Select Page

Kateheza fra Bojana Rizvana

Kateheza fra Bojana Rizvana

Fra Bojan Rizvan, župnik u zadarskoj Župi Presvetog Srca Isusova predvodio je mjesečnu duhovnu obnovu u našoj župi u utorak 15. ožujka. Tema kateheze bila je „Sveta Misa – tumačenje gesti, riječi i molitava u svetoj Misi“.
„Nalazimo se u svetom korizmenom vremenu, a molitva Crkve kada govori o smislu korizmenog vremena onda nam kaže da je ono zbog toga kako bismo napredovali u spoznaji Isusa Krista. I ne samo to – nego kako bismo njegov primjer u svom vlastitom životu nasljedovali.“

Ovim riječima otvorio je fra Bojan svoju katehezu i kazao da je najočitiji dar prisutnosti Gospodnje u povijesti upravo u slavlju bogoslužja, u sakramentima. „Bog je tamo očito vidljiv, jasan, prepoznatljiv. Bog je tamo onaj koji nam otkriva svoj vlastiti život, objavljuje nam se i želi nam poručiti da nas želi u svojem zajedništvu“, kazao je fra Bojan.
Dva su osnovna pitanja ove kateheze:

  1. Koje je mjesto liturgiji u našem životu?
  2. Koje je naše mjesto, kao vjernika, u životu liturgije, odnosno bogoslužja?

U shvaćanju bogoslužja, fra Bojan je istaknuo važnost shvaćanja Crkve i utjelovljenja Isusa Krista. „Važno je znati da smo mi dionici Crkve, čudesnog zajedništva koje je apostol Pavao nazvao Tijelom Kristovim. Dakle, ono što je Krist činio u povijesti, On i dalje nastavlja činiti po svojoj Crkvi. Crkva je nositeljica objave, donositeljica spasenja, a mi smo njezini dionici i svatko je od nas dio Crkve. Crkva je najviše Crkva kada se nalazi u liturgijskom slavlju. Ona sebe vidi kao ljubljenu zaručnicu Kristovu i njegovo sveto tijelo. Zato nas bogoslužje uvijek podsjeća da je ono uprisutnjenje, ali ne samo uprisutnjenje nego i izvršenje Kristova djela spasenja. Čudesnost Božje objave ide tako daleko, ne samo da nam je Bog govorio o sebi, ne samo da nam je po svojoj Riječi poručio što je važno za život vjere, nego ponajprije Njegova ljubav ide toliko duboko da se po svojem utjelovljenju u Kristu na neki način poistovjetio sa svakim od nas.

To je čudesnost Božje objave. I zato upravo događaj Kristova utjelovljenja je prva pretpostavka za govor o bogoslužju, o zajednici koja slavi i koja se trudi živjeti od Krista Gospodina“, naglasio je fra Bojan i naglasio da je jako važno shvatiti da je sam  Krist najvažniji događaj našega života. „Krist je, kako je kazao apostol Pavao, postao pomirnica za naše grijehe. On je sam učinio žrtvom svoj vlastiti život da bi dokinuo sve starozavjetne žrtve, da bi ispunio ono što je Bog naumio i nas pomirio sa samim sobom. Krist to ne bi mogao učiniti da nije postao tjelom“, kazao je fra Bojan.

Fra Bojan je naglasio da Sveta Misa predpostavlja događaje iz Starog zavjeta, i da možemo vidjeti da je svaki blagdan koji se oslanja na objavu vjere na Krista je zapravo već utemeljen već i u Starom zavjetu. „Primjerice blagdan Uskrsa. Najvažniji događaj za nas koji i u Starom zavjetu ima objavu tog događaju i to u blagdanu Pashe.  Mi znamo da svaki taj blagdan ima utemeljenje u prirodnim religijama. Npr. svi znamo da je blagdan Pashe događaj prijelaza, da je izraelski narod izlazio iz Egipta kada se dogodio događaj Pashe da je tada Bog učinio čudesna djela svom narodu. Dakle, Bog je i gospodar prirode, onaj koji upravlja našim životom i našom poviješću.

Također, svaki događaj ima svoje povijesno Božje djelovanje. Bog nije stvorio svijet i prepustio ga samom sebi. Bog i dalje djeluje u našoj povijesti i upravo je sveta Misa očitovanje tog Božjeg djelovanja. Također svaki blagdan je nosi nadu i otvara perspektivu. Mi ovdje slaveći bogoslužje smo zagledani u Nebo, prema onome čemu idemo. Apostol Pavao kaže da je naša domovina na nebesima. Mi smo ljudi koji pripadamo Nebu, kojemu je Nebo darovano. Zato je Euharistijsko slavlje Nebo na zemlji. Zato smo mi najviše svoji onda kada smo u slavlju svete Mise“, kazao je fra Bojan i dodao da sveta Misa nije prije svega sjećenje na posljednju večeru, nego je to uprisutnjenje Kristove muke, smrti i uskrsnuća.

„Kako smo mi to uključeni u Kristovo vazmeno otajstvo?“, upitao je fra Bojan. „Po prvom sakramentu krštenja mi smo uronili u Božji život i ušli u događaja spasenja. I zato je Kristovo vazmeno otajstvo najvažniji događaj povijesti, za nas kršćane najvažniji događaj je moj osobni uskrs koji se događaja. Iznimno je važno da Crkva od početka želi živjeti dar spašenosti. Kad su učenici spoznali što se događa s Kristovim uskrsnućem i oni su iz strha i zatvorenosti počeli propovijedati to što su doživjeli. Oni su shvatili da njihova okupljenost mora biti stalna i počeli su to raditi svaku nedjelju. Krist uskrsli ih baš na tom jednom susretu pohađa. Prvim kršćnima Misa je bila dragocijena, zato jer je Krist je djelatno prisutan u svetoj Misi, u Crkvi. Krist je sam rekao gdje su dvojica, trojica u moje ime, ja sam tu među njima. On želi biti s nama.

Bogoslužje nije ništa drugo nego vršenje Kristove svećeničke službe. To je nešto što se ne događa bez nas, ali se događa u nama. Bog zahvaća u naš život“, kazao je fra Bojan i dodao je da bogoslužje susret nas i Boga, zajednice vjernika i Boga. „Nije to samo ljudsko djelo, uredili crkvu, stavili cvijeće, i sad je to naše djelo i slavlje koje će ovisiti o zabavnosti svećenika. Pa tako danas često čujemo da netko ide na misu jer je svećenik zanimljiv ili ne ide jer je svećenik nezanimljiv. To ne smije biti opravdanje, jer svećenik je u službi Gospodina, baš kao i narod. Sveta misa nije nešto što mi činimo, nego što Bog čini. Djelo spasenja se prenosi kroz obredni čin. U svetoj misi se događa susret: neba i zemlje. Prisutna je ta katabatska dimenzija, a to znači da se Bog spušta k nama,da je Bog onaj koji nama dolazi u susret, da je Bog onaj koji nas želi susresti i podići. Druga dimenzija je ona anabatska, a to je ono što mi činimo; da se mi uzdižemo prema Gospodinu Bogu, da mi želimo ići prema Njemu koji nam daruje svoje spasenje. Upravo zbog toga, kaže Crkva, da bogoslužju nije ravno niti jedno drugo djelo Crkve. Crkva danas djeluje moćno; ima vrtiće, škole, organizira mlade, pomaže siromašnima. Ali Crkva kaže ne, to nije naše poslanje. Naša služba je vršiti bogoslužje, uprisutnjivati Krista, to je naše prvotno činjenje – dopustiti da Njegova riječ postane moj život. To je naše poslanje, da ono što slavimo ovdje, mi sada izvršavamo svojim vlastitim životom. Bogoslužje je vrelo iz kojeg struji sva snaga Crkve“, kazao je fra Bojan. „Mi kršćani ćemo izgubiti razloge opraštanja ako ne crpimo svoj život na bogoslužju crkve“, kazao je fra Bojan.

Nakon uvodnih riječi, fra Bojan je govorio i o djelovima svete Mise i njihovom značenju. „Najvažniji u našem životu ljubavi su detalji. Mi kroz detalje jako puno jedni drugima nešto kažemo, Tako i u obredu. Kroz detalje nam Bog progovara“, kazao je fra Bojan. „Uvod – zajednica vjernika je već okupljena u jednom liturgijskom prostoru i sada svećenik procesijskim hodom ulazi u zajednicu vjernika, kroz crkvu, jer se time očituje da smo mi zajedno hodočasnički narod, jer hodočastimo zajedno u nebeski Jerulazem predvođeni onim koji je tu u ime Krista – svećenikom. To je simbolika ulaska Krista u zajednicu vjernika. Mi dolazimo u svetište na svetištima, a to je Oltar. Oltar je središte slavlja, najveća žrtva našega života. I zato svećenik najprije pozdravi Oltar u ime okupljenog naroda – on poljubi Oltar. Time se želi dati poljubac Kristu u ime naroda. I time počinje Euharistijsko sklavlje. Zatim svećenik pozdravlaj okupljeni narod. Narod pozdravlja Božjom riječi. Nakon što načinimo znak križa čime se želimo staviti u prisutnost Isusa Krista, svećenik kaže „Gospodin s vama. Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha svetoga sa svima vama“. To su riječi iz Svetoga pisma. Krist po svećeniku pozdrvalja svoju zajednicu. Kada kaže „Gospodin s vama“ to je jamstvo naše radosti. Što nama više treba nego svijest da je Bog s nama. Prvi dar koji nam Krist koji nam daje svoje prisutnost i praštanje. Zato imamo pokajnički čina. Pokajnički čin je poziv da postanemo svjesni svojih propusta, slabosti, grijeha kako bi javno ovdje u zajednici vjernika ispovjedili svoj grijeh.

Crkva je jedino mjesto gdje svi priznajemo svoj grijeh. To je trenutak kada se ne bojimo pokazati svoj grijeh i trenutak kad tražimo Božje smilovanje. Mi skupljamo svoju šaku i udaramo se. Jedan teolog kaže da je to potres srca. Prvi znak uskrslog Krista je potres, ne potres razdora, nego nade. U uvodnim obredima imamo slavu Bogu na visini gdje pokazujemo našu zahvalnost što je slava Gospodnja prisutna među nama. Ti uvodni obredi završavaju zbornom molitvom ili kolektom. To je molitva vjernika. U tim trenucima čitav okupljeni narod je u kratkoj šutnji da bi sabrali svoje molitve. Ta molitva sabire molitve čitavog naroda. Tu Gospodinu iznosimo svoje molitve. Onda zaključujemo molitvom svećenika „Po Kristu Gospodinu našem“. Mi kažemo „Amen“. Tu znači da pristajemo na tu molitvu životom.

Drugi dio je služba riječi koja nam želi podsvjestiti da se Euharistijsko slavlje se sastoji od dvije službe: služba riječi i euharistijska služba. Obje imaju za cilj svetu pričest. Mi se pričešćujemo riječju Gospodnjom. Tu pokazujemo da smo spremni da smo spremi za Božju riječ. Ambon je mjesto odakle se naviješta Božje riječi i zato je on spomen uskrsnuća. U službi riječi imamo biblijska čitanja koja nam pomažu spoznati djelo spasenja koje slavimo. To je ta događajnost Božje riječi i zato imamo na kraju riječ čitača „Riječ Gospodnja“, Zatim imamo pjesmu koja želi objaviti da dolazi navještaj Evanđelja. Tada ustajemo jer ta riječ postaje naša zapovijed. Tada slijedi homilija u kojoj svećenika razlamaa Božju riječ da bi mogli blagovati tu Riječ.  Slijedi molitva vjernika u kojoj zajednica vjernika moli za nakane. Imamo ispovijest vjere također u tom djelu. Zatim kreće Euharistijska služba u kojoj pripravljamo darove. Bogoslužje nas želi podsvjestiti da mi na svetoj misi donosimo darove, kruh i vino su darovi koje donosimo i svećenik ih prikazuje. Također imamo još jedno darovanje, a to je skupljanje darova. Time mi simbolično izričemo nakanu da pomognemo zajednici iz koje dolazimo i u kojoj slavim otajstva vjere. U samoj pripravi se događa čudesna razmjena. Mi prinosimo darove kruha i vina dakle našega darove našega rada, a On nam u tim darovima daje samoga sebe.

Tu je i jedna simbolika kapanja par kapi vode u kalež s vinom. Simbolika toga se očituje u riječima koje svećenik izgovara. To je da ono što e događa s vodom u vinu je zapravo ono što se događa s nama u Euharistijskom slavlju. Kako voda postaje poput vina tako i mi postajemo dionicima Božanske naravi. Mi ulazimo u potpuno zajedništvo s Bogom. Dalje ide Euharistijska molitva koja započinje zahvalom ili je to predslovlje. Predslovlje započinje s poklikom „Gospodin s vama“, a na kraju svećenik govori „po Kristu s Kristom i u Kristu“. Gospodin je s nama po Kristu. „Gore srca“ – mi svoja srca možemo prinijeti samo s Kristom. On je onaj koji je sišao da bi nas uznio. „Hvalu dajemo Gospodinu Bogu našemu“, a hvalu dajemo u Kristu. Ovo je otajstvo kršćanskog života, da mi kršćani živimo po Kristu, s Kristom i u Kristu. Nakon te zahvale imamo poklik „Svet, svet, svet“ jer u tim trenutcima se događa nešto najčudesnije po molitvi crkve i svećenika, a to je da to vino i kruh sada postaje tijelo i krv Isusa Krista. Po molitvi u kojoj i mi sudjelujemo. Nakon toga ide epikleza -zaziv Duha svetoga. Snagom Duha svetoga ti darovi postaju sam Gospodin. Tada svećenik nakon zaziva polaže ruke nad darovima i tada narod treba kleknuti. Zato što u euharistijskoj molitvi, klečanje nije čin pobožnosti, nego je epikleztska gesta,  čin i gesta kojom pokazujemo da zazivamo Duha svetoga. Jer i narod zaziva Duha svetoga u osobi svećenika. Zatim narod ustane i tada svećenik se redovito malo sagne jer on time očituje epikleztsku gestu. Zato je Euharistija zapravo i očitovanje Duha svetoga. Nakon toga kada svećenik kaže otajstvo vjere, narod nastavlja „tvoju smrt gospodine najvještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak isčekujemo“. To se pokazuje anamneza odnosno sjećamo se onoga što je Bog činio u povijesti spasenja. Zatim ide molitva koja se zove Prikazanje, a zatim i zagovorna molitva, čime se pokazuje ta druga epikleza ili crkva postaje ono što smo mi najprije ovdje slavili. Molili smo da ovi darovi postanu krvi i tijelo Krista, a sada molimo da mi postanemo tijelo i krvi Isusa Krista. To je najvažniji smisao Euharistije.

Mi postajemo euharistijski ljudi koji se darujemo drugima. Tako postajemo dionici navještaja Božje riječi. Obred euharistijske službe završava obredom pričesti koja se zove još komunija. To je čin zajednice, zajednica se cijela pričešćuje. Mi smo možda u ovom vremenu pandemije koronovirusa pokazali ogromnu krizu u poslušnosti Crkvi. Zbog objektivnih razloga naši biskupi su rekli da se pričešćujemo na ruke zbog opasnosti od širenja pandemije. No, mnogi su to odbili i koji kažu da su previše grešni da Krista prime na ruke. U Crkvi postoje dva jednako valjana i pobožna načina primanja pričesti; na ruku i na usta. Dostojnom neku pričest ne čini način pričešćivanja, nego stanje naše duše. Pričest mora biti čin zajednice i ako ću ja svojim ponašanjem iskakati iz te zajednice, ja činim grijeh protiv zajedništva u kojoj živim. Zato je važno biti poslušan. Važno je biti vjeran onome što nam govori Crkva i biti poslušan. Sveta misa završava završnim obredima: svećenikov pozdrav i blagoslov naroda. Završava s riječima „idite u miru“, na latinski „Ite, missa est“ – idite, sada misa započinje. Započinje naše poslanje. Koliko mi vjerujemo u euharistijsku prisutnost i koliko ispravno slavimo Euharistiju, pokazat ćemo kada izađemo iz crkve. Time se pokazuje naša vjera u Euharistiju, time što ćemo našim vlastitim svjedočenjem, našim poslanjem – hoće li ljudi prepoznati jesmo li uistinu euharistijski ljudi, da smo oni koji od ove žrtve žive i sada spremni svoju vlastitu žrtvu suobličiti s Kristovom. Tako ćemo pokazati da smo dionici zajedništva i da nas sveta Misa krijepi u radosti. Mi smo radosni jer je Gospodin s nama, radosni smo jer je naš život u zajedništvu s njim, radosni smo jer ovdje imamo priliku vidjeti nebo na zemlji. Pa neka svako naše slavlje Euharistije bude baš takvo, da nebo vidimo na zemlji i da sami objavimo da smo ljudi koji su za nebo stvoreni“, zaključio je svoju katehezu fra Bojan Rizvan.

Spomenimo i da je ova mjesečna duhovna obnova pala na utorak koji je je ujedno bio i početak pobožnosti „Trinaest utoraka svetom Anti“.

Župa Posušje

OGLASI

USKORO VELIKA BICIKLISTIČKA AVANTURA BLIDINJE BIKE FESTIVAL 2022.

𝐚 𝐯𝐞𝐥𝐢𝐤𝐢𝐦 𝐳𝐚𝐝𝐨𝐯𝐨𝐥𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨𝐦 𝐕𝐚𝐬 𝐩𝐨𝐳𝐢𝐯𝐚𝐦𝐨 𝐧𝐚 𝐜̌𝐞𝐭𝐯𝐫𝐭𝐢 𝐩𝐨 𝐫𝐞𝐝𝐮 𝐛𝐢𝐜𝐢𝐤𝐥𝐢𝐬𝐭𝐢𝐜̌𝐤𝐢 𝐟𝐞𝐬𝐭𝐢𝐯𝐚𝐥 ❞𝐁𝐥𝐢𝐝𝐢𝐧𝐣𝐞 𝐁𝐈𝐊𝐄...

Kreće anketiranje u Posušju

Anketa o radnoj snazi u Posušju provodit će kontinuirano tijekom cijele godine. Anketa se provodi...

Loading