Tri republike ili četiri federalne jedinice rješenje su problema BiH

O problemu Hrvata u BiH, znanosti te nedavno osnovanoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti BiH (HAZU) razgovarali smo s dr. sc. Božom Žepićem, professorom emeritusom, potpredsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH.

Predugo su trajale pripreme za osnivanje HAZU BiH. Zašto je upravo sada utemeljen?

Čitav sklop okolnosti utjecao je da se to mnogo ranije nije dogodilo. Od kada je još u devedesetim ratnim godinama u Sarajevu formirano Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, za što je goleme zasluge imao moj nekadašnji profesor pokojni Nikola Filipović, postojali su planovi i ozbiljne nakane da to društvo preraste u Akademiju. Međutim, po svemu sudeći, to se u Sarajevu nikako nije moglo dogoditi. Prvi razlog vidim u zapostavljanju i neadekvatnom tretmanu toga društva. Osporavane su mu plemenite nakane, smatrano je suvišnom i nepotrebnom, paralelnom i konkurentskom institucijom državnoj Akademiji nauka. Gurnuto je na marginu, oduzete su mu prvobitne prostorije, nije dobilo financijsku i drugu potporu. Ipak, sve je to preživjelo samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Ali, ostalo je osuđeno tavoriti u zapećku sarajevske sredine. Dakako, kao i uvijek, pratila ga je neodlučnost i podijeljenost hrvatskih intelektualnih i političkih kadrova koji žive i koji tamo rade i djeluju. S treće strane promatrano, postojao je otpor sarajevske sredine i politike svemu što nosi hrvatski predznak, pa makar sličilo samo na kulturnu autonomiju. Tako nikada nije dopuštena inicijativa da se formira zajednička hrvatsko – bošnjačka akademija na razini zajedničkog entiteta Federacije, dok je ANU BiH smatrana dovoljnom za sve narode i za sva vremena, a držana podalje od podjednakog utjecaja sve tri nacionalne politike.

Dakako, i u Mostaru, pa i Hercegovini, izostala je odlučnost hrvatske nacionalne politike da se donese poseban zakon o akademiji koji bi u istovjetnom tekstu prihvatile makar županije s hrvatskom većinom pa je završilo tako da je nakon 14 godina njegova stavljanja u proceduru, teškom mukom donesen tek samo u mješovitoj HN županiji!? HAZU BiH rodio se tek sada jer je bilo krajnje vrijeme kada je hrvatska politika konačno pokazala veći stupanj odlučnosti. Pritom, moram istaknuti veliku upornost, golemo zalaganje te nesebičan rad i zasluge predsjednika HAZU prof. dr. Jakova Prhara. Ne treba zaboraviti ni golemi doprinos, zalaganje i utjecaj akademika, prof. dr. Dragana Čovića, predsjednika HNS-a BiH, te Denisa Lasića, premijera HNŽ-a, bez čijih zauzimanja i podrške taj zakon ni danas ne bi bio na snazi. Oni su najzaslužniji, ali ima i drugih zaslužnih.

Pojedinci su osnivanje ove Akademije ocijenili političkom porukom Hrvata. Što je u pitanju ?

Politika je po mnogo čemu djelatnost iznad svih drugih društvenih djelatnosti. Ona je ‘umijeće mogućeg’, ali također vještina upravljanja društvenim poslovima i sposobnost razrješavanja društvenih proturječnosti, sukoba i širih konflikata. Zato se, i zbog njezine širine, ali i zbog različitog shvaćanja sfere političkog u društvu, pod nju može mnogo štošta podvesti. Mnoge stvari i događanja koja nisu izravno političke prirode lako se ispolitiziraju u neke druge svrhe. Ja osobno nisam dobivao ni čitao takve poruke. Ono što se moglo čuti na osnivačkoj skupštini 23. lipnja 2014. bile su riječi predsjednika Akademije, a to je da ni ona kao institucija, a ni akademici kao znanstvenici i umjetnici neće šutjeti na sve nepravde i oblike neravnopravnosti, ali i sve različite oblike zatiranja hrvatskoga nacionalnog bića koje se provode nekad prikrivenim, a često i otvorenim procesima asimilacije i a-nacionalizacije. Ako ste, pak, mislili na poruke koje osnivanje Akademije tumače kao trasiranje puta za ‘treći entitet’, kako su neki objašnjavali, i zahtjev za poseban TV kanal na hrvatskome jeziku, odgovorit ću da to nije u našem programu. To su već otrcane i izmišljene floskule koje služe za optuživanje hrvatskoga naroda i njegova rukovodstva za tobožnje separatističke težnje. Ono što ćemo tražiti i za što ćemo se zdušno zalagati je puna politička, pravna , institucionalna, kulturna i svaka druga jednakopravnost Hrvata s druga dva naroda u BiH, upravo onako kako to svakom narodu predviđa međunarodno pravo. Akademija je izuzetno važna nacionalna institucija. Zato će ona uvijek i u svim okolnostima biti na strani svoga naroda kao jedna u nizu jakih brana koje nepokolebljivo služe obrani njegovih nacionalnih interesa.

Pa ipak, koliko je njezino osnivanje važno za hrvatsku zajednicu u BiH i kako procjenjujete njezine dosege?

Osnivanje Akademije, u čemu sam i osobno rado sudjelovao, smatram izuzetno važnim za hrvatski narod u BiH. Ona nije nikakva politička organizacija, već institucija koja je već po samom osnivanju postala simbol naše kulturne autonomnosti i jednakopravnosti s drugima, budući da su akademici iz reda druga dva naroda, srpskog i bošnjačkog, već odavno utemeljili i svestrano razvili svoje nacionalne znanstvene i umjetničke akademije. Ključna zadaća Akademije je težnja za adekvatan tretman i svestrani razvitak znanosti i umjetnosti. Znanje, obrazovanje i znanost odavno su najvažnije poluge gospodarstva i najisplativije područje investiranja, a primjena znanosti i razvitak društva na znanstvenim spoznajama najvažnija poluga razvojne moći. Trebat će dosta vremena da svaki naš čovjek shvati i prihvati činjenicu da je znanost u suvremenom društvu važan i nezamjenjiv čimbenik razvitka i progresivnog društvenog kretanja. To je sadržano u nataloženom narodnom iskustvu, primjerice, u narodnoj poslovici koja kaže da je ‘bolje znati nego imati’. Onaj tko ima znanje, lako će steći imanje, a onaj tko i naslijedi veliko imanje, ako ga ne zna čuvati, uvećavati i sačuvati, brzo će bez njega ostati. Podsjetit ću vas na riječi velikog domoljuba A. Starčevića koji je govorio: ‘Naobrazba i blagostanje dva su življa sreće nacije i pojedinca, dva su življa u kojima su svi ostali uvjeti sadržani; znanje je, kao i druga stvar, ako se ne čuva i ne nadopunjava, propada samo po sebi, i time nastaje neznanje’. Akademija će se svim svojim bićem i umijećem zalagati za porast i razvitak znanja i znanosti na korist svome narodu, ali, također, BiH kao državi i svima koji u njoj žive.

Njezini dosezi trenutačno nisu veliki. Akademija je počela, takoreći, na ogoljenoj ledini. Ona sada nema ni prostora, ni telefona, ni računala, niti bilo kakvih financijskih sredstava. Bit će nužno golemo razumijevanje i svestrana podrška društvene zajednice, politike i političara, gospodarstvenika i dobrih ljudi u zemlji, u matičnoj državi i u našoj brojnoj dijaspori diljem svijeta, da Akademija stane na svoje noge i profunkcionira onako kako to žele svi pametni i dobri ljudi, iskrenih nakana i plemenitih težnji.

Znanosti, ali i samom obrazovanju, u bh. društvu posvećuje se malo pozornosti. Političari stalno najavljuju promjene i poboljšanja, a rezultat je sve lošiji. Kako napraviti zaokret?

Vaša konstatacija o odnosu bh. društva prema znanosti potpuno je točna, a svi bismo voljeli da nije. Štoviše, i ono nedovoljno koliko se ulaže, racionalno se ne koristi, niti je namijenjeno domaćem tržištu radne snage. Nerazvijeno gospodarstvo u krizi ne može zaposliti mlade i obrazovane ljude pa oni odlaze u svijet i pronalaze posao na međunarodnom tržištu. Pojava u svijetu poznata kao ‘odljev mozgova’ osobito je karakteristična za nedovoljno razvijena društva u procesu tranzicije, kakvo je i bosanskohercegovačko. Tako se događa da i ono što ulažete u obrazovanje, ne ulažete za sebe i vlastiti razvoj, već za druge koji su ionako već razvijeni i bogati!? Nije samo problem u pitanju zašto tako, već u odgovoru na pitanje – dokle tako? A, bit će sve dok je 60% mladih nezaposleno i dok više od 70% mladih želi otići iz BiH. Kada ne mogu zaposliti svoje mlade stručnjake, događa se apsurd da siromašni ulažu u proizvodnju kadrova za bogate kako bi sami ostali još siromašniji, a bogati još bogatiji.

Političari po logici stvari nužno moraju obećavati promjene na bolje, inače ne bi mogli imati perspektivu vlastita opstanka na unosnom polju politike. Ni na dobivanje glasova na izborima. Jer, tko bi glasovao za onoga koji bi obećavao stagnaciju, krizu, nazadak? Međutim, umjesno je i pitanje vjerodostojnosti i zrelosti onih kojima se obraćaju, te njihove sposobnosti da predvide koja su obećanja realna i istinita, a koja neostvariva i lažna. Nažalost, to se može promijeniti samo na istinski demokratskim izborima koji se održavaju jednom u četiri godine. Međutim, ako i tada građani dopuste da budu prevareni, onda su oni politički nezreli. Ako vas je netko jednom prevario i izigrao, a vi mu opet date povjerenje, nije samo do njega, već, prije svega, do vas.

Nažalost, zaokret u odnosu prema znanosti i obrazovanju, nije na vidiku. Živimo u društvu svekolike krize koja nagriza same temelje zajednice i njezine opstojnosti. Toga moramo biti svjesni. Zapostavljanje znanosti, osobito društvenih, kao što su sociologija, politologija, ekonomija, jedan je od ključnih uzroka društvene krize u kojoj smo već tako dugo. Sve dok to odgovorni ne shvate, nećemo moći optimistički promišljati našu budućnost.

U razredu ste društvenih znanosti HAZU-a. Može li se očekivati da ova institucija uskoro ponudi rješenje enigme ‘tri u dva’?

Mislim kako bi bilo pretenciozno od razreda i naše akademije to očekivati. Rješenje ‘enigme BiH’ je primarno pitanje njezina ustavnog ustrojstva i zakonodavne vlasti, a to znači da je ono primarno u domeni politike. Dobra je samo ona politika koja je utemeljena na znanstvenim spoznajama, znanju i znanosti. To su političke stranke i političari na Zapadu davno shvatili. Ovdje još nisu. Međutim, nije ovdje samo to problem. Znanost nije samo zanemarena, već je podređena politici i od nje bitno ovisna. Zato ne može biti kritična i predlagati ono što se politici ne sviđa. Napokon, u nas je znanost razjedinjena i međusobno suprotstavljena. Uvjeren sam da bi zato tri nacionalne akademije u sadašnjoj situaciji i radeći svaka sama za sebe i svoj narod dale potpuno različite prijedloge rješenja enigme. Međutim, ako bi bile oslobođene stege i nadređenosti politike pa zajedno potražile rješenja zasnovana na primjeni znanja i znanosti, te radeći u uvjetima punog razumijevanja i međusobnog povjerenja, tek tada bi zajedničko i poželjno rješenje enigme moglo biti na vidiku. Mislim da je naša akademija spremna na takvu iskrenu suradnju s drugima i da je voljna dati svoj puni obol u nastojanju iznalaženja za sve prihvatljivog rješenja, ako ono uopće postoji? Jer, njega nema, niti može biti za one koji budućnost društva vide u raspadu zajednice, ili pak u negiranju identiteta, suvereniteta i jednakopravnosti svakoga od tri naroda u njihovim kolektivnim pravima, odnosno svih građana ove zemlje u njihovim individualnim građanskim, političkim i ljudskim pravima i slobodama.

Do sada smo bili svjedoci neuspjelih pokušaja reformi. Mislite li da bi četiri akademije u BiH mogle usuglasiti rješenja unutarnjih prijepora i kompromisni prijedlog ponuditi politici?

Sve dosadašnje reforme bile su parcijalne i pod embargom politike međunarodne zajednice s ciljem obrane teze o nedodirljivosti Daytonskog sporazuma i njegova dvoentitetskog ustroja države. Sada je na političkoj sceni pred federalnim Parlamentom aktualna, najgora od svih dosadašnjih, reforma američke stručne skupine koja predviđa ustavnu reformu samo većeg entiteta – Federacije BiH!? Kada ovo kažem, uopće ne sporim da bi Federacija dobila bolji Ustav nego što je sadašnji. Međutim, radi se o tomu da BiH kao cjelina uopće ništa ne bi dobila na poboljšanju i funkcionalnosti. Kada su me naši američki prijatelji pozvali sudjelovati u toj stručnoj skupini za pripremu prijedloga, rekao sam im da bih to prihvatio bez ikakvih uvjeta ako bi se radilo o ustavnoj reformi na državnoj razini i posve novom Ustavu države, a ne samo jednog entiteta. Oni to nisu prihvatili, ni moje uvjete za suradnju na ustavnoj reformi Federacije, pa zato nisam ni sudjelovao. Sretan sam zbog toga, jer se tu samo radi o palijativnim promjenama i tehničkim poboljšanjima u federalnom Ustavu, a Ustav drugog entiteta i druge polovine države, kao i ‘savezni’ Ustav, ostali bi netaknuti. Takva ‘ustavna reforma’ samo pola države unaprijed je osuđena na neuspjeh. To se već i obistinilo.

Prije nego što bi četiri akademije uopće pokušale usuglasiti rješenja unutarnjih prijepora, one trebaju uspostaviti međusobnu komunikaciju. Na način da bi tri predsjednika, ili čak predsjedništva nacionalnih akademija, uspostavila dijalog i poželjne odnose međusobnog uvažavanja i suradnje, a onda to isto s ANU BiH. S obzirom na dosadašnja iskustva, pretpostavljam da na relaciji između hrvatske i srpske akademije ne bi bilo golemih teškoća, ali u to nisam siguran kad se radi o drugima koje nisu uputile svoje predstavnike na našu osnivačku skupštinu, a niti našle za shodno uputiti vlastite čestitke. Dakako, i bez obzira na to, mi smo spremni na međusobnu suradnju sa svima i po svim pitanjima, uključujući usklađivanje unutarnjih prijepora o ustavnim promjenama i budućnosti zajedničke nam države.

Europska unija, odnosno Njemačka, prema procjeni analitičara, preuzela je ulogu pospremanja nesporazuma na Balkanu, uz ostalo i u BiH. Vidite li potencijala da se na taj način doradi Daytonski sporazum?

Mislim da se tu ne radi o Daytonskom sporazumu. On je međunarodni ugovor i nitko ga ne može jednostrano mijenjati. Druga je stvar s njegovim aneksom koji je nametnut kao Ustav za BiH, a koji nikada nije usvojila Parlamentarna skupština, kao najviše zakonodavno tijelo u državi. Ne vidim da se ovdje ustavna rješenja više mogu prosto nametati iz međunarodne zajednice, niti u njoj vidim spremnosti da to više čini. Pogotovo to ne može biti pod okriljem samo jedne, bilo koje države. Pročitao sam u tisku takva nagađanja, ali nisam uvjeren da će do toga doći, osobito na način bilo kakve prisile. Osobno smatram da ustavnu reformu trebaju pripremiti domaće snage uz svestranu pomoć susjednih država potpisnica Daytona i međunarodne zajednice kao organizatora i koordinatora takvih aktivnosti. Ne gajim veliki optimizam da će do toga tako brzo i učinkovito doći.

Je li moguće bez snažnije uloge SAD-a razriješiti ovaj gordijski čvor?

Mislim da nije, iako joj se ne bih ni radovao. Mislim da je ta vodeća svjetska sila mnogo više ‘zaslijepljena’ vlastitim interesima nego našim prijateljskim moralnim osjećanjima prema njoj i njezinu autoritetu. Kao što Bošnjaci nisu mnogo naučili na primjeru Srebrenice, ili raspada bivše zajedničke države, tako ni Hrvati nisu puno naučili na obećanim, a neispunjenim obvezama iz Washingtonskog sporazuma o kantonizaciji cijele države ili konfederaciji Federacije BiH s Republikom Hrvatskom, ali i posebnim odnosima predviđenim u Daytonskom sporazumu. Dapače, mnogi su primjeri brojnih promjena Ustava FBiH, ili formiranja vlasti na štetu Hrvata koji su s njihove strane odobreni, a bili su na našu štetu. Primjerice, donijeli su Berijeva izborna pravila, odobrili vlast Alijanse, a onda ovu platforme, sve na štetu Hrvata. Imate najnoviji primjer – materijal njihove stručne skupine za Ustav FBiH u kojem je pisalo da će se Mostar urediti kao i svi drugi gradovi. Koliko sam tada ovim usvojenim prijedlogom koji je dala hrvatska strana bio oduševljen, pohvalivši ga i na samoj Međunarodnoj konferenciji u Sarajevu, toliko sam ostao razočaran kada sam se uvjerio da je to naknadno u konačnom prijedlogu ipak izbrisano. Radikalna promjena američke politike prema ustavnom ustrojstvu države BiH, ili rješenju Mostara, nije na vidiku. Ni iskrena spremnost na rješenju otvorenog hrvatskoga pitanja. Ona će biti moguća kada oni pokažu volju napustiti formulu ‘dva entiteta za tri, a jedan za dva naroda’ i ukloniti teritorijalnu nepravdu sadržanu u formuli ‘51% teritorija za dva naroda s više od 60 stanovništva i 49% za jedan s 34% stanovništva’. Bez korekcije tih nepravdi i bez rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja, slabi su i gotovo nikakvi izgledi za rješenje tog gordijskog čvora o kojem govorite, tim prije i tim više što događaji u Ukrajini i na Bliskom istoku, objektivno BiH guraju na margine međunarodnih zbivanja. Dakle, što se nas tiče, ostaje da se bez njih ne može, a da s njima nemamo sreće.

Dosadašnje reforme uglavnom su bile na štetu Hrvata i sustavno se slabila njihova ustavna pozicija, uz neke od posljednjih prijedloga o ukidanju županija. Kako ocjenjujete sadašnji položaj Hrvata i kako ga popraviti?

Potpuno ste u pravu što se tiče dosadašnjih reforma u Federaciji. Onih na državnoj razini nije ni bilo. Mehaničko ukidanje županija nije nikakvo rješenje. Ono bi bukvalno dokrajčilo Hrvate kao konstitutivni narod jer jedino na toj razini oni imaju nešto od političke autonomije. Hrvati bi tada predlagačima trebali i morali reći: ‘da, eto vam županije, a vi nam vratite republiku koju ste nam uzeli i ugradili u temelje Federacije’. Međutim, njihovo okrupnjavanje, sve do svođenja na dvije županije u Federaciji, moglo bi biti jedno od rješenja, koje ‘spašava’ i FBiH i županije, ali pri njegovu projektiranju i eventualnom usvajanju treba biti veoma oprezan, pogotovo ako ni u jednoj od njih Hrvati ne bi bili većinski, odnosno ako se županijama ne bi vratile njihove izvorne početne nadležnosti koje su ‘tihom revizijom’ otuđene i prenesene na FBiH. Sudjelujući u jednoj TV emisiji s nekim našim političarima, rekao sam da politički položaj Hrvata od osmanlijskih vremena do danas nikada nije bio teži. Jedan od njih mi je replicirao kako misli obrnuto, da nikada nije bio bolji, za primjer navodeći sebe i njih ostale i tvrdeći da Hrvati u BiH nikada u svojoj povijesti nisu imali toliko ministara. On je pošao od sebe i svog položaja pa iz toga zaključio o položaju naroda koji sve teže živi, između ostalog, i zato što ova zemlja ima više ministara koje mora izdržavati nego Amerika. Položaj Hrvata doista je težak, a stanje u kojem jesu upućuje na ocjenu da su na putu svođenja na status nacionalne manjine. Nažalost, bez prava koje te manjine imaju u zapadnom svijetu i po međunarodnom pravu. Ipak, zaključio bih konstatacijom – bilo je i gorih vremena, pa su naši preci izdržali i opstali. Smatram da se bez korjenite ustavne reforme i rješenja hrvatskoga nacionalnog pitanja ništa bitno ne može riješiti. Moguća su samo neka tehnička normativna poboljšanja.

Je li treći entitet rješenje?

Nije treći entitet, ali jesu tri republike, ili četiri federalne jedinice. Uz ustavno jamstvo i jamstvo međunarodne zajednice da se nijedan narod ne može jednostrano izdvojiti, bez suglasnosti druga dva. Više puta sam ponovio da nisam za profanirani i bilo kakav ‘treći entitet’ već za institucionalnu i svaku drugu jednakopravnost sva tri naroda. To podrazumijeva da svatko ima svoju pluralnu (multinacionalnu), ali etnički većinsku republiku. Jednakopravnost naroda i građana moguća je samo ako svi imaju istovjetne (kon)federalne jedinice i njihove institucije političkog i pravnog sustava. Sadašnja Daytonska BiH je ekscentrična, nefunkcionalna, nestabilna i samoneodrživa zajednica kojoj stalno prijeti mogući scenarij raspada kakav se dogodio prethodnoj zajedničkoj državi.

Ali, profesore, unatoč tome što je BiH bolesnik, to nitko ne želi priznati. Može li ovo stanje krize trajati vječno, napose, da se nameću politički predstavnici u vlasti, umanjuje autonomija?

Slažem se. Svi vide da ovako nikome nije dobro, ali je ipak brojnijim od nas mnogo bolje. Odatle zaklinjanje politike jednog naroda, koji ima Republiku Srpsku, u Dayton kao najbolje i jedino rješenje. A, drugih, u građansku BiH, kao naciju-državu, koju tek treba takvom stvoriti. Priznali to ili ne, svi ipak vide da je BiH bolesnik na Balkanu pa ako joj dobro žele, treba je ozdraviti. Međutim, ništa osim Svevišnjeg nije vječito, a pogotovo kriza. Ona će se jednoga dana ipak morati na neki način riješiti.

Dao Bog da to ne bude ratom, već dogovorom za zelenim stolom. Dotle, nametanju političkih predstavnika i umanjivanju autonomije treba pružiti organiziran, jasan i odlučan svenarodni otpor.

Srbi zagovaraju i rade na odcjepljenju, Bošnjaci provode unitarizaciju FBiH. Što rade Hrvati?

Hrvati su još uvijek više zaokupljeni strančarenjem i međusobnim stranačkim borbama nego istinskom brigom za narod. Dokaz je to što opet nemamo jednog zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Do pozitivnog pomaka ipak je došlo na planu institucionalizacije – ponovnim aktiviranjem Hrvatskoga narodnog sabora, osnivanjem Akademije, formiranjem zajedničkog sustava obrazovanja na županijskim razinama i slično. Međutim, sve dok ne izgrade jedinstven nacionalni program i za njegovu provedbu ne osiguraju jedinstvo naroda, oni neće jasno i nedvosmisleno znati što u konkretnoj situaciji činiti. Primjerice, ako bi Srbima uspio referendum o odcjepljenju, na što u pitanju ukazujete, koji bi tada bio najbolji alternativni izbor za Hrvate? Nitko nema odgovor na to pitanje. To onda vodi u razjedinjenost, a još je stari kineski filozof Konfučije rekao da je razjedinjenost nacije pogibeljnija od oružanog napada izvana. Ako ništa drugo ne rade, osim što svaka stranka ima svoj vlastiti, od svih drugih različit koncept ustavnog uređenja, uputno i racionalno bilo bi da preko HNS-a, hrvatski političari pokušaju i pripreme svoj zajednički, hrvatski prijedlog novoga Ustava BiH te da se ujedine na njegovu usuglašavanju s političkim strankama iz reda druga dva naroda.

Ima li HNS potencijal konačno dati zajednički odgovor i kako gledate na sadašnje odnose unutar ove institucije?

Mislim da ga još nema, ali da ga može imati. Potrebno je uložiti napore na umrežavanju svih hrvatskih potencijala, ali se nitko ne osjeća autoritativnim, pozvanim i kompetentnim to učiniti. Crkva u Hrvata ima autoritet, ali osim preporuka i povremenih savjeta s pravom smatra da su to primarno politička pitanja koja ne spadaju u područje crkvenog djelovanja. Osobno mislim da bi u okviru HNS-a trebalo oformiti zajedničko koordinacijsko tijelo koje bi to uradilo, uzimajući u obzir sve već pripremljene prijedloge. HNS se mora prvo registrirati, a onda i reformirati, tako da postane svehrvatski. Tu nakanu već je javno objavio predsjednik HNS-a. Od neformalne udruge međusobno srodnih političkih stranaka i strančica, on treba okupiti sve političke stranke s hrvatskim predznakom, a potom i sve udruge i institucije civilnoga društva: Napredak, Maticu hrvatsku, HAZU BiH, Sveučilište, HIZ, Udrugu branitelja…

Povezati ih i umrežiti na zajedničkom nacionalnom programu u cilju organiziranog djelovanja za dobro svih. Prije svega, vlastitog hrvatskog, a onda i druga dva naroda, svih nacionalnih manjina i građana te za dobro zajedničke države BiH kao najveće od svih dobara, kako su to govorili Platon i drugi stari grčki filozofi.

Međutim, ako bi se pokazalo da drugi to neće, pa da jedni djeluju u pravcu separatizma a drugi unitarizma, moramo znati da oba ta procesa podjednako vode u destrukciju države. Hrvati sami, niti mogu niti hoće rušiti, ali ni integrirati zajedničku državu kojoj mnogi predviđaju mogućnost raspada!? U tom slučaju HNS mora imati naš alternativni zajednički odgovor.

Na ovim izborima hrvatske stranke nisu zajedno, a neke se pokušavaju dodvoravati ‘partnerima’. Kakva poruka se time šalje narodu?

Poruka bi se mogla sažeti u jednoj rečenici koja bi mogla glasiti: ‘Nas interesira jedino vlast, za nju su nam potrebni samo vaši glasovi na izborima, a i dalje će vam biti isto kao i do sada’.

Razjedinjenost i utilitarističko dodvoravanje, usmjereno samo na grupnu stranačku korist, ili zadovoljenje tek samo individualnih interesa pojedinih političara, sobom nosi poruku da se narod ni u budućnosti ne može dobru nadati.

Službeni Zagreb i oporba, kao rijetko u čemu, ujedinjeni su u načelima potpore Hrvatima. Je li ta pomoć dovoljna, očekujete li glasniji i jasniji stav službene hrvatske politike?

Svakako da to s pravom očekujem i ja, a i drugi ljudi ovdje. Mi smo tu gdje jesmo i tako nam je kako jest, velikim dijelom zaslugom Zagreba i službene hrvatske države.

Ne samo što su i oni potpisnici Daytona i što ih na borbu za Hrvate izvan domovine obvezuje Ustav RH, a onda deklaracija Sabora te usvojeni Zakon o odnosu prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, već sada, kao članica Europske unije, Hrvatska ima daleko veću mogućnost i pravo zauzimanja za svoj narod u BiH, pozivajući se ne samo na etničku srodnost i solidarnost, već i na činjenicu da su Hrvati u BiH ujedno građani Europske unije koji će sve do prijema BiH ostati živjeti izvan granica Unije, bez mogućnosti korištenja prednosti i privilegija koje uživaju Hrvati i drugi narodi obuhvaćeni njezinim granicama.

Bio bih jako zadovoljan i sretan kada bih dobio glasniji i jasniji odgovor, ali sam jako oprezan i skeptičan, zbog činjenice da je hrvatska politika i do sada bila pretjerano podanička u odnosu na politiku međunarodne zajednice.

VLM