Rudnik Hudina Jama bb, 3270 Laško, Slovenija
‘One govore; kosti su naše posahnule; nada je naša prošla; nema ništa od nas.’ Ezekiel, 37,11
Duhovi su čudna stvar. Moja osobna teorija je da većinu tih stvari projicira ljudski mozak kada ga preplavi strah i adrenalin. Doduše, neke su stvari neobjašnjive i tu je granični prijelaz ‘nemogućeg’ sa ovdašnjim svijetom. Ali što se zna dogoditi na ovoj strani svijeta, što se to zna probuditi u čovjeku, mračnije je od najdubljih dubina i strašnije od svih duhova.
U dubini jedne jame tinja svijeća za žicom zavezane ljude koji su ubijeni sami sobom; ugušili su se međusobno nakon što su zazidani. Uz toga, prije toga su izrešeni sa mecima koje su naredili , i vjerojatno nazdravili časom krvave pobjede. Poslije su i rešetali sami sebe, jer jedino što su voljeli više od krvi je čuvanje svoje časne stražnjice i prodavanje magle u kojoj su nestali nevini.
Broj mrtvih oko 3000
Iz samog rudnika iskopan je ogroman broj građevinskog materijala, nekoliko desetaka pregrada i nekoliko tona kamena koje su skoro šezdeset i četiri godine skrivale ono najgore što se dogodi u čovjeku. Ovakvih mjesta ima i previše, samo su pomno skrivene od očiju javnosti. Ova jama je navodno otkrivena preko nekih dokumenata, a zahvaljuću istraživanju Romana Leljaka, koji je neumorno istraživao i napisao knjigu o njoj, počelo je iskopavanje. Konačni broj mrtvih nije poznat, ali sadašnji je oko tri tisuće.
Jedino što se nije raspalo su čizme. Kada bi ih vodili na streljanje, stajali bi trojica u redu. Jedan je streljan, a sa sobom bi vukao ovu dvojicu u dubinu. Ako bi i preživljeli pad, osuđeni ste na smrt. Oko vas stotine ljudi, a izlaza nema. Zamislite takav kraj. Zamislite taj bolesni um koji je sadistički uživao u kricima i vapajima koji su dopirali iz mraka.
Mnogi su vezani žicom, žene su uglavnom silovane, pronađeni su ostaci razbijenih lubanja i zapaljenih uniformi. Sve naredbe dolazile su sa poznatog mjesta, i od poznatih ljudi. Jedan čovjek koji je preživio Križni put rekao mi je da je osobno vidio sadržaj naredbe na jednom papiru.
‘Kolji stoku.’
Pazite, to više nisu ni ljudi nego stoka. I što je najgore, to je toliko sustavno prikriveno i toliko je odanosti tom sistemu gotovo dvadeset godina nakon. Imao sam prilike slušati tvrdnje da ‘ovakve stvari ne postoje i da su to sve laži’. A tišina je zavladala Hudom Jamom, koja je vjerovali ili ne, imala niz pregrada od sto metara. Toliko metara straha je bilo među njima.
Kada će biti procesuirani zločini komunističkog poraća ? Nikad. Jer ‘nitko ne dira mečku u zvečku’. Hobotnica je još uvijek među nama, i pomno sluša svaki naš korak. Ali postoji jedna stvar na koju nisu računali. Kad-tad će nas smrt sve uzeti. Svatko treba gledati svoj život i biti spreman na sud koji nas čeka. Bez obzira kako i u koga vjerujete, kraj je isti kod svih. Hudina Jama se otkrila. Potražimo iduća mjesta i barem svijećom obasjajmo mrak kostima koje su dugo vremena čekale svoj uzdah nakon sedamdeset godina
Posušje.net/Nikola Vranjković
