Što će Bruxelles tražiti od Sarajeva?: Šest jamstava za ravnopravnost Hrvata
Hrvatski dužnosnici godinama su papagajski ponavljali zalaganje za stabilnu Bosnu i Hercegovinu s tri ravnopravna naroda. Čak i u vrijeme kada su visoki predstavnici Petritsch i Ashdown mjenjali Daytonski sporazum, jačajući elemente unitarizma,a slabeći konstitutivnost Hrvata. To je u dva navrata omogućilo bošnjačkim radikalnim unitaristima formiranje izvršne vlasti u Federaciji BiH bez predstavnika Hrvata (Alijansa i Platforma) i u dva navrata izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH.
Može li se onda vjerovati aktualnom državnom vrhu Hrvatske, hrvatskoj predsjednici Grabar Kitarović, premijeru Plenkoviću i ministru vanjskih poslova Stieru da neće ostati samo na deklarativnoj razini, da uistinu žele i mogu učiniti konkretne korake da se osiguraju mehanizmi koji će u budućnosti jamčiti poštivanje izbora najmalobrojnijeg naroda u BiH?
Rješenja koja treba ugraditi, prije svega, u izborni zakon, da bi se spriječila majorizacija Hrvata i na razini Federacije i na razini BiH već postoje, manje više su poznata i pitanje je samo želi li ih vladajuća bošnjačka SDA prihvatiti ili će nastaviti političku igru mačke i miša s bh. Hrvatima: Prepuštati radikalnounitarističkim, kvazilijevim strankama- SDP-u, DF, Našoj stranci da ta rješenja proglasi „dijeljenjem države“, „etnoteritorijalnom podjelom, „uskrsnućem genocidne Herceg Bosne“ , a onda u zadnji čas okrenuti ploču pod izlikom da ih se zbog „udovoljavanja Čoviću“ proglašava „izdajnicima Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine“ te da time riskiraju poraz na izborima.
Drugačiji ulog
No, ovaj put ulog je nešto drugačiji. Zato SDA prije svega svojoj javnosti mora pojasniti da bez reforme izbornog zakonodavstva koja bi u budućnosti onemogućila ponavljanje slučaja Komšić ili uspostavu neke nove Platforme BiH neće moći napredovati na europskom puti. Da su tvrdnje kako ravnopravnost Hrvata znači podjelu države najobičnije mantre bošnjačkih neokomunista kojima BiH žele držati u stanju stalnih sukoba i napetosti, nefunkcionalnosti, korupcije, sve većeg siromaštvu u zemlji zbog čega će ljudi iz nje i dalje odlaziti. Da zagovaranje građanskog načela jedan čovjek- jedan glas, koji u praksi znači dominaciju najbrojnijeg naroda nije europski model za višenacionalne države poput BiH, već je to federalizam i konsocijacijska demokracija, što potvrđuje primjer Švicarske i Belgije, a i same Europske unije. Da federalizam kao načelo uređenja države i legitimno predstavljanje naroda nije nikakav „Tuđmanov duh“ kojim hrvatska predsjednica i premijer žele podijeliti BiH, već europska politika iskazana i kroz Rezoluciju Europskog parlamenta usvojenu 2014. godine, što je, među inima, zasluga i novog hrvatskog premijera. Ali to više nije politika Hrvatske, kao jedne članice, već politika cijele Unije.
Šest jamstava ravnopravnosti
Što dakle vladajuća bošnjačka stranka, želi li iskreno prihvatiti ponuđenu pomoć Zagreba, treba učiniti da bi BiH uvela u Europsku uniju? Riješenja postoje i manje više su poznata i dobrim dijelom usuglašena.
Prvo, prihvati već gotovo usuglašeni model u izboru članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH, prema kojem se na izborima za kolektivnog šefa države mogu kandidirati svi, a izabranim će se smatrati onaj kandidat koji dobije najveći broj glasova i drugi koji dobije najveći broj glasova u županijama u kojima prvi nije pobijedio. Na taj način u Predsjedništvu ćemo imati i predstavnike naroda i predstavnike građana, implementirat će se i presuda u predmetu – Sejdić- Finci i osigurati jamstva da Hrvati kao najmalobrojniji, ali ustavno suveren i ravnopravan narod mogu izabrati svog predstavnika, koji nužno ne mora biti Hrvat.
Drugo, nužno je izmijeniti način izbora delegata u Federalni dom naroda, tako da svaki narod bude proporcionalno predstavljen, što će onemogućiti da Bošnjaci mogu izabrati trećinu hrvatskih i dvije trećine srpskih delegata i tako Dom naroda pretvoriti u građanski odnosno drugi dom Federalnog parlamenta kojim će dominirati.
Treće, nužno je izmijeniti način izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i federalne vlade, tako da je za prijedlog čelnika F BiH, umjesto sadašnje jedne trećine delegata iz svakog nacionalnog kluba potreba, bar natpolovična većina u predlaganju, ali i potvrđivanju i predsjednika F BiH i Vlade koju oni predlože, a potvrdi Zastupnički dom.
Četvrto, nije dovoljno onemogući majorizaciju Hrvata samo u izboru federalne vlade već i preglasavanje hrvatskih ministara u samoj vladi, što se može postići izmjenama zakona o Vladi ugradnjom odredbe prema kojoj bi njezine zakonite odluke vile one za koje glasuje većina ministara, koja uključuje i bar trećinu glasova ministara iz konstitutivnih naroda.
Peto, također je nužno vratiti ulogu nacionalnih klubova Doma naroda Parlamenta BiH, bez kojih je sada moguće izabrati Vijeće ministara.
Šesto, vladajuća SDA trebala bi prihvatiti nadomjestiti od Ustavnog suda BiH ukinuta diskriminirajuća izborna pravila za Mostar odredbama o izboru gradskih vijećnika kakve važe u svim jedinicama lokalne samouprave BiH.
Sarajevo će odlučiti
Nova hrvatska vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem zna da su ovo rješenja koja jamče institucionalnu ravnopravnost Hrvata. No, sasvim sigurno neće ih javno zagovarati, jer bi od političkog Sarajeva bila optužena da se miješa u unutarnje stvari BiH. Umjesto nje to će od vlasti u BiH tražiti Bruxelles, kao uvjet za dobivanje kandidacijskog statusa za članstvo u EU. Na Sarajevu će biti odluka; hoće li te uvijete prihvatiti, time ispuniti obećanje dano vlastitim biračima o napredovanju zemlje prema Europskoj uniji, ili će nastaviti zamajavati vlastitu javnost da je netko drugi kriv za njihov neuspjeh i cijenu platiti porazom na slijedećim parlamentarnim izborima 2018.
Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
