Select Page

FRA VESELKO GRUBIŠIĆ, GVARDIJAN SAMOSTANA MALE BRAĆE: Kad te Afrika zarobi, nikad ne bi otišao. Tamo nema svađa za par centimetara zemlje

FRA VESELKO GRUBIŠIĆ, GVARDIJAN SAMOSTANA MALE BRAĆE: Kad te Afrika zarobi, nikad ne bi otišao. Tamo nema svađa za par centimetara zemlje

Kad si čovjek, ničeg se ne treba bojati.
Sukus je to razgovora s fra Veselkom Grubišićem, gvardijanom samostana Male braće. Ovaj skromni, često nasmijan i pristupačan svećenik dočekuje nas u uvijek dojmljivom klaustru samostana, mjestu koje odiše mirom, punom cvijeća i zelenila, povijesnom mjestu neponovljivog Grada. Osjećate strahopoštovanje u ovakvom ambijentu, pojačano izmjenom misli s čovjekom koji je cijeli svoj životni vijek darovao Isusu i Redu Male braće, čiji je osnivač sveti Franjo Asiški. Poznata je njegova ljubav prema prirodi, pa tako i fra Veselko voli boraviti u vrtu, brinuti se o biljkama i životinjama koje ondje žive.

OTIŠAO U ‘PRATRE’

Fra Veselko dijete je iz obitelji sa šestero djece. Rođen je u Posušju, gdje je kao sedmogodišnjak prvi put vidio bijelog fratra. Dotad su u njegovom rodnom kraju viđali samo smeđe habite, pa su se djeca okupila oko njega i te su prve impresije ostale zapisane u njemu. Nakon godinu dana taj je bijeli fratar poslao djeci paket kolača, što pamti do dana današnjeg, jer su to bila vremena puno teža nego ova, kad nije bilo obilja hrane, a kamoli kolača.
Nakon osmoljetke opredijelio se da ide ‘u pratre’, kako se u njih govorilo, što se njegovoj učiteljici na zadnjoj godini nije baš svidjelo pa je i ocjena bila manja, smije se fra Veselko. Ali rečeno-učinjeno, javio se u sjemenište u Mostar, ali su ga preporučili u Zadar jer ondje više nije bilo mjesta.
Tako je iz Hercegovine otišao u Dalmaciju i prvi put vidio more. Odslužio je vojsku, maturirao u Splitu i, nakon što su Rusi ušli u Čehoslovačku, poslali su ga u Južni Tirol u Italiji gdje je završio studij. Zaredio se 1972. Imenovan je kapelanom u Rijeci, a onda je trebao ići u Argentinu, ali je finuo u Africi, koja će mu, kako kaže, uvijek nedostajati.
Prvi je susret s Crnim kontinentom bio razočaravajući jer ga je dočekala pustinja i žuta brda od rudnika zlata, ali se Afrika i Afrikanci brzo zavole i zauvijek uvuku čovjeku pod kožu.
– Kad te Afrika zarobi, ne bi otišao iz nje nikad – opisuje gvardijan Franjevačkog samostana, koji se i nakon tolikih godina često čuje s vjernicima u Africi.

RADO NA ISPOVIJED

– Tamo se ne svađaju ljudi za par centimetara zemlje – slikovito opisuje. – Slobodni su, ne vezuju se za mjesta i poslove, lako se odsele i negdje drugo prilagode na život.
Nakon gotovo 20 godina u Africi i Južnoafričkoj Republici, vratio se u Rijeku, pa u Zadar i na koncu je došao u Dubrovnik, sjeća se dok šećemo klaustrom u kojem su izložene fotografije fra Ilije Barišića, najdugovječnijeg misionara na Crnom kontinentu.
Fra Veselko Grubišić gvardijan je samostana Male braće od 2012. godine. Na tom mjestu može biti još godinu dana, a tada, po zakonu, prestaje njegova dužnost.
Crkva Male braće omiljeno je mjesto ispovijedi za mnoge Dubrovčane. Zašto je to tako?, zanima nas.
– Pogotovo na Božić i Uskrs dođe od 2 do 3 tisuće ljudi na ispovijed. Svaku večer imamo svećenike tu na raspolaganju za svetu ispovijed, a nedjeljom na svim misama. Ljudi rado dođu ovamo. Pozicija crkve je idealna za one koji dolaze autobusima na Pile iz okolnih župa, a ovdje će uvijek naći svećenika, dok ga je u njihovim župama možda teže pronaći. Tako je to postala tradicija, da se ljudi kod nas rado ispovijedaju. Inače su redovnici po svom pozivu prilagođeni razgovoru u ispovijedi, sam je njihov poziv orijentiran na dubinu razmišljanja i molitvu i zato ljudi vole doći, pogotovo u ovo vrijeme korone. Za ovogodišnji Uskrs, a to je bilo žalosno, nije bilo ispovijedi, ali kad je prošao prvi val, jednu smo prostoriju u našoj sakristiji, iza oltara, pretvorili u ispovjedaonicu i tamo sam prvi put doživio što znači ispovijedati bez pregrade, oči u oči. Ljudi se tada počnu otvarati, što je jedna pozitiva u ovoj korona krizi. Ljudi su upali u jedan vakuum, nesigurnost, traže ‘dasku spasa’, s kime će porazgovarati, izmijeniti mišljenje, jer smo u nekom tempu gdje nema tko s kime porazgovarati, pa čak ni u obitelji gdje je napeta situacija, ljudi su prestrašeni i nesigurni jer ne znaju kad će i kako ovo završiti. Zato u ispovijedi često razgovaramo, ljudi se otvaraju, pa je i svećenicima lakše dati sugestiju. Treba se više okrenuti Svevišnjemu kojega su zaboravili. Obitelji su božje institucije, upravo zato stvorene da se unutar njih voli, ljubi i razgovara, zajednički radi, pa bi i puno psihičkih teškoća bilo manje – naglašava naš sugovornik.

VREMENA SU UVIJEK POSLJEDNJA

Dosta su glasne tvrdnje u zadnje vrijeme, pa pitamo – jesu li ovo doista ‘posljednja vremena’?
– To je u Božjoj ruci. Nikad ne znamo, uvijek su posljednja. Isus je rekao ‘uvijek budite spremni’. Mi to često zaboravimo, posebno kad smo bili mlađi i u punoj snazi. Nitko ne razmišlja, a dovoljno je sjesti u auto, avion, doživjeti potres pa da te nema. Treba biti spreman, ne napet u čekanju, nego treba biti čovjek i ne treba se onda strašiti ničega.
– Kad su Isusa pitali kad će doći posljednja vremena, rekao je da to nitko ne zna, samo Njegov otac na nebu, a ljudima poručio ‘budite spremni’. Ne zna se i samo možemo nagađati. Istina jest da se u Otkrivenju spominju prirodne katastrofe i druge pošasti, ratova i progonstva, ali uvijek ih je bilo, pa i u vrijeme apostola koji su zapisivali Isusove riječi. Ovo je opomena, da se Isusove riječi mogu dogoditi uvijek, sada ili za milijun godina, tko to zna. To je u Božjoj ruci, a mi trebamo biti spremni.
– Treba biti oprezan i zbog lažnih proroka, koji su najveće zlo. Isus je uvijek upozoravao na njih. Treba promatrati Riječ Božju, koja je uvijek na dobrobit čovjeku. Bog nije htio da čovjek strada i napravi zlo, zato je poslao svoga Sina, Isusa Krista, jer nas Bog ljubi. Ljubav je najuzvišenija, ljubav je Bog i ne vjerujem da bi Bog iz svoje velike ljubavi poslao nesreću na nas. Ovo je samo opomena, da nas Bog voli i da se ne bojimo.
Zašto se čovjek tako lako okrene zlu?, još je jedno pitanje koje muči mnoge.
– To i jest tajna i fenomen, zašto je čovjeku uvijek lakše napraviti grijeh nego biti ispravan. Zlo se upakira malo drukčije. Mi osjetimo tragediju zla kad ga napravimo, a dok ga činimo, ne osjećamo to. Grijeh nam se, dok ga činimo, prikazuje kao simpatičan, a kasnije vidite da je to tragedija. To je spoznao i prvi čovjek, Adam. Svi smo mi Adami i Eve. Tek kad počinimo grijeh, počne nas peći savjest i misao ‘što mi je to trebalo, mogao sam i bez toga’. I onda sto stvari nađemo da opravdamo sebe, a sotona ne želi da nam savjest radi u pozitivnom smislu. Zlo ne treba opravdavati, nego priznati, stati iza toga i ispovjediti. Treba biti potpuno iskren, grijeh je takav i takve grješne nas Bog prihvaća. Treba zamoliti Boga za oproštaj, kao David kad je vidio što je napravio, pa je rekao ‘Ja više ništa ne mogu napraviti, Gospodine, smiluj mi se’.

U EUROPI NEMA MUČENIKA ZA VJERU

Kako naš sugovornik gleda na događanja u Europi, paljenje crkava i ubojstva kršćana, radikalni islam?
– Na žalost, Europska unija u svom Ustavu ne spominje kršćanske korijene na kojima je sagrađena. Napredak i sve što Europa ima treba zahvaliti vjeri, Crkvi i benediktincima, a to se zaboravilo i grubo nam se vraća. Ne znamo cijeniti svoje i što možemo očekivati? Zato je kršćanstvo prešlo onamo gdje su mučenici, u Afriku i Aziju. U Europi više nema mučenika za vjeru jer nema vjere. Odvikli smo se učiniti otpor u svom svakidašnjem komoditetu, sve možemo imati i postići, a otpora prema zlu nema. Za sve treba žrtva, a bez žrtvenika, oltara, ne možemo daleko. Proveo sam gotovo punih 20 godina u Južnoafričkoj Republici, gdje žive mladi kršćani, koji su vjeru upoznali puno kasnije od nas, ali oni žive onako kako smo mi nekada živjeli i branit će svoju vjeru, a u nas ljudi kažu ‘ma, pusti’. Europa je u opasnosti, ali Bog nas je tu stavio i moramo tu učiniti što možemo.
– Na djelu je duhovna borba između dobra i zla. Svi koji su mlaki, propast će. To je i sveti Ivan rekao, ‘Budite hladni ili vreli’, jer ovi mlaki će biti izbačeni. Crkva je uvijek bila najjača kad je progonjena. Puno se toga može naučiti i od korone. Samo se odgovornošću možemo oduprijeti i treba paziti kome smo poslušni.
– Ovih dana trebamo slušati i biti oprezni, i volio bih da se vratimo u crkve jer su mise prepolovljene. Ljudi ostaju u kućama uz televiziju, ali nije to isto. Ne može se ručati preko televizije. Želim da se viđamo pred oltarom i oko oltara, kao i u ispovjedaonici. Želim svima zdravlje duše i tijela, živi bili, mir vam i dobro! – njegova je poruka za kraj.

PIŠE DUBRAVKA MARJANOVIĆ LADAŠIĆ FOTO: TONĆI PLAZIBAT/CROPIX

OGLASI

PRODAJA STANOVA I GRAĐEVINSKIH PARCELA

[slb_exclude]Investitor izgradnje, društvo Domusgradnja oglašava prodaju stanova i građevinskih parcela. U novoformiranom naselju u Ulici Mile Bošnjaka (Jukića njive) u tijeku je izgradnja višestambene zgrade s ukupno 16...

Loading