Mons. Palić: Crkvi u Hercegovini ne treba ‘Daytonski sporazum’, nego odgovornost i razboritost

Umostarskoj katedrali jučer je donedavni hvarski biskup i glavni tajnik Hrvatske biskupske konferencije mons. Petar Palić ustoličen za biskupa mostarsko-duvanjskog i upravitelja trebinjsko-mrkanskog. Mons. Petar Palić rado se odazvao pozivu na razgovor i Večernjem listu dao svoj prvi intervju iz Mostara.

Kako ste primili vijest da iz Hvara idete za biskupa u Mostar?

Ovakve vijesti su uvijek iznenađujuće, a kad vas se nakon dvije godine boravka u jednoj biskupiji šalje u drugu, onda je to posebno iznenađujuće. Svoje sam dojmove izrekao na dan imenovanja. U toj situaciji mogao sam jedino kao što je sveti Petar odgovorio Isusu: “Na tvoju riječ!”, i ja odgovoriti istom Isusu na odluku pape Franje: “Na tvoju riječ!”

Na Gospodinovu riječ dolazim biti svjedok ljubavi i navjestitelj Radosne vijesti spasenja u ovim biskupijama.

Ovim putem ujedno upućujem svoju zahvalu svećenicima i vjernicima Hvarske biskupije na svim trima otocima za ove dvije godine zajedničkoga hoda u vjeri i obećavam da ću ih sa zahvalnim sjećanjem trajno nositi u svojim molitvama.

Ne treba skrivati činjenicu da je Mostarsko-duvanjska biskupija opterećena dvama velikim teretima: tzv. Hercegovačkim slučajem i Međugorjem. Raspolažete li u ovome trenutku s dovoljno informacija o jednom i o drugom?

Ne dovoljno, ali raspolažem jednom drugom važnijom informacijom, a to su brojni dobri duhovni i materijalni Božji darovi i ljudski plodovi te pozitivne stvarnosti ovih biskupija. Mostarsko-duvanjska biskupija je biskupija koja je trenutačno po broju vjernika katolika najbrojnija u BiH. No, važnije od brojeva jest bogati vjerski život u župama i samostanskim zajednicama naših hercegovačkih biskupija. Sve me to ispunja radošću i nadom.

Na što konkretno mislite?

Biskupija ima oko 100 zauzetih i vrijednih dijecezanskih svećenika, tu je i oko 120 franjevaca u samostanima i onih angažiranih u pastoralnom djelovanju na području biskupije. Imamo 20-ak dijecezanskih bogoslova, oko 30-ak bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije. Tu su mladi, organizirani u župnim zajednicama ili u duhovnim pokretima, kao i drugi vjernici okupljeni u raznim vjerničkim skupinama. Sve što je stradalo u ratu većinom je ponovno obnovljeno, među važnijim građevinama i katedrala i biskupski dom, ali i brojne crkve i kapele. Otvoren je i Biskupijski kulturni centar na oko 3000 m2, u sklopu kojega će biti biskupijski arhiv, knjižnica, izložbeni prostor za umjetnička djela i dvorana za različita okupljanja. Kad sam krajem srpnja bio u dvodnevnom pohodu Mostaru, ostao sam zadivljen, između ostalog, činjenicom da se Caritas Mostarsko-duvanjske biskupije sa svojim redovito zaposlenim djelatnicima, a ima ih oko 100, i volonterima brine o brojnim pojedincima i skupinama: i u Dječjem vrtiću “Sveti Josip”, zatim u Centru za djecu, mlade i obitelj “Spes”, onda u Rehabilitacijskom centru za osobe s posebnim potrebama “Sveta obitelj” pa u Centru za radno osposobljavanje osoba s razvojnim poteškoćama “Nazaret” te u Domu za stare i iznemogle i u hospiciju “Betanija”. Tu su i drugi brojni projekti, kao i sve ono što se čini u župama i u redovitom pastoralu, a sve bez sigurnih financijskih sredstava, nego velikodušnošću i dobrotom ljudi. Gospodin obilno izlijeva svoj blagoslov i hvala Mu na tome. Otvorena pitanja i problemi kojih ima i koje će trebati riješiti ne mogu zasjeniti sve dobre plodove i pozitivnu stvarnost. Ne zatvaram oči pred stvarnošću. Rane postoje. Svaka rana boli. Ali, svakoj se rani može i mora naći lijek. Svi moramo smoći snage i ozdraviti te rane.

Kako ćete se postaviti u odnosu na “Hercegovački slučaj”?

Moj osobni stav ne može biti suprotan stavu i odluci Svete Stolice, koje smo se dužni držati svi. Ovih sam dana u intervjuu pročitao tvrdnju jednoga iskusnog franjevca koji je izrazio svoje žaljenje što franjevci odmah nisu prihvatili dekret Svete Stolice i izvršili ga, jer bi to bilo bolje i za Provinciju, za Biskupiju, a osobito za naš narod na ovim prostorima.

Čarobni štapić nemam. Previše se snage, emocija i energije utrošilo u razgovore, pregovore, uvjeravanja, dokazivanja. Potrebno je osloboditi se promišljanja “ovo je naše, ovo je vaše”. Već je u počecima Crkve sv. Pavao ukazao na pogubnost podjela. Opasno je i beskorisno pitati se tko je Apolonov, tko Pavlov. Ne vodi rastu i napretku podjela na Franjine ili Benediktove, odnosno Malchusove, Rafine, Paškalove, Petrove, Pavlove, Ratkove, Petrove, jer smo svi Kristovi. A Krist je utemeljio Crkvu.

Crkva je jedna, u njoj svatko ima svoje poslanje i zadaću i ima mjesta za svakoga. Svaki član Kristove zajednice, Crkve, trebao bi znati, i to je nužno znak našega raspoznavanja i ono što nas čini drukčijima, da Crkva nije samozvana organizacija istomišljenika ni dobrovoljno društvo simpatizera vođenih nekim interesom, u kojemu svatko radi ono što misli ili želi. Crkva je zajednica krštenika, koju je Krist utemeljio, povjerio joj poslanje naviještanja i izgradnje kraljevstva Božjega, pod vodstvom Pape i biskupa, koji, kako kaže Drugi vatikanski sabor, stoje “mjesto Boga na čelu stada kojemu su pastiri, i to kao učitelji nauka, svećenici svetoga bogoslužja i služitelji u upravljanju.” (Lumen Gentium, 20) I svatko u Crkvi ima svoju zadaću i odgovornost. Kao što je biskupima povjerena ova trostruka služba naučavanja, posvećivanja i upravljanja, tako svaki krštenik, a među njima osobito svećenici i đakoni, kao biskupovi suradnici, i redovnici u svome življenju evanđeoskih savjeta siromaštva, poslušnosti i čistoće, imaju zadaću pridonositi izgradnji autentičnog otajstvenog Tijela Kristova, Crkve.

Sve protivno ovome odiše određenom devijacijom, nerazumijevanjem otajstva Crkve i neodgovornošću.

Vaš prethodnik nije imao najbolje odnose s franjevcima. Kako vi gledate na fratre?

Svatko od nas je jedan i jedinstven i svakoga se može voljeti ili ne voljeti. Blagopokojni kotorski, kasnije dubrovački, biskup mons. Pavao Butorac, intelektualac, ali veoma osebujna osoba, prema pričanju starije braće svećenika, znao je u šetnji pitati svoga tajnika vole li biskupa svećenici. Bila mu je važna percepcija svećenika i njihov odnos prema biskupu. Kad god s ljudima razgovarate, pregovarate, osobito kad vam je služba donositi odluke, onda će uvijek biti onih koji su zadovoljni, odnosno nezadovoljni odlukom. U tom sam pogledu uvjereni realist i znam da će biti i onih koji se u svemu neće slagati s odlukama. U igri je i određena psihološka barijera. No, svima nama treba na umu biti činjenica da smo u Crkvi pozvani služiti i u vjernosti Bogu i Crkvi vršiti poslanje koje nam je povjereno. Nisam baš siguran u tvrdnju da biskup Perić nije imao dobre odnose s franjevcima. S druge strane, uvjeren sam da je biskup Ratko Perić, sve što je činio, činio u skladu sa svojom savješću i svjestan svoje odgovornosti pred Bogom i odgovornosti prema Svetoj Stolici. I kao njegov nasljednik zahvalan sam mu na svemu što je osobno i sa svojim suradnicima učinio ne samo za hercegovačke biskupije nego i za Crkvu u cjelini. Plodova ima u izobilju.

Franjevci sigurno imaju svoje mjesto i ulogu u poslanju opće Crkve. Crkva bi bila veoma siromašna bez mnogih utemeljitelja redovničkih zajednica, pa tako i bez sv. Franje i njegovih duhovnih sinova. Spomenuvši u svom obraćanju na dan objave biskupskog imenovanja fra Franju Brkića, dušobrižnika u Janjevu, nisam se htio nikome dodvoriti, jer nemam razloga, a još manje potrebu, nego zahvalno priznati ulogu toga poniznoga sina sv. Franje i naše Hercegovine i njegovu ljubav prema Crkvi i hrvatskom narodu u tom dijelu nemirnoga Balkana. Ovom prigodom zahvaljujem brojnim franjevcima na iskazanoj podršci i želim i molim samo jedno: da svojim životom i radom nastoje biti što sličniji svome utemeljitelju.

Kako uspostaviti narušeno povjerenje između fratara i dijecezanskog klera?

Na temelju ovoga pitanja, a možda je takva slika negdje i prisutna, netko bi mogao steći dojam da u hercegovačkim biskupijama treba pokrenuti novi “Daytonski sporazum”. Odgovornost prema Crkvi, prema narodu kojemu služimo, potiče nas da se pokažemo razboritima i ozbiljnima u svome poslanju i u službi naviještanja evanđelja u ovome vremenu i na ovom prostoru. Uvjeren sam da su i dijecezanski svećenici i redovnici svjesni te odgovornosti.

Čini se da je Međugorje u ovome trenutku manji problem nego prije, jer njime upravlja Sveta Stolica?

Treba podsjetiti da je sveti otac Franjo 31. svibnja 2018. imenovao nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje, na neodređeno vrijeme i ad nutum Sanctae Sedis. Radi se isključivo o pastoralnoj službi, nastavljajući se na misiju posebnoga izaslanika Svete Stolice za župu Međugorje, koja je bila povjerena nadbiskupu Hoseru 11. veljače 2017. godine. Svrha je poslanja apostolskoga vizitatora osigurati čvrstu i trajnu pratnju župne zajednice u Međugorju te vjernika koji tamo odlaze na hodočašće, čije potrebe iziskuju osobitu pozornost.

Kakav je vaš osobni odnos prema Međugorju? Jeste li hodočastili prijašnjih godina?

Vjeru razumijem kao milost, nezasluženi dar i kao osobni odgovor Bogu na Njegove darove i milosti i ne tražim nadnaravni dokaz. Kakva bi to bila vjera?! Svoju vjeru živim u velikom povjerenju prema Bogu, da me ljubi i da mi svakoga dana daruje novu prigodu, kako bih, snagom i darovima Duha Svetoga, rastao u spoznaji Isusa Krista, Sina Božjega, koji je svojim križem i uskrsnućem otkupio svijet. Za vjernika katolika važno je znati da je Objava završena smrću posljednjega apostola i poslije Isusova zemaljskog života, propovijedanja, muke, slavnog uskrsnuća i uzašašća u nebesku slavu, nema niti je potrebno očekivati neku novu objavu koja bi se odnosila na temeljno stanje čovječanstva u vezi sa spasenjem i otkupljenjem. Smatram da svakom fenomenu treba pristupiti smireno, strpljivo, razborito, stručno, uz pravilno “razlikovanje duhova” i ispravno vrednovanje.

Bio sam u nekoliko navrata u Međugorju, potaknut prijateljskom vezom, znatiželjom, pa i divljenjem prema vjernicima koji traže i koji se traže.

Kakav će biti vaš stav kao mostarskog biskupa prema Međugorju?

Uz izjave mojih predšasnika, jedina službena izjava o Međugorju je izjava biskupa Jugoslavije iz 1991. u kojoj su biskupi rekli da se “na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.”

Biskupi su u istoj izjavi, također, ustvrdili da “brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb, u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.”

U ovom trenutku Sveta Stolica preko apostolskog vizitatora prati događanja u Međugorju. Moja će obveza biti držati se uputa Svete Stolice.

Dolazite s važne dužnosti glavnog tajnika HBK. Što ostavljate iza sebe?

Ono što se ostavlja iza sebe kad se s odlazi s nekog mjesta, s neke službe, nikada nije rezultat rada samo jednoga čovjeka. Puno je suradnika bilo uključeno u sve ono što je učinjeno u Biskupskoj konferenciji u ove tri godine. Što se samog funkcioniranja tiče, uz pripremu plenarnih zasjedanja i drugih sjednica i susreta, došlo je i do kadrovskih promjena u nekim uredima i ustanovama HBK. Od preuzimanja službe glavnoga tajnika u veljači 2017. poticao sam suradnike na međusobno razumijevanje, poštovanje i suradnju. Nakon zahtjevnih i složenih intervencija uspjeli smo preseliti Hrvatski katolički radio u zgradu Konferencije na Ksaveru i na taj su način sve institucije HBK pod jednim krovom. Zahvaljujem prije svega Bogu, ali i svim suradnicima u Tajništvu i u svim ustanovama HBK za ove tri izazovne, na trenutke složene i iscrpljujuće, ali nadasve blagoslovom ispunjene godine u službi glavnoga tajnika HBK. Sigurno je da će i za nasljednika biti novih izazova i dovoljno posla.

Kako gledate na suradnju Katoličke crkve u RH i BiH – što su nedostaci i što treba poboljšati?

Nekoliko je područja na kojima je suradnja dviju konferencija intenzivna: liturgija, inozemna pastva, kateheza, a prostora za bolju suradnju uvijek ima.

Nisam previše ulazio u razloge zašto je bilo potrebno osnivati dvije biskupske konferencije, a radi se o jednom narodu. Danas u susjedstvu imamo jednu biskupsku konferenciju koja se prostire na nekoliko država, u kojoj su biskupi iz različitih naroda, govore različitim jezicima, a ujedinjeni pod jednim imenom u jednu konferenciju.

Jednom godišnje postoji zajedničko zasjedanje biskupa HBK i BK BiH. Bez otvorenosti i spremnosti na suradnju, kao i bez međusobne pomoći i podrške, nećemo moći biti pastiri svjedočkoga života i uvijek će biti nešto manjkavo.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da se veliki broj vjernika s područja BiH, nažalost, iselio i sad su veoma aktivni vjernici župnih zajednica u Republici Hrvatskoj.

Sve nas to treba još više povezivati i poticati na tješnju suradnju.

Hrvata katolika sve je manje u BiH?

Katolička crkva nema ključ, a ni velike mogućnosti rješavanja problema, osobito što se tiče iseljavanja. Razlozi iseljavanja su nekada ekonomski, nekada politički ili neki drugi. Na ovim prostorima sve se to pomiješalo, kao što je i sastav stanovništva mješovit.

Zadaća Katoličke crkve je pozivati svoje vjernike, ali i sve ljude dobre volje u društvu na ponašanje koje bi trebalo biti moralno i u skladu s etičkim načelima. To je njezino neotuđivo pravo i poslanje koje joj se ne može zanijekati. Odgovornost vjernika je zauzimati se, na temeljima evanđelja i socijalnog nauka Crkve, za dostojanstvo svakoga čovjeka u svim njegovim dimenzijama. Ako ne postoji reciprocitet u poštivanju dostojanstva, prava i obveza, onda smo u opasnosti ugroziti drugoga. Sve tri većinske religije na prostorima BiH neznatno se razlikuju u pristupu čovjeku i zaštiti njegova dostojanstva.

Mnogi su vaš dolazak u Hercegovinu dočekali s oduševljenjem zbog vašeg janjevačkog podrijetla, govoreći da su Janjevci i Hercegovci slična mentaliteta?

Rekao bih da su Hercegovci ipak malo čvršći u iskazivanju stavova, ali nikako u količini ljubavi prema Crkvi i hrvatskom narodu, ako se to ikako može mjeriti.

Da, dijelimo sličnu prošlost i iz povijesti smo učili. A povijest je bila takva da ste uvijek jasno morali znati tko ste i kome pripadate, da ste se morali legitimirati ne niječući svoj identitet, a istodobno poštujući drugoga u njegovoj različitosti. Mnoge promjene vlasti i sustava, u kojima se za vjeru moralo ne samo trpjeti nego i umirati, učinile su i od jednih i od drugih vjernike čiji je identitet jasan, a privrženost Katoličkoj crkvi i ljubav prema hrvatskom narodu neupitna.

Pozivam sve vjernike mojih novih biskupija, kao i sve prijatelje i poznanike da mole za mene kako bih bio vjeran Gospodinu i ostvario poslanje koje mi Crkva povjerava. Neka Gospodin blagoslovi sva naša nastojanja, a Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, neka zagovara sve nas.

vecernji.ba