći“. Sramotno Stepinčevo suđenje trajalo je od 30. rujna do 11. listopada 1946., u dvorani preko puta Tehničkog fakulteta, u Kačićevoj ulici br. 26, u Zagrebu. Tijekom suđenja javni tužitelj Blažević stalno je vrijeđao Stepinca, svjedočili su brojni lažni svjedoci, a podmetnuto je i lažno Stepinčevo izvješće od 18. svibnja 1943. Svetoj Stolici. Dr. Đuka Marić, svećenik i petooptuženi na Stepinčevu suđenju, posvjedočio je da je Stepinac na početku suđenja izjavio: „Na optuženičkoj klupi nisam danas ja, nego čitav hrvatski narod. Crkva u tom narodu“, premda te izjave u sudskom zapisniku nema.

Svjedocima koji su trebali svjedočiti u Stepinčevu korist bilo je onemogućeno svjedočiti, a među njima je bio, uz pravoslavce i židove, i Stepinčev nasljednik Franjo Šeper. Sud je odbio javno ispitati Ivana Žagića, odbacivši zahtjev optuženoga fra Mamerta Margetića, čime bi bilo rasvijetljena OZNA-ška podvala suradnje s križarima kaptolskim svećenicima i čime bi se srušila kao kula od karata optužnica protiv Stepinca i drugih suoptuženika zbog njihova pomaganja križarima, ali boljševički sud je plitko obrazložio da Žigića ne može saslušati iz „tehničkih razloga“.

Stepinčevo suđenje je pokazalo da je Katolička Crkva u Hrvatskoj za boljševičku komunističku partiju bila glavni neprijatelj, jer je predstavljala jedini preostali autoritet, neovisan o jugoslavenskom jednoumnom režimu. U pozadini uhićenja i osude Alojzija Stepinca, uz hrvatske vlastodršce, stajali su onodobna srbijanska politika i vrh Srpske pravoslavne crkve, koji su isto mrzili Katoličku Crkvu i hrvatski narod i željeli ih uništiti.

Montirana Blaževićeva optužnica teretila je Stepinca za navodnu suradnju s neprijateljima u ratu, Nijemcima i Talijanima, za suradnju s ustaškim režimom, za proustaško pisanje katoličkog tiska, za vojni vikarijat kojim se Stepinac brinuo da u hrvatskoj vojsci bude dostatan broj vojnih svećenika, a u optužnici je to procijenjeno kao „kolaboracija s okupatorom“. Premda su Stepinčevi odvjetnici dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katičić osporili rečene i sve druge optužbe, Vijeće Vrhovnog suda NR Hrvatske, što su ga činili predsjednik sudskog vijeća dr. Žarko Vimpulšek te članovi vijeća dr. Ante Cireneo i dr. Ivan Poldrugač, osudilo je „u ime naroda“ zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na 16 godina zatvora s prisilnim radom te daljnjih 5 godina gubitka svih građanskih i političkih prava. Rečenom nepravednom, sramotnom i montiranom sudskom presudom uzoriti Stepinac je postao apsolutno nevina žrtva komunističkog progona.

opcina-posusje.ba