Vrijeme je za planinarenje: Tek na vrhu shvatite koliko vam malo treba za sreću…

Zaljubljenika u planine je sve više. Svi oni dijele isto mišljenje, hodajući po brdima pronalaze svoj izgubljeni mir, slobodu i ravnotežu i ispunjeni se vraćaju obvezama.

Zašto se penješ da bi se opet spuštala? Zar ti to nije naporno? Kako ti se samo da? I tako u nedogled… Mnogima koji me poznaju je moje hodanje po planinama znanstvena fantastika. No tuđim se mišljenjima nikada nisam opterećivala. Ono s čim se svaki put vratim s brda ispunjava me kroz cijeli tjedan – stabilnost i nalet energije poput adrenalina. Povratak prirodi i onome iskonskome, nešto je za čime žudi svako ljudsko biće. Osobito u ovo vrijeme kada nas stres, pretrpanost obavezama, napredak tehnologije udaljuju jedne od drugih, a u konačnici postajemo samo sebi neprepoznatljivi. Postajemo robovi rutine, a nadohvat ruke nam je besplatna terapija – majka priroda.

Bijeg od stvarnosti

Zbog toga odlazim u planine jer šume, stijene i poneka divlja životinja kao da me u potpunosti razumiju, čitaju moje misli. Svi kažu kako odlaze negdje da bi pobjegli od stvarnosti. E pa kod mene je to potpuno drugačije. Moja stvarnost su planine, šume i priroda. Imam osjećaj kao da u radnom tjednu živim u nekoj vrsti paralelnog svemira, iluziji i onda za vikend dolazim k sebi. Pronalazim svoje pravo ja, bilo da sam sama ili u društvu. Priznajem, planine su od mene napravile boljeg čovjeka. Kao da s hodanjem izbrišu moje mane. Tolerantnija sam i smirenija. Glava mi je potpuno prazna dok hodam, spokoj ispunjava svaku stanicu moga tijela, a sva čula su izoštrena. Intenzivno osjećam, čujem, vidim, a mirisi samo struje. Nešto nadnaravno! Tamo gore, visoko, shvatiš koliko si malen i koliko ti malo treba da budeš sretan i zadovoljan.

Ponekad je to gutaljaj vode, cvrkut ptica, pogled na poskoka koji se sunča, vidik koji oduzima dah, odmor u debelom hladu prekrasne šume, penjanje po stijenama, uživanje s najmilijima, zaklon od orkanske bure, izvor vode među bijelim stijanama. Vidjeti kako se stapaju doline i brda zaista je privilegij. Unazad nekoliko godina često sam govorila kako sam ljetni tip, a da ostala godišnja doba ne volim. No, planine su me promijenile. Naučile su me da u svakom godišnjem dobu nađem nešto lijepo, nešto vrijedno moje pažnje. Proljeće budi prirodu, označava početak, ljeti šuma pokazuje svoju punu snagu, jesen prekrasnom paletom boja ukrašava prirodu i priprema je za hibernaciju, a kraljica zima koliko hladna i surova zna biti, zadivljuje svojom golom i bijelom ljepotom.

Blidinje.NET/24sata.hr