Select Page

NIKOLA VRANJKOVIĆ: Enklava

NIKOLA VRANJKOVIĆ: Enklava

Enklava predstavlja izoliranu zajednicu koja je u potpunosti okružena drugim teritorijem. Jedan od primjera je San Marino, mala država  u Italiji. Tome nisam pretjerano dodavao pažnju, sve dok nisam pogledao istoimeni film ‘Enklava’ koji progovara o srpskim zajednicama na Kosovu.

Radnja uopće nije toliko bitna, njena istinitost ili redoslijed. Svi znamo da se na prostorima ovih brda ne vjeruje nikome, jer povijest je drukčija od sela do sela. Kosovo je zemlja gdje je etimološki nastanak srpskog naroda koje su Kosovari (usko povezani sa Albancima) preuzeli kroz povijest. Jedina razlika je što se danas nešto manje međusobno sukobljavaju. No ipak, Srbi se i dalje ne daju, i žive u malim zajednicama koje su izolirane od albanskog utjecaja.

Moja enklava se zove Hercegovina. To je jedna zemlja koju politički ne voli ni Zagreb ni Sarajevo. Zagrebački prijatelji koji se ukazuju pred izbore tu i tamo pošalju koji dinar za neki spomenik, a za Sarajlije smo teroristička zajednica ustaških plaćenika. Možda zvuči brutalno, ali je istinito. Moja zemlja predstavlja ‘slijepo crijevo’ koji svi izbjegavaju. Također, u ovu priču ulaze i Hrvati srednje Bosne koju su zaboravljeni od svih, a najviše od Hrvata, te Posavina, koja se koliko-toliko drži. Posavina u nekim dijelovima i tehnički može biti smatrana enklavom, jer postoji nekoliko zajednica Hrvata u srpskom okruženju (misleći na teritorijalni ustroj i narodnost pojedinih sela, nikakve ratne tenzije i provokacije). Da ne bi samo prao po ‘svojima’ takve primjere imamo i u Tomislavgradu, gdje imamo nekoliko muslimanskih sela u hrvatskom okruženju.

No pustimo sad primjere gdje, kada, kako. Enklava nije teritorij. Enklavu ima svaki čovjek koji nije zaražen sindromom ‘velikog grada’. Jeste li primijetili kako stanovništvo velikog grada uvijek vrijeđa one koji nisu iz tog grada ? Srbi na Kosova dođu u Beograd. Šiptari. Hercegovac dođe u Zagreb. Brđanin. Ljudi iz dalmatinske Zagore dođu u Split. Vlaji. I tako unedogled. Zatucanih glava uvijek ima, ali djecu od malena uče mržnji zbog nacionalnih, rasnih i vjerskih razloga. Mog prijatelja su napali na sred rive u Splitu zbog ‘kaj’. Jedna djevojka sa mnom nije progovorila ni rečenicu jer sa svojim prijateljima govorim hercegovačkim dijalektom. Čak me izvrijeđala i poželjela da gorim u paklu. No, kao što rekoh, uvijek je bilo i biti će primjera ljudske netolerancije i sustavno-genetske mržnje koju prenosi roditelji i okolina.

Svaki čovjek ima svoju enklavu. Svaki ljudski život je enklava koja je okružena mržnjom okoline zbog različitosti. Nekad je to vjera, nekada nacionalnost, nekada boje kože, ili ovo najčešće u Hrvatskoj – regionalno podrijetlo istog naroda. Ne znam da li se itko više na svijetu mrzi nego Hrvati međusobno. Volimo se jedino kada su ratna vremena. Čim je puška spremljena u podrum, već psuješ majku susjedu jer nije isti kao i ti.

Živjeti u ovim vremena je teško. Netko vidi neprijateljstvo gdje god se okrene, netko sa sjekirom ubija u ime Božje, a netko nije dostojan razgovarati s tobom jer ne priča tvojim jezikom. Svatko na ovome svijetu ima pravo na svoje odluke i što će raditi u životu. I to treba poštovati. Podrijetlo, ponos, vjera, govor. Odluka je u tvojoj ruci, i ne dopusti da te okolina sputava. Jer enklava je način života, ona je borba koja te pokreće. Sve možeš promijeniti, samo nogometni klub za koji navijaš nikad.

Posušje.net/Nikola Vranjković

OGLASI

Dan otvorenih vrata Frame

U subotu 8. lipnja 2024., u vremenu od 16.00 do 19.00 sati u vjeronaučnom centru, naša frama...

Loading