PUTOVANJE U RAVNICU: Učitelji osnovne škole Ivana Mažuranića posjetili Vukovar

U rano jutro 21. svibnja 2016., dok je Posušje još spavalo, autobus ispunjen učiteljima naše osnovne škole na čelu s ravnateljem Zvonimirom, zaputio se prema Hrvatskoj. Dugo očekivano putovanje u istočnu Slavoniju započelo je u četiri sata. Iako od isčekivanja nedovoljno naspavani ali dovoljno razdragani i nasmijani, Hercegovinu smo napustili zamolivši Boga da nas čuva.
Putujući kroz herceg-bosanske planine obavijene proljetnom maglom, u mislima nam Ravnica i nezaboravni stihovi da je nitko ne dira.
Nakon nekoliko sati brda i planina pred nama se prostrla ravna Slavonija. Nebo je bilo puno veće a vožnja je postala ugodnija, bez krivina i lelujanja lijevo – desno. Odmarajući oči na nepreglednom zelenilu iza sebe smo ostavili Vinkovce i šorove njegovih sela.
A onda se ukazao Grad.
Ponosan stoji.
Većina nas u njemu nikada nije bila. U autobusu je najedanput postalo tiho.
Ušli smo u Vukovar.
Vodič nas je čekao pred vukovarskom bolnicom naspram koje smo odmah primijetili veliku kuću s istaknutom zastavom s drukčijim rasporedom crvene, bijele i plave. Nije se vijorila. Nije bilo ni vjetra. Bio je to konzulat jedne od susjednih država.
A nas su bolnica, križ pokraj Dunava, izbušeni vodotoranj, Ovčara, barokne vukovarske ulice, ponosni ljudi, Trpinjska cesta, Mitnica, Sajmište, Memorijalno groblje i oni koji su u njemu snivali tjerali da vidimo samo zastavu s crvenim i bijelim kockicama, zastavu koja je donijela slobodu.
S pomiješanim osjećajima predvečer smo otputovali na krajnji istok Hrvatske. Prirodna ljepota koja je zarobila ovaj kraj može se mjeriti jedino s Hercegovinom. U pomalo tajanstvenom gradiću Iloku vode kao da i nema. Vrhunska vina iz prekrasnih iločkih vinograda bila su nam glavno piće. Ali umjereno. Naš izuzetno gostoprimivi domaćin hercegovačkih korijena vodu nam je davao samo za higijenske potrebe. Ujutro smo obišli pomalo tihi gradić i njegove ljepote te ga napustili u poslijepodnevnim satima.
Živopisno Đakovo i njegova neobično lijepa katedrala na povratku su nam bili posljednje odredište ove prekrasne i napaćene hrvatske regije.
Sve što smo doživjeli u ovom posjetu ali i ono što nismo prije dvadeset i pet godina obvezuje i nas i vas da se tamo iznova vraćamo. Da se poklonimo. Da se zahvalimo. Barem.
A mi, posuški prosvjetari, poštovali smo onaj stih s početka i Ravnicu nismo dirali.
Ona je dirnula nas.