Fra Mario Knezović čestitao Radio Posušju 32-gi rođendan

Kada se u studijskome prostoru neke radijske postaje nađe oprema kao što je krevet i vojni uređaj za dojavljivanje zračne uzbune, očito je da se nalazite u posebnom i neuobičajenom ambijentu. Tako, upravo, bijaše u studiju Radiopostaje Posušje od jeseni 1991.. Istini za volju, taj krevet je više služio kao ponuda za san kojega nije bilo i niti ga je moglo biti. Rat je. Ljudi s „puškom u ruci brane stalnost našega postojanja“, kao što se često čulo s prigodnoga spota.

Piše: fra Mario Knezović

Kad se s odmakom od petnaestak godina prisjećam tih prizora imam dojam kao da je to bilo jučer, a ujedno kao da nikad nije bilo. Teško da čovjek može stvarno evocirati te ratne uspomene. Sad se to čini kao film iz Hollywooda, osobito za mlađe naraštaje i one koji su s tuđih, onih dezerterskih granica, pratili taj rat, tu borbu, taj trud za slobodom…

Što je u tom vremenu značio Radio Posušje nitko nikada neće moći slovom izraziti, niti pričom prenijeti. Zašto? Zato što nema modela niti kategorija s kojima bi se u sadašnjem trenutku mogla načiniti usporedba. To se uistinu samo moglo doživjeti. A kakav su značaj agresori pripisivali Radio Posušju svjedoči slijedeća konstatacija. Naime, u redovima tadašnje neprijateljske vojske i u strukturama JNA je izrečeno: „U Zapadnoj Hercegovini postoje dvije strateške utvrde obrane – Međugorje i Radio Posušje“. U toj tvrdnji puno je ili gotovo sve izrečeno. Radio Posušje je jedan od argumenata u analizi stranih analitičara kako su mediji vodili, dobivali i gubili rat. Radio Posušje ga je dobio.

Radio Posušje gledam u tom vremenu i kao providnost Božju, jer kako drugačije tumačiti činjenicu da se na Radovanj stavlja odašiljač od 1 KW samo kratko vremena od početka informativne blokade cijele Južne Hrvatske i BiH. Raspitivao sam se. Strategije vojne ili političke za taj korak nije bilo. Željelo se samo pojačati čujnost radija. No, kad svi glasovi utihnuše, televizijski signali nestadoše Radio Posušje na 102,9 MHz postade od lokalnoga globalni, nacionalni medij. Tada brojnima postade jasno što znači informacija i kakva je njezina moć. Tako je Radio Posušje, a o tome danas slušamo i na hrvatskim studijima novinarstva, bio preteča, pionir novinarstva na hercegovačkim područjima.

Mudrost je u to doba bilo otvoriti radio za sve društvene zajednice, općine, regije, običnoga čovjeka. Radio je tako srušio sve stereotipe lokalpatriotizma koji se zna susresti na našim područjima. Radio Posušje svim srcem svojim radijem su nazivali: duvnjaci, ljubušaci, imoćani, širokobriježani, brotnjaci, gruđani, čapljinci, metkovci, mostarci, ramljaci, livnjaci… I tako je radio iz maloga mjesta postao veliki čimbenik bez granica. O tome se pisalo, izvještavalo, prepričavalo kao o hercegovačkom CNN-u.

Radio je tada bio i mjesto susretišta ljudi, razmjene osobnih komunikacija, čak su ljudi u velikom povjerenju dolazili s paketima i drugim pošiljkama s mišlju da ih možemo poslati njihovima u tuđini. Kad sve to imamo u vidu teško da se Radio Posušje može promatrati u kategorijama današnjeg shvaćanja radijskoga rada. Tadašnji radijski slušatelji visjeli su o svakoj izgovorenoj riječi, pjesmi, uzdahu… S radijem se doslovno polazilo lijegati i s njim se budilo. Slušatelji su čak i iz tona glasa pojedinoga novinara ili spikera iščitavali skrivene poruke. Ozbiljno je to vrijeme bilo. Vijesti su se sastojale od imena poginulih, o osvajanju pojedinih kota i padovima prvih crta, o ranjenicima i teškoćama vojnika, o internim sukobima političara i nezadovoljstvu bojovnika, o propalim pregovorima i razmjenama zatočenih, o nestalima, prognanima…

Želim istaknuti kako su, bez obzira na jačinu radijskoga signala, uposlenici i suradnici bili glavni nosioci radijskoga duha. Radilo se bez radnoga vremena. Novinari i dopisnici bili su dostupni 24 sata. Solidarnost i potpora osjećali su se na svakom koraku, u svakoj vijesti.

Za kraj ovoga sjećanja na te radijske dane, kojih sam s ponosom bio dionik, kazat ću vam da nas je u zoru budila pjesma „Jure i Bobana“, a da smo dan provodili uz „Hercegovinu u srcu“, „Moja Domovina“ i „Kreni gardo“, a u noćima nas je, uz pozdrave braniteljima, ispraćao zvuk pjesama „Ranjen sam sokole“ i „Hercegovko moja mila“. Da. Bilo je to vrijeme ponosa i bola, ali i vrijeme bogatih i nenadoknadivih uspomena – sloboda se, naime, krvlju stvarala.

Fra Mario Knezović/radioposusje.ba