Prva nedjelja došašća
Prvom nedjeljom došašća, za razliku od građanske godine čiji ciklus započinje 1. siječnja (svetkovina Svete Marije Bogorodice i Svjetski dan mira), započinje novi ciklus liturgijske godine tijekom koje Crkva „slavi spasonosno djelo svojeg božanskog Zaručnika. (…) Slaveći tako uvijek iznova otajstva otkupljenja, ona otvara vjernicima bogatstvo krjeposti i zasluga svojega Gospodina, tako da na neki način postaju prisutnima u svako vrijeme te vjernici s njima dođu u dodir i napune se milošću spasenja“ (SC 102).
Koliko god se čovjeku činilo s jedne strane da je Gospodin dalek, osobito kada se tijekom povijesti suočavao s raznim krizama (ratovi, izbjeglištva, bolesti…), s druge strane s piscem Knjige Ponovljenog zakona može se pitati: „Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?“ (Pnz 4, 7). I to je ono što čovjek današnjice želi osjetiti na poseban način: blizinu i dodir. Te pak dvije božanske stvarnosti očituju se u liturgijskim slavljima tijekom cijele godine.
Dodir i blizina čovjeku su danas uskraćeni. Možda su čovjeku te dvije stvarnosti bile i toliko svakodnevne da se na njih naviknuo i u toj navici nije im pridavao posebnu i dužnu pažnju. Gledajući pak dodir i blizinu u smjeru Gospodina, one dobivaju sasvim drugačiji smisao jer Njegova blizina i dodir čovjeku donose spasenje (usp. Mt 9, 20; Mt 8, 8; Mk 5, 41), a to je smjer i cilj čovjekova ovozemaljskog hodočašća.
Tako se u prvoj Ulaznoj pjesmi u Rimskom misalu, koja je ujedno i Ulazna pjesma prve nedjelje došašća, pjevaju riječi Psalma (25, 1 – 3): „K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.“ Živeći tako, uzdignute duše prema Gospodinu, čekajući Njegov dolazak u slavi i uzdajući se samo u Njega, čovjek se neće postidjeti i ostati nijem (usp. Mt 22, 12), već će moći sa svima svetima pjevati riječi posljednje Ulazne pjesme (svetkovina Isusa Krista Kralja svega stvorenja) u ciklusu liturgijske godine: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 12; 1, 6).
Riječi tih Ulaznih pjesmi zaokružuju i daju smisao liturgijskoj godini te se u njima uočavaju i dva subjekta koji se nalaze u stalnom djelovanju: Gospodin koji traži čovjeka i izlazi mu u susret te čovjek koji putuje prema Njemu i iščekuje Njegov dolazak – ne u strahu već u radosti, a na to nas priprema vrijeme došašća ili adventa (od lat. advenire – doći, dolaziti).
Vrijeme došašća
Zašto došašće u liturgijskoj godini?
„Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Iz ova dva razloga predstavlja se vrijeme došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja“ (Opća uredba Rimskog misala, br. 39).
Kako se određuje nadnevak prve nedjelje došašća?
U Općoj uredbi Rimskog misala dalje čitamo da „vrijeme došašća počinje I. Večernjom nedjelje što pada na dan 30. studenog [blagdan sv. Andrije apostola, op.] ili mu je bliža, a završava pred I. Večernju Božića, Rođenja Gospodnjega“ (br. 40).
Povijesni pregled
Još od apostolskih vremena, a tako je ostalo sve do danas, središnja svetkovina Crkve jest Uskrsnuće Gospodinovo. Tako „svakoga tjedna, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodinova uskrsnuća; skupa s njegovom blaženom mukom ona ga svetkuje također jednom u godini najvećom svetkovinom Vazma“ (SC 102). No, oko te svetkovine tijekom vremena razvijala su se i druga liturgijska slavlja koja su uvijek imala isti cilj – istaknuti čudesna Gospodinova djelâ koja je tijekom povijesti spasenja činio za čovjeka, a jedno od tih djelâ svakako je i događaj Gospodinova utjelovljenja (25. ožujka) i s njim povezan događaj Njegova rođenja devet mjeseci kasnije (25. prosinca). Budući da svetkovine Gospodinova uskrsnuća i Njegova rođenja čine „stupove“ liturgijske godine, Crkva se za njih na poseban način i pripremala, osobito intenzivnijom molitvom i pokorničkim djelima.
Vođena time, u Crkvi se tako oko svetkovine Uskrsnuća Gospodinova razvilo korizmeno vrijeme, a oko svetkovine Njegova rođenja vrijeme došašća čije početke pronalazimo oko 4. stoljeća, što nam potvrđuju i tekstovi sabora u Zaragozi (381.) koji spominje vrijeme priprave od tri tjedna za blagdan Bogojavljenja kada se primao i sakrament krsta.
Tijekom 6. stoljeća javlja se tendencija da se priprema za božićne dane izjednači s korizmenim vremenom. Tako je ovo vrijeme priprave trajalo od blagdana sv. Martina biskupa do Božića (a depositione Martini usque Natale Domini) – 40 dana, a tu činjenicu potvrđuju i dva sabora održana u Toursu 576. i Maçonu 583. Budući da je ovo vrijeme priprave počinjalo na liturgijski spomen sv. Martina, ono je na Zapadu poznato i kao „Korizma sv. Martina“. Koliko je ovo vrijeme priprave za Božić slično korizmenom vremenu, govore i činjenice da se tijekom došašća nosi liturgijsko ruho ljubičaste boje, ispušta se pjevanje Slave, a treću nedjelju došašća prepoznajemo kao nedjelju Gaudete („Radujte se!“), što je pak pandan četvrtoj korizmenoj nedjelji Laetare.
Nakon nabrojanih sličnosti sa korizmenim vremenom, ima i jedna razlika. Naime, tijekom 8. i 9. stoljeća bio je (galikanski) običaj da se u vremenu priprave za Božić posti i ne mrsi srijedom, petkom i subotom. Ovaj običaj potekao je od monaha, a kasnije se proširio na sve vjernike. S vremenom, običaj je ili zaboravljen ili ispušten i kao takav nikad nije ušao u liturgijske tekstove Časoslova ili Misala.
Iako se može činiti da je vrijeme došašća „izgubilo“ pokornički karakter ili ga je čovjek u silnim pripremama za Božić „jednostavno“ zaboravio, brojni otpjevi, ali i molitve, kako u Časoslovu, tako i u Misalu, potiču čovjeka da se očisti od grijeha kako bi jednoga dana mogao spreman dočekati, ali i stati pred svoga Otkupitelja. U tom smjeru, čovjeku od velike pomoći može biti i pristupanje sakramentu svete ispovijedi kako bi sada mogao imati sretan Božić, a na kraju vremena sretno uskrsnuće.
Ovaj novi ciklus liturgijske godine ponovno se daje čovjeku kako bi svoje vrijeme, ali i prostor, ispunio djelotvornom ljubavlju prema Gospodinu, bližnjemu i sebi samom te je onda i pozvan vrijeme svoga proputovanja proživjeti u bogobojaznosti (usp. 1 Pt 1, 17). Vrijeme došašća svojim liturgijskim izričajem (čitanjima, molitvama, pjesmama) na tom proputovanju može čovjeku biti od velike pomoći. Stoga, kako potiče sluga Božji biskup Josip Stadler, u ovom vremenu „pristupite k malenom Isusu dok je malen, dok se čini kao da je zaboravio na svoje veličanstvo. Upravo zato htio se tako maljušan roditi jer je htio da ga ljubimo, a ne da ga se bojimo“.
Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
