„ĆURDINOM STAZOM“ 2014 – memorijalni pohod na Veliki Vilinac

Iako je još svježa, tradicija čini svoje, i već se uvriježio naziv „Ćurdinom stazom“ za ovaj memorijalni pohod koji se svake godine održava u sjećanje na preminulog člana našeg društva, Zvonimira Ćurdu.

Neviđeni entuzijazam i želja za istraživanjem neprohodnih planinskih područja, su ono po čemu najviše pamtimo pokojnog Ćurdu. On je jednom prilikom odlučio potražiti bezimeno jezerce koje se prema pričama starijih pastira nalazi u sjeverozapadnom dijelu Čvrsnice na visini od 1800 metara. Uz pomoć kolega i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, uspio ga je pronaći i probiti stazu do njega ali i dalje preko platoa Donji i Gornji Mejdani sve do Malog Vilinca, a radio je i na uređenju staze dalje do Velikog Vilinca. Postojanje ove staze, zasluga je Zvonimira Ćurde i to je razlog zašto svake godine na obljetnicu njegove smrti organiziramo memorijalni pohod „Ćurdinom stazom“. Ove godine krenulo nas je petnaest od groblja Krš na Risovcu, gdje je početak ove staze.

Prekrasan pogled na prostranstva Čvrsnice

Nakon početnog oštrijeg uspona dragom ispod Polica izlazimo na plato na 1800 metara gdje se u žestokom kršu nalazi mala oaza sa čarobnim jezercem, i tu pravimo veću pauzu da bi nešto prezalogajili i uživali u ovoj skrivenoj planinskoj ljepoti. Još malo hoda Mejdanima po kojima se isprepleću kamen i kleka i eto nas na 1996 metara visokom Malom Vilincu, odakle puca prekrasan pogled na divlja prostranstva Čvrsnice, ali i okolnih planina. Odatle se staza malo spušta pa onda slijedi završni oštriji uspon vjetrovitim grebenom 2118 metara visokog Velikog Vilinca. Na vrhu smo nakon četiri sata uspona i prvo što nam je na umu je zaslužen ručak, a nakon ručka slikanje i uživanje u vidokrugu koji se naglo počeo smanjivati, jer oblaci i gusta magla su jako brzo napredovali iz doline Neretve prema nama, prijeteći kišom. To nas je malo zabrinulo jer nazad smo trebali novom stazom koja nije obilježena ni uhodana tako da bi orijentacija u magli bila nemoguća.

Uživali u kišnim kapima

Ipak na povratku magla se držala malo iznad nas tako da smo uživali u šetnji pitomim dolinicama Prigona, a kada smo došli na sedlo između Gargaša i Orlovače, mnogi su bili zapanjeni pogledom na čudnovato lijepu, veliku vrtaču „Lokvu“, koja je do sada bila skrivena jer nijedna staza nije vodila ovim predjelima. Tamni oblaci su se nadvili i tek što smo se spustili u Lokvu, počela je kiša koja je brzo prešla u krupu, a ona nam i nije predstavljala problem jer zrnca leda se odbijaju od odjeće ne topeći je. Iako se planinari često boje kiše, mi smo u ovoj uživali, jer uhvatila nas je na ravnijem dijelu terena, a najbitnije da nije bilo grmljavine koja često može predstavljati objektivnu opasnost. Kiša je ubrzo prestala i mi dolazimo na šumom obraslu padinu imena „Ravne stine“, kuda se staza nešto strmije spušta sve do crkve u Masnoj Luci i dalje do planinarskog doma „Masna Luka“. Tamo nas je dočekalo još dvadesetak planinara koji nisu išli na uspon, već su feštali okupljeni oko kotla sa gulašom kojeg je ovaj put pripremio naš Velo. I mi se pridružujemo fešti, a umor od zahtjevnog 4 satnog uspona i 3,5 satnog povratka brzo nestaje u ugodnom društvu uz razgovore, smijeh i čašu vina. Vidimo se i sljedeće godine na istom mjestu u isto vrijeme. Dođite i vi koji dosad niste, nećete požaliti.

HPD Pločno Posušje