Emotivna priča mlade Širokobriježanke o borbi s rakom dojke

Ljepota žene je u njenoj snazi, ovom rečenicom mogli bismo se voditi tijekom cijelog listopada koji govori i ukazuje na važnost ranog otkrivanja raka dojke i odlazak na redovite dijagnostičke preglede.

Sve veći broj mladih žena u posljednje vrijeme obolijeva od raka dojke. Na prvo mjesto uvijek bismo trebali staviti naše zdravlje, no to često nije slučaj, pa tako i s rakom dojke u kojemu žene krenu razmišljati i djelovati kad bude kasno ili kad je već problem uočen.

Prevencija je spasila toliko života, pogotovo kada govorimo o malignim bolestima, a rak dojke je bolest kojoj se ne zna točan uzrok, ali ako ga se otkrije na vrijeme, njegove posljedice se itekako mogu ublažiti.

Postoji veliki broj žena koje su oboljele od tumora dojke i nose cijelu svoju životnu priču s osmijehom na licu, a jedna od njih je i Ivana Crnjac rođena Posušanka koja je udana u Široki Brijeg gdje živi s mužem i šestogodišnjom djevojčicom.

Ivana je po zanimanju magistrica socijalnog rada, a radi u kafiću u kojem rade osobe s invaliditetom i djeca s Down sindromom. U ”Kutku sreće” zaposlena je preko fonda jer i ona ima 60 postotni invaliditet.

Obzirom da se kroz mjesec listopad govori i potiče žene da odu na preventivne preglede dojke, Ivana je za Jabuka.tv odlučila podijeliti svoju priču i iskustvo koje je ona prošla.

Da bolujem od karcinom dojke saznala sam prije točno tri godine i mjesec dana. Tijekom tuširanja slučajno sam na dojci napipala kvržicu, ali mislila sam da nije ništa strašno. Otišla sam do susjede, koja je prije 20 godina oboljela od raka dojke i rekla mi je da odem kod doktora Humačkića na ultrazvuk raka dojke. Na prvu naravno da mi je bio blagi šok, ali poslušala sam savjet gospođe Lasić.

akon pregleda rekao mi je da je vidio da ima neki tumor, ali da smatra da je dobroćudni, kad je nastavio s pregledom napipao je drugi tumor, odnosno dvije kvržice jedna kraj druge. Na njegovom licu vidjela se takva promjena i odmah sam znala da se radi o zloćudnom tumoru. Savjetovao je da uradim biopsiju i tako je bilo. Nazvala sam muževu rodicu koja je doktorica u Zagrebu, rekla je da dođem i sve se to dogodilo u par dana.

Prvo sam uradila magnet, pa biopsiju. Na magnetu su se vidjele dvije tvorbe, ali magnet ne pokazuje je li dobroćudno ili zloćudno. Kad sam išla radit biopsiju, bilo je točno 15:10 sati i molila sam krunicu Božanskog milosrđa i tada mi je krenulo pouzdanje u Boga i osjećala sam da će mi otkriti zloćudni tumor. Doktorica je obavila pregled i nazvala me navečer i rekla je: ”Ivana, nažalost zloćudno je”, rekla je Ivana na početku razgovora za portal Jabuka.tv.

U 28. godini otkrila da boluje od raka dojke

Ivana je imala 28 godina kada je otkrila da boluje od raka dojke. Nakon saznanja da se radi o zloćudnom tumoru morala je nastaviti s pregledima i vidjeti postoje li mestastaze u tijelu.

Ponovno sam išla u Zagreb kad mi je bio zakazan CT i moram priznati da mi je to čekanje bilo najgore. Ljudi sa strane su se brinuli, taj čitav pritisak oko metastaza mi je ‘stajao nad glavom’, ali nekako sam s mužem uzela krunicu i predali smo sve u Božje ruke. Tu večer su oko 22:00 sata nazvali i rekli da u tijelu nemam metastaze, ali nas je zanimalo o kakvom tumoru se radi.

Doktorica je rekla da je riječ o jako agresivnom tumoru i da je taj oblik sve češći u posljednje vrijeme, ali ono što je najbitnije jeste da je otkriven na vrijeme. Nakon toga su uslijedile konzultacije nakon čega su mi rekli da moram odraditi 16 kemoterapija pa onda vidjeti što dalje, nastavlja Ivana svoju priču.

Na upit što joj je pomoglo da jača u cijelom tom razdoblju, Ivana je istaknula molitvu i vjeru.

Meni je jako pomogla krunica, misa, ispovijed, bolesničko pomazanje, obiteljska podrška i podrška prijatelja. Kad bi me netko pitao kako ti ideš dalje, odgovorila bih da bez svega prethodno navedenog ne bih znala što dalje napraviti. Mjesec dana prije nego sam otkrila da bolujem od tumora, nazvala me prijateljica i rekla da je njezinom mužu otkriven tumor i to me baš jako šokiralo.

Sjedila sam kući i samo sam odlučila moliti. Otišla sam na misu, prikazivala sam na njega jer sam bila bespomoćna i ništa nisam mogla napraviti osim molitve. Kad sam se ja razboljela ta molitva se počela prožimati kroz obitelj i moje bližnje. Smatram da se nekako na to sve slijevala velika molitva i još veće milosrđe. Bog nam je bio utočište. 

Tri operacije

Širokobriježanka je na prvu kemoterapiju otišla 27. listopada 2019. godine, a operacija dojke bila je zakazana 1. lipnja 2020. godine.

Osim kemoterapije koju sam primala od listopada do travnja, u veljači 2020. godine počela sam dobivati tzv. ”pametni lijek”. Njih sam primila 15 i to dvije vrste. Prima se intravenozno i kao injekcije. Kemoterapije sam završila u travnju 2020. godine, a u kolovozu iste godine završilo je primanje pametnog lijeka. Tog ljeta imala je tri operacije, prva je bila 1. lipnja kada su uradili rekonstrukciju dojke implantatom. Meni su to predložili doktori jer sam mlada i pristala na to. Izvade tkivo, ostane koža i stave implantat.

Međutim to nije prošlo dobro, došlo je do komplikacija i nova operacija dogodila se u Zagrebu 7. srpnja. I tada su očistili gnoj koji se stvarao i na trećoj operaciji sam završila u Mostaru. Doktorica mi je rekla da sam došla malo kasnije da sam mogla podleći jer sam mogla dobiti sepsu. Sve to je plivalo u gnoju i krvi jer mi se sve rastvorilo i krvarilo, ali ja se nisam dobro osjećala i na trećoj operaciji su izvadili implantat, izliječili upalu i sad je sve u redu. Ovo sve pričam kako bi ljudima bilo jasno da moraju slušati što im tijelo govori jer je u tome ključ svega. 

Majka šestogodišnje djevojčice obavlja redovite kontrole i pije hormonske tablete koje se uzimaju od pet do sedam godina i prima injekcije za uspavljivanje jajnika. To sve se radi kao jedan oblik zaštite.

Ivana ističe također da operacija karcinoma nije teška. te posebno hvali Kliniku za onkologiju SKB-a Mostar: Onkologija u Mostaru je čudo. Osjećala sam se kao da idem na kavu. Od doktora i sestara, svi su ljubazni. To baš puno znači kad si u takvoj situaciji.

Jednostavno uzimam što treba i vjerujem doktorima. Nije dovoljno sjediti u kući već treba ići, slušati doktora i Bog će djelovati. Doktorica iz Zagreba koja mi je dala terapiju objasnila mi je kako sve trebam raditi. Sve kemoterapije sam primala u Mostaru i kad primiš 16 kemoterapija onda se ide na magnet da se vidi koliko je tumora ostalo. Doktorica je jednom spomenula kako se zna u malom broj slučajeva dogodit da tumor nestane od kemoterapije, i naravno da zvuči super ali nisam razmišljala o tome. Kad sam uradila magnet tumora više nije bilo.

Moj muž zna reći Božje djelo, ali ipak su rekli da se uradi operacija i ja sam bila za to. Znate kako kažem, što će meni ta jedna dojka ako sebi mogu spasiti život. I bez te jedne dojke se može normalno živjeti, iako ja prva, kao što i većina žena misli da je to veliki problem. Riječi kojih ću se uvijek sjećati od doktora i medicinskih sestara i tehničara – ”Bitno je otkriti na vrijeme”, a u ovom slučaju to stvarno jeste, ističe Crnjac u razgovoru za portal Jabuka.tv.

Cijeli proces Ivana je prolazila s osmijehom na licu i pokrivalom na glavi koje je ponekad kupovala sama, ali je i dobivala na poklon od prijateljica.

Ja sam vam u vrijeme kemoterapija stavila turban na glavu i jako puno hodala. Obavljala sam sve stvari što sam mogla. Dosta žena me nazove i pita kako sam ja to sve tako prošla, a odgovor im je uvijek da je najbitnije da su srce, duša i glava čisti. Ljudi su se ustručavali doći kod mene, ono ”obići” me kako se kaže kod nas, posebno ispočetka kad su bile prve četiri najjače ‘crvene’ kemoterapije. A ja sam bila skroz ok.

Uživala sam kuhati, spremati prijateljima hranu jer me to jednostavno opuštalo i ispunjavalo. Kad sam prvi put došla na onkologiju imala sam tremu, ali onda sam vidjela da su žene nasmijane, sređene, našminkane s turbanom na glavi i onda sam sebi rekla, što bih se ja sada prepustila i bila nikakva. Jednostavno sam se nastavila spremat i oblačit kao i do sada. 

Ženama kosa jako puno znači, a sam proces kemoterapija je takav da u određenom dijelu dođe do opadanja kose. Tu situaciju je prošla i sugovornica portala Jabuka.tv i izašla jača iz svega toga.

Kad sam došla na prvu kemoterapiju meni je prišao jedan medicinski tehničar, s kojim sam se na kraju sprijateljila. Tad je meni rekao Ivana ostat ćeš bez kose, ja znam da je to najteža stvar većini žena, ali tako je sada i to treba prihvatiti. I on je tako na blag način rekao kako će sve to izgledati, ali na prvu nije čovjeku svejedno iako si svjestan. Pokraj mene je sjedila jedna žena koja mi je rekla: ”Dijete moje, vidim ja da si ti mlada, ja sam primila mnogo kemoterapija, molim te, kad dođeš kući, otiđi obrijat glavu, nemoj čekat da ti pođe opadat kosa sama od sebe jer je to najtraumatičnija stvar za jednu ženu koja je oboljela od raka”.

I ja kažem dobro, završila sam kemoterapiju, otišla kući, prespavala, ujutro se ustala i otišla kod frizerke i rekla da mi obrije glavu na ćelavo. Malo me gledala čudno, ali je ipak to uradila. Kad sam došla kući svi su me u čudu gledali jer im nisam najavila, ali rekli su dobro ti stoji, nasmijano će Ivana koja ističe da je htjela preduhitriti ispadanje kose.

Kroz sve ono što sam prolazila jednostavno mi se nije dalo razmišljati hoće li mi ispasti kosa i kad će to krenuti. Stala sam pred ogledalo i rekla kosa će narasti, bitno je da imam dovoljno snage da sve prođe. Ženama sam savjetovala da to naprave, neke su poslušale, neke nisu i moram priznati da ove koje nisu kad se ponovno čujemo kažu mi da im je bilo krivo. Periku nisam nosila jer mi je bilo vruće i nisam se osjećala dobro pod tom umjetnom kosom. Ispočetka je meni bilo najteže kako će ljudi oko mene to prihvatit.

Ponekad bi mi ukućani znali reći kako sam se ja više brinula i tješila ljude koji me nazovu jer bi oni bili tužni, pa me nisu zvali i onda kad bi nazvali izgledalo je da ja njih tješim, ali sve to prođe i najbitnije je da su podrška. Imam malo žensko dijete koje sve razumije i zabrinuta sam bila kako će ona to sve prihvatiti i brinula sam se. Ja tu nisam puno mogla napraviti osim što sam molila Boga da spusti milost, da izliječi rane i traume i predala u Božje ruke, izjavila je Ivana Crnjac.

Muž, obitelj i prijatelji kao podrška

Kao najvažniju stvar u cijeloj priči Ivana je izdvojila podršku svog muža, obitelji, prijatelja i poznanika. Bez toga bi sigurno teže prošla čitav ovaj proces.

Ogromna podrška u svemu mi je bio muž, ali i obitelj. Svi su oni to nekako prihvatili zajedno sa mnom i borili se. Moram ispričati i jednu stvar koja me uvijek dodirne kad je se prisjetim. Dok sam bila u Zagrebu, nakon operacije došla je medicinska sestra i pitala me jesam li iz Hercegovine. Ja sam sva ona sretna bila i rekla da jesam misleći da je prepoznala po mom naglasku.

Međutim, ona govori kako nije samo zbog toga već da vidi koliko pričam na telefon, koliko razgovaram s mužem u prvom planu, pa onda sa obitelji i prijateljima. I rekla mi je: ”Ja na odjelu kirurgije radim već 25 godina i moram priznat da puno govori o tome kakav odnos imate s mužem i obitelji. Mnogi muževi ovdje dođu, ostave svoje žene, nikad ne dođu i ne zovu ih”. To je ono što me nekako rastužuje, priča Ivana za portal Jabuka.tv.

Ukoliko se tumor dojke otkrije na vrijeme, u 90 posto slučajeva je izlječiv i stoga je važno otići jednom godišnje na pregled.

Od kad sam ja u svemu ovome, u posljednje tri godine, vidim da se dosta toga aktiviralo po pitanju svijesti o tumoru dojke. Uvijek krećem od svojih bližnjih kojima savjetujem da odu na preventivni pregled, a to su žene 50+ godina. Na spomen da bi trebale otići odgovor uvijek bude – ne želim se zračiti, a drugi odgovor je – što ako saznam, umrijet ću i nasekirat ću se.

Moram vam reći da se ne umire tako lako od saznanja i da žene zaista moraju to napraviti za sebe. Ukoliko se tumor otkrije na vrijeme, može se proći samo s operacijom, uopće ne mora ni doći do kemoterapija. Već sada posjećujemo srednje škole gdje pričamo o ovom problemu i otvaramo svijest. Ne treba šutjeti i trpjeti sam, to nije nikakva sramota. Ja sam bila jako mlada kad sam otkrila tumor i preporučila bih i mlađim curama da odu na preventivni pregled jer sve više i mlađih žena obolijeva. Puno ljudi je strah tog otkrića, ali nemojte čekati, ne isplati se.

Stoga drage žene ukoliko napipate bilo što što vam je čudno, što nije svakidašnje, odmah se javite doktoru ili dođite u udrugu ”Narcis” koja je za žene oboljele od tumora dojke. Nazovite Radicu Lasić ili mene, budite slobodne obratiti se kome god znate jer imate način da to riješite i nastavite svoj život, ističe Ivana.

Za kraj razgovora za portal Jabuka.tv pitali smo Ivanu koju bi poruku ona poslala svim ženama koje su saznale da boluju od karcinoma dojke ili one koje trenutno prolaze kroz taj proces.

Žene trebaju znati da nisu same! Nijedna osoba na ovom svijetu nije sama iako joj se sada to čini kao da jeste, posebno osobama koje nemaju podršku. Nek se probaju okrenuti Bogu i moliti krunicu. Zašto spominjem krunicu, pa zato jer je meni promijenila život, način shvaćanja, izgradila je mene kao osobu i ja svoju bolest shvaćam kao blagoslov, a ne kao prokletstvo.

Mi ljudi dosta često biramo je li nam nešto na blagoslov ili nije. Ljudi kad dobiju takva saznanja da boluju prepuste se depresiji, ali meni se nisu događale takve stvari. Bog ima plan za svakog, a na nama je da iz svih situacija izvučemo ono najbolje. Treba na tu bolest gledati tako da od nje naučimo, da ojačamo, a žene moraju znati da nisu same i da se imaju kome obratit, zaključila je Širokobriježanka Ivana Crnjac u razgovoru za portal Jabuka.tv.

(www.jabuka.tv)