Djelatnici posuških srednjih škola u posjeti gradu Vukovaru
”Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”(Siniša Glavašević)
Priču o gradu, upravo želimo započeti ”Pričom o gradu” koja ima snažnu poruku, snažniju od ijedne druge priče, ijedne riječi, jer čitajući je dotiče nas ta emocija koja je proizišla iz slomljena srca. Usudimo se suosjećati, tugovati proživljavati,ali sve ono što smo željeli reći, što smo mislili učiniti, najedanput se pred tom snagom, hrabrošću, samo umanjilo. Ono o čemu možemo posvjedočiti je snaga naših Vukovarčana koji doista čuvaju svoj grad, čuvaju svaku uspomenu. Oni su svjetlo u toj tami koja želi zamračiti, ali više ne može. Ne može se jer oni ponovno grade. Njihova prošlost je, u inat svim onima koji su htjeli suprotno, jedan snažan stup za dalje. Njihovi snažni korijeni i dalje hrane hrabra im srca i tjera ih da idu dalje, a ne može se pronaći niti jedna riječ kojom bi se ukazalo na to koliko je ići dalje u biti teško.
No, to ih ne sprječava, već su svu svoju snagu usmjerili na borbu za budućnost, u kojoj neće biti nikad sami.
I mi smo tu!
U petak u noć, djelatnici Srednje strukovne škole Posušje i Gimnazije fra Grge Martića Posušje su krenuli za Vukovar. Krenuli smo ponovno čuti ”Priču o gradu”, ali ovoga puta iz prve ruke. Vjerujući da smo, gledajući preko TV-e ekrana obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, proživjeli emocije za koje nismo ni slutili da se kriju u nama i s tom emocijom smo pošli na naš put. Uz Božju pomoć, bez poteškoća stigli smo,u subotu jutro na odredište. To jutro je bilo dovoljno toplo, bez padalina i s nekim posebnim, ne lako opisivim, dojmom.
Stali smo, a ujedno i krenuli s našim obilaskom od Spomen doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti. Spomen dom je napravljen u obliku čvrsto stisnute šake, koja simbolizira snagu kojom se branio Vukovar od agresije. Unutra se nalazi ostakljen ponor u kojem se nalazi jedna od simbolika, a to je ”pokopana” kupola uništenog tenka bivše JNA. Za objekt na Trpinjskoj kaže se da su ”vrata svih arhiva” jer postav podržava neprekidno dopunjavanje arhivskom građom – vizualnom i audio građom – o danima obrane Vukovara. Ispred spomen doma je tenk kao znak sile koju su slomili hrabri branitelji, te bista Blage Zadre koji je neupitni junak Domovinskoga rata, a borio se i vodio branitelje upravo na ovom području Vukovara. Vodiči koji su tog dana bili oni najvažniji i najhrabriji, koje nosi snaga i njihova hrabrost prema budućnosti, su nam prenijeli svoja sjećanja, svoje priče o sebi, o gradu. Svako slovo, svaka riječ, svako ime, svako sjećanje urezalo se u nas i postalo mi. I te emocije ponijele nas dalje, ne očekujući da se može ostvariti jači intenzitet.
Već osjećamo duboku tugu, ali nismo ni slutili da će se još više produbiti, samim dolaskom pred Vukovarsku bolnicu. Na vratima podruma bolnice naslagane su vreće s pijeskom, kao za vrijeme rata. Gelerima izbušen veliki znak Crvenog križa. Nadalje, podrumski hodnici koji su 1991. bili prepuni ranjenika, a danas su pretvoreni u memorijalni centar. Lutke od stiropora omotane zavojima vjerno dočaravaju život ranjenika i osoblja koji su u podrumu boravili do konačnog pada Vukovara. U nekoliko soba smješteni su oni bolnički ležajevi na kojima su tada ležali ranjenici. Tu su i dječji inkubatori koji su spasili 16 beba rođenih tijekom okupacije Vukovara, kao i pohabani operacijski stol. Spremnici s vodom u koje su sakupljali kišnicu da bi svaki od pacijenata svaki dan imao barem pola litre vode. Jer bolnica je već u kolovozu 1991. bila posve uništena. Iako je postojao plan evakuacije svih pacijenata u slučaju najveće opasnosti, već u rujnu nitko nije ni izlazio iz podruma. Na Vukovar, na bolnicu, svakog je dana padalo na tisuće granata. Svaka ta granata je zarezala sva vukovarska srca, za sva vremena, a sada su zarezana i naša.
Vojarna-muzej u Vukovaru. Muzej koji čuva tajne svih logoraša. Vukovarska vojarna 204. brigade, smještena nedaleko od središta grada, 1991. je bila snažno uporište JNA i imala velik značaj u okupaciji i granatiranju grada. U podrumskom skladištu je prikazano kako su za vrijeme rata izgledali zloglasni logori. Izložena su pisma o slobodi i oružje osobne izrade kojim se branio Vukovar. S jedne strane cakle se dobro podmazane moderne vojne puške i bombe, a s druge prkose nevjerojatni primjerci pušaka i pištolja osobne izrade, ručne bombe izrađene od konzervi, puške bez okidača, bojler-bombe.
Onako u tišini i svatko u svojim mislima, jer je naprosto sve suvišno reći ili pokazati, uputili smo se prema Vukovarskoj crkvi sv. Filipa i Jakova. Do razaranja tijekom Domovinskog rata, kada je crkva teško oštećena i franjevci prognani, franjevački samostan s crkvom sv. Filipa i Jakova bio je najstariji očuvani barokni spomenik i uopće najstarija vukovarska građevina. Kompleks je danas izvana obnovljen i registriran kao spomenik kulture A kategorije. Upoznajući se sa činjenicama koje govore o napadima na ovakav spomenik kulture, uviđamo samo kako ne možemo shvatiti tu mržnju okupatora. No, tako nam je drago danas upoznati taj duh vukovarske crkve i samostana, koji svojom snagom i hrabrošću baca sjenu na sve loše, koje se ne zaboravlja, ali se nadilazi. S jasnom porukom, danas pozivaju na duboko iskustvo milosti i pomirenja. S tim mislima idemo dalje prema Vodotornju, koji se ugledao i ponosno izdigao, već tu pred samostanom.
Vodotoranj je u zemlju ukopan najmanje 10 metara. Kad je dovršen, visok 50 metara bio je drugi po veličini vodotoranj na svijetu. U donjem dijelu bio je restoran, a iznad toga dva bazena s vodom. U prvom tjednu napada na Vukovar između 25. i 31. kolovoza toranj je bio granatiran. 600 direktnih pogodaka pretrpio je vodotoranj i ostao stajati. Vodotoranj je kao simbol izdržljivosti bio podstrek i simbol i prognanicima i prvim povratnicima 1996. Izdržao je tako velik broj projektila, Prkosio je svim strašnim napadima na grad. Detalj, koji smo iz njihovih sjećanja prenijeli u naše je i to da se jedan branitelj svakodnevno penjao i postavljao zastavu i svaki put kad bi zastava bila pogođena on se opet popeo i opet je postavio. I to je cijelo vrijeme rata tako trajalo. Rastajemo se od simbola pobjede i novog života i dalje krećemo prema sjećanjima, prema ranama.
Bez daha i još dubljom tugom i jačim suosjećanjem suočavamo se s činjenicama o Ovčari. Hangar na Ovčari bio je zadnja postaja prije smrti. Zloglasni hangar poljoprivrednog dobra Ovčara pokraj Vukovara je sada Spomen-dom Ovčara. Sam ulazak je već naznačio da ćemo ponijeti na izlasku još teže i još dublje suočavanje sa emocijama. Memorijalni centar u hangaru na Ovčari uređen je kao trajni podsjetnik na žrtve Ovčare. Hangar je ispunjen autentičnim sadržajima poput predmeta i osobnih stvari pronađenih uz žrtve ili u njihovoj odjeći. Cijela priča je upotpunjena specijalnim efektima i fotografijama koje se naizmjenično pojavljuju iz mraka baš kao što obiteljima žrtava Ovčare njihove slike dolaze iz sjećanja i nestaju. Obrnuta spirala u podu, kojom do dna i natrag putuju imena 261 žrtve, simbolizira vir koji je progutao njihove živote, a taj neprekidan slijed aludira i na njihovo uskrsnuće. U dnu je upaljena svijeća koja predstavlja Kristovo svjetlo. U stropu, gdje je ostavljen dio stare konstrukcije VUPIK-ova hangara za poljoprivredne strojeve, iznad spirale svijetli 261 svjetlo za svaku od žrtava najbezumnijeg ratnog zločina počinjenog u agresiji na Hrvatsku.
Na kraju dana, koji je obilježen obilascima tuge i rana, sve se nekako spojilo na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. 938 bijelih križeva, a svaki simbolizira jednu žrtvu, ekshumiranu ovdje. Ovdje su pokopane cijele generacije, mladost Vukovara. Ovdje postajemo bespomoćni i još više se sve čini besmisleno. Ovo groblje je jedno od najljepših groblja, a takvo treba i biti, jer oni samo takvo i zaslužuju.
…i sada 39 djelatnika Srednje strukovne škole Posušje i Gimnazije fra Grge Martića Posušje uz svoje ravnatelje Marija Knezovića i Antu Jukića, ujedno organizatore puta, nastavlja priču o gradu heroju. …Vukovar…
Posušje.net/Srednja strukovna škola-Facebook
